Konobarica s tastature

četvrtak, 10.09.2020.

TU




Polako idem Vukovarskom. Nakon dugo vremena spuštam se u centar. Kalkuliram gdje parkirati. Petak je prijepodne i sve su parkirne površine vjerojatno popunjene, a meni je na tri ne baš blizu punkta obaviti nekoliko sintica. Već kod škole Gelsi mnoštvo mladih brodi pločnikom. U pratnji su učitelja. Veseli, bura im raznosi kapuljače i kose, smiju se. Pomislim neka je vanškolska ativnost u pitanju. Nastavljam polako Vukovarskom. Kod predivnog murala u ime grada heroja još veća skupina mladosti. Pale svijeće. Jedan dječak viče nama koji milimo u koloni "Trubi, trubi!". Prolazim, ne trubim. Misli mi staju kao i suza u oku. Kroz mutni pogled hvatam par riječi s početka murala "Nikad se zaboravit neće..." dalje ne stižem, moja kolona mili dalje.

Dva kruga, parking "kod Socijalnog", mali je autić, uspijevam. Spuštam se u Dolac ulicu, tražim broj 14. Idem polako. Upijam tekuću Rijeku. Studeni je konačno ove godine opravdao svoje ime. Školarci sjede po zidovima, natežu bočice s vodom, grickaju sendviče, tegle ruksake, puše, brbljaju, smiju se, viču. Nalazim broj 14. Obavljam što trebam, nastavljam dalje.
Dijelom Kružne, kroz živopisnu terasu Conce, na Korzo. Bože što ga volim!!

Godine rada u centru grada. Kroz restorane su mi prolazili mnogi. Sportaši, glazbenici, obični, neobičini, kulturnjaci, glavešine, političari. Trčala bih jutrima u nabavku na tržnicu, polagati novce na Finu ili banku, na sastanke u Upravu, odrađivala smjene jutarnje, večernje, dvokratne, kako je ritam zahtijevao. I zasitila se. Centra. Kolotečine. Gužve, nervoze, tustog riječkog ritma koji se prestao bibati. Postao mi opterećenje. Jedino je Korzo ostao. Neokaljan, nepotrošen dragi frend koji je uvijek tu. Strpljiv, podnosi, čeka.Puštam da uđe u mene. Dišem sve dublje. Zadržavam trenutak. Duboko.

Koraci me trebaju odvesti na tržnicu. Nekad svakodnevno hodočaćše. Sada prerijetko.
Nebo je preplavo.
Nakon pješačkog ipak skrećem.
On i ja imamo odnos koji nam odgovara. Ne događa nam se na liturgiji, u hramu, nego gdjegod. No kad je, prilika pordužimo se i tu, u utrobi Sv. Nikole.
Legenda kaže da su vjernicima Srbima, pet stoljeća unatrag gradski glavešine, nakon dugotrajnog opiranja, jednom poručili:"Eto, tu gradite crkvu!" bacivši kamen u more.
Prema istoj legendi vjernici su sa glavešinama potpisali ugovor, latili se posla, nasuli more i sagradili hram. Danas je on u samom srcu grada. Stoji. Krštena, miropomazana i pričešćena sam u kršćanskoj, pravoslavnoj vjeri. I štujem ju. No i u nekoj drugoj, ne bi mi bilo tijesno.

Ulazim. Na dvije svijeće palim plamen. Jedna je za mir živima. Druga pokojnima. Ljubim ikonu, izričem molitvu, kažem Mu sve što imam. Ne zadržavam se dugo, ali me sve to dobrano ispuni pa prema izlazu lebdim par cenitmetara iznad tla. Onda opet zasuzim. Tamo gdje gore moje dvije, žena sa hidžabom, oko nje troje djece, moli na meni nepoznatom jeziku, pali svijeću gdje plamičci trepću za žive. Okrznem ih pogledom, u sebi se ponadam da nije neka nevolja. Izlazim.

Tržnica. Placa. Pjaca. Kako god. Moj se blentav osmjeh ne vidi u masi. Zeleno, žuto, crveno, grakće, giba se, vibrira, mrmori, hvala-doviđeenja, trideset i osam, kilo, trikvarti, raštike, badema, jedan, radića, šampinjoni, mandarina kilo, vrećicu, osam, nisam ja, hvala vaaam, tri i pool, mjericu salatine, ooopa-la, oćete ovako manje, pošto vam je, koliko, pol dvanajst. Vrvi. Ulazim u ribarnicu. Ona puca. Nema što nije isplivalo na kamene tezge. Propuh, mokro, miriše, smrdi. Ako pomisliš da ti je posao težak, valja se prisjetiti prodavačica ribe. Nije kopanje, al teško brate. Kupujem par kila, napravim ritualno još jedan đir. Oba su mi spora, mnogo poznatih lica. Nije me dugo bilo. Kaže Nataša da se pojavim svake dvije godine. Izlazim, kupujem još kilo blitve i gotovo. Imam posljednji punkt za odraditi.
Na putu prema posljednjoj obavezi prolazim nedaleko Mosta hrvatskih branitelja. Preslika Vukovarske. Mnogo mladosti, nešto odraslih. Dužinom mosta plamte svijeće, dok bura fijuče u krošnjama nekih stabala koja definitivno vrbe nisu.

Tu.
Gdje crkve, zgrade, tvornice, željeznice, bolnice gradili su Srbi, Talijani, Mađari, Austrijanci...
Gdje je ovaj grad još 1911. imao dvadeset hotela, dvanaest kina, dok glavni grad toga ima tri i dva.
Gdje žena sa hidžabom u pravoslavnoj crkvi kazuje molitvu i pali svijeću.
Gdje mladost štuje grad heroj i svu žrtvu onog besmisla koji se dogodio dok još rođeni bili nisu.
Gdje smo još uvijek za neke previše crveni.
Baš tu. I nigdje drugdje.
Ja.

10.09.2020. u 18:06 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.