Konobarica s tastature
srijeda, 16.09.2020.
Đedo Dragan
Imao je 90 godina. Rođak ga je posjeo u vlak. Direktna veza Virovitica-Rijeka. Nije trebao presjedati nigdje. Došao je u ponedjeljak. Tata je otišao dva dana ranije. U subotu nešto prije ponoći, u svojoj šezdeset i drugoj.
Đedo Dragan bio je onaj dio obitelji koji je znao za samo jednu religiju – rad. Voljela sam, obožavala, topla ponekad vrela popodneva u čardaku, dok bi ja i đedo sami runili kuruze i pričali. Jednom sam ga, sjećam se, bacajući kovaljicu ( to je ono što ostane kad se sa klipa izruni sav kuruz) na hrpu, upitala:
-Đedo, šta bi ti napravio, i kako bi se osjećao da su ti sinovi kriminalci, da su u zatvoru.- tada je to naime bila neizmjerna sramota. Bila su neka druga vremena. A možda je to bilo samo u mom dječjem svijetu. Ne podižući pogled s kuruza u rukama, (đedo je jednim runio drugog, a ja sam uvijek imala runjač, željezno pomagalo), kao iz topa, odgovorio je:
-A šta b' uradio? Kakvi su takvi su – moji su.-
Ovaj sam mali flash mnogo puta odvrtila u glavi. U tu njegovu rečenicu mogla bih sažeti kakav je đedo bio.
Blag, radišan. Kada mu nešto nebi bilo po volji, odmahnuo bi rukom i krenuo u nekom smjeru samo njemu znanom. Nije ulazio u bespotrebne diskusije. Mada, bio je ljubopitljiv, volio se informirati, volio je puno znati, o svemu.
Kada bi odlazili u Slavoniju, nosili smo brdo starih novina. Đedo ih je s užitkom iščitavao. Nejasnoće bi rješavao s tatom i uglavnom se čudom čudio. Neke stvari nisu se uklapale u njegovu seljačku logiku, pa je on iznalazio druga objašnjenja koja su nama jako bila simpatična. Nerijetko bi rukom peglao zgužvane stranice u koje smo zamatali stvari, pa i s njih upijao stare novosti.
Tata je znao pričati da je đedo bio strog, prije, dok je tata bio mali. Nikada pretjerano strog, ali reda je moralo biti. Meni je taj dio o đedinoj strogoći bio totalni iks ipsilon, a ovaj drugi da je reda moralo biti, logičan.
Najviše sam uživala gledati kako đedo uživa. U kavi. Đedo je obožavao kavu. Toliko da bi uredno, iz poprilično duboke šolje u koju bi mu moja mama utočila mirišljavu, crnu, toplu, tekućinu, ispivši do posljednje kapi posrkao i soc. Talog kave koji ostaje na dnu šalice. One sitne mrvice, koje kad osjetimo na jeziku, nepcu, prestajemo piti kavu pa, ako je u blizini neka osoba koja čita iz šolje, hitro okrećemo, i puštamo ih da se spuste niz stijenke šolje, nebi li nam se iz njih iščitala kakva budućnost. Gotovo uvijek se u tim čitanjima tete Bose, njegove sestre, pojavljivala crna žena na pragu. Svima osim đedi. On bi crnu ženu, zabacivši glavu i nagnuvši šolju, pospremio put želuca. Lupkajući po dnu šolje da se ne predomisli, pa ostane.
Teta Bosa bila je druga u nizu koja ga je napustila. Puno prije nje otišla je baka Angelina. Srce. Nakon tete Bose,otišao je stric Momir. U svojim niti pedesetima. pod nekim čudnim okolnostima. Jedni kažu da je isto bilo srce, drugi – alkohol. Ja znam da je bila depra.
Kako bilo, na gruntu je đedo ostao sam u 86. godini. Kronološki, otišli su njegova žena, potom sestra i na kraju mlađi sin. To je bila njegova zajednica. Moj tata, stariji sin, šezdesetih je došao u Rijeku i na grunt se više nije vratio.
Đedo ih je sve ispratio put neba. Tatu posljednjeg. Vrelog kolovoza, dvije tisuće i druge...
Imao je već 90 godina. Rođak ga je posjeo u vlak. Direktna veza Virovitica-Rijeka. Nije trebao presjedati nigdje. Došao je u ponedjeljak.Tata je otišao dva dana ranije.U subotu nešto prije ponoći.
I sjećam se kao danas...
Kapelica, sanduk otvoren, posljednji pozdrav. Pogrbljeni starac, usporena koraka, oslanja se na Peđinu ruku...Stojim sa strane i vruće mi je...Izbrazdani dlan tvrde kože prilazi spokojnom licu kojem je sad svejedno...Plač starca i dvije riječi dok se nabori kože drhtavo spuštaju na nepomični hladni spokoj čela:
-Anđele moj...-
Prvi puta, nakon što je tata zauvijek sklopio oči, zaplakala sam.
O đedi sam se nakon toga brinula koliko sam mogla, šaljući mu svaki mjesec neke novce. Dok je tata bio, mjesečno smo se izmjenjivali u slanju. Đedo je živio bez ikakvih prihoda jer nekim se Ukazom, netko, olovnih devedesetih sjetio ukinuti prvoborcima bilo kakav novac. A đedi je to bio jedini novac koji je dobijao. Kako je preživljavao uz te sitne donacije, samo on je znao.
U kasno proljeće 2005. doveli smo ga u Rijeku da vidi prauunuku. Ona gotovo još beba od godinu i pol i đedo devedeset i tri, savršeno su se razumjeli.
Naredne godine, s početkom jeseni, umorno đedino tijelo na starom slavonskom gruntu, napustila je duša. Vjerujem da je put neba krenula plemenita i ponosna i s osmjehom u onim nestvarno plavim, iskričavim zjenicama u kojima se, uz tračak sjete, ćutila sva dobrota svijeta.
Grunt je sada u mom vlasništvu.
Nakon đedina odlaska, nisam nogom kročila na njeg...
Čardak se urušio davno. Prazan od kuruza i kovaljica.
Mjesec ne prođe, a da putem moderne tehnologije, ne pogledam satelitski snimak na kojem grunt miruje.
Prazan...uhvaćen u vremenu...
..... bez duše.
"Grandpas hold our tiny hands for just a little while, but our hearts forever”
Rijeka, 10.06. 2009.
