Kao sve joj je bilo svejedno, no na neki svoj suptilan način sve drži pod kontrolom.
S druge strane, sasvim sam cool sa time i uopće ne reagiram. Dani reagiranja, nevjerojatno dugih razgovora, neke lagane zadivljenosti i međusobne platonske zaljubljenosti bile su iza nas.
Napadale godine i promijenilo nas vrijeme. Možda čak i na bolje.
Priča mi o Robertu. Sve je okej i sve je baš onako kako je htjela. A čuj, nije više ni u godinama kada je izbor prevelik. Roberta ne poznajem. Kao ni onog prije, i sve mi se čini da je tako jednostavnije. Svi ti koji ju nisu znali prepoznati, svi ti koji su više uzimali nego što su uopće svjesni bili o nekom davanju, a koji su protutnjali kroz njenih posljednjih nekoliko godina, svi oni tako su mi poznata vrsta, da ih jednostavno ne moram ni upoznavati.
Ne kažem da sam imala bolje. Nego jednostavno, eto kada gledaš sa strane, vidiš jasnije.
Valjda.
Tako da ne reagirati, ne iz inata, već zato što to zaista tako jest, poprilično lako je.
-Trebam nekoga tko će me prepoznati -nešto novo, pomislim; - nekoga tko zna o čemu pričam, tko me se ne boji i tko se ne boji ljubavi...-
Gledam u njene bademaste oči i ne vjerujem da opet i iznova slušam istu priču. Isključujem se. Previše sam takvih rečenica odslušala. Nije fer prema njoj, znam. Jer kad nikog nije bilo, nje je bilo, kad nitko ne shvaća, njoj to iz prve ide, kad treba u akciju, ne postavlja pitanja. Al ja jednostavno više ne mogu. Mogla bih kad bi htjela. Ne želim. Pogled mi pada na tek propupale krošnje. Grane se propinju u škuroj buri. Ubila bih za ovo vrijeme. Teški, olovni oblaci tromo se valjaju nad zaljevom.
Robert ne živi u našem mjestu. Već u gradu kojih četrdesetak kilometara sjevernije. Dolazi vikendima kod roditelja, obiđe nekoliko prijatelja, i bit ću malo gruba, obavi tih par snošaja. Odgovara im oboma. Njoj pogotovo. Nakon raznoraznih lokalnih koji bi ju odmah nakon trećeg spoja ženili, ne iz ljubavi već iz potrebe za loncem toploga i opranim gaćama, ili pak nekolicine onih s kojima je morala upravo tamo četrdesetak kilometara sjevernije da ih ne vide žene, cure il' neki lokalci koji bi istima mogli dojavit, Robert je bio pun pogodak.
Vidjela sam ga jednom, slučajno. Prejako je u cijeloj priči što uistinu ne poznajem neko takvo prijateljstvo, vezu il ne znam kako to nazvati, a da niti jedna nema potrebu upoznati partnera one druge. Ne iz zavisti il ljubomore. Nego iz čiste nepotrebnosti. A nekada je bilo tako važno. Pa je postalo naporno. Upravo zato što kad gledaš sa strane – vidiš jasnije.
Valjda.
A bilo je tu malo i neke njene komocije. Voljela je biti komotna. Djelovati i živjeti bez puno propitkivanja o njenim postupcima i načinu na koji živi. Ako bi do propitkivanja i dolazilo davala je odgovore koji bi uvijek vodili ka opravdanju za njenu komociju.Nikada nije prva pozivala. Nikada se prva nikome javljala (onako barem čisto iz znatiželje). Jer sve što se treba dogoditi, dogoditi će se, doći će. Kad bude vrijeme. Jednom. Onda. Tada.
Kako god, navikla sam se. Navikla na njene Roberte, nju, na mentalitet ove naše pripizdine, na činjenicu da mi je najbliža frendica na neki čudan način postala višak. Voljela sam ja nju i dalje. Za nju bih bez puno dvojbi i premišljanja napravila milijun stvari na koje kod ostalih ne bi ni trepnula.
-Misliš da ne bi? -hvatam njeno pitanje kojim zaključuje monolog kojeg sam čula početak i ovaj upitni kraj. Vraćam pogled na dva živahna badema.
-Da ne bi šta? - dajem joj otovreno do znanja da ju nisam slušala. Zločesto.
-Di si bila? - pita uz osmijeh. Nikada se nije ljutila na moja lutanja tijekom naših razgovora. Nisu bila česta. Ja sam nju sa zadovoljstvom gotovo uvijek slušala. No sada, iskreno rađe bih bila za svojim radnim stolom i dok se vani ćudljivi april poigrava sa svim krošnjama ovog svijeta, stvarala nove retke mom Asusu. Retke koje će objaviti samo portal anonimnih pisača poput mene. Čitati ih samo najbliži prijatelji. Poput nje. Nema veze. Meni dovoljno. I kad/ako nas jednom više ne bude u ovakvoj interakciji, ona će i dalje klikati na portal. Biti moj vjerni čitač. A ja ću neometano uživati u prevrtljivosti travanjskog vremena. I maštanje o udaranju po tipkovnici neće biti samo maštanje.
-U svojoj kućici kraj mora. - odgovaram. Kima glavom, gnječi opušak u pepljari.
-Onoj uz magistralu? - namiguje mi ispuhujući posljednji dim iz pluća. Pauziram. Nije bilo puno toga što o meni nije znala. Znala je za kućicu kraj mora uz magistralu. U koju sam se u svojoj mašti svakoga travnja povlačila i u dnevnom boravku čiji je balkon gledao na more, u pamučnoj bijeloj majici uz mirise citrusa i lavande pomiješanih s mirisom netom skuhane kave, ispisivala retke koje sam pretakala u novi bestseler.
-Aha.- odgovaram kratko.
Pričala bih radije o svojim imaginarnim junacima i njihovim (ne)djelma. O tome kako je u posljednjoj priči kamena ploča u Sanjinom dvorištu otkrila tko ju nikada nije dočekao. Kako su se u pretposljednjoj dva neprijatelja toliko respektirala da im i samima nije bilo jasno zašto. Pričala bih o nekim drugim Robertima, o uspjesima bacača diska, o čekanju u redu na benzinskoj, o kolegi zelenih očiju i nevjerojatnog osmjeha, o onom filmu kojeg nismo zajedno pogledale, jer je ona čekala Roberta, a ja sam otišla na koncert sa Bojanom. Da bi na kraju ona film pogledala sa Anjom i njenim dečkom, a ja sa mojom sestrom. Pričala bih o kućici kraj mora i pitala bih je gdje mi se izgubila ona lavanda u mirisu citrusa i lavande. O milijun tema bih pričala.
Samo o još jednom Robertu ne.
Kao da mi čita (a ne znam zašto "kao" kada znam da mi čita) misli govori:
-Reci mi kakvo je nebo.- štrecne me negdje u pleksusu. Pomnije se zagledam u nasmiješene bademe. Po prvi se put tog popodneva osmjehnem.
-Nebo je...najjebenija gradacija sive koju si ikada vidjela.- odgovaram
-A more?-
-Najolovnije ikad.-
Post je objavljen 18.09.2020. u 19:13 sati.