Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

utorak, 31.03.2020.

Traženje smisla


Foto: otočka


Kročila u Šumu.
Do koljena u niskom raslinju. Zaplićem. Posrćem. Gacam. Tražim.
A da ni sama ne znam šta.
Možda smisao?
Traži li se on ovdje?

Bor do bora.
Korijenje im isprepleteno u suživotu. Krošnje zapetljane ko djevojačke kose.
A oni rastu. Nebu pod oblake.
Jedan kriv. Drugi pogrbljen. Treći nakošen. Poneki sretnik uspravan ko spomenik.
Al svi zajedno Šuma. Sklad. Udisaj. Izdisaj.
Kad vjetar urla, istu stranu njišu. Kad je bonaca, tihuju. Ljeti utočište cvrčkovog poja.
Ne naplaćuju podstanarstvo.
Svi zajedno orkestar i harmonija.
Svi patnici kad ih nagriza borov prelac.
Al svi Šuma.
Uvijek Šuma.

Ponekog sprži grom. Južina iščupa iz Majke Zemlje. Ili padnu od ljudske ruke.
Milijardu nijansi zelene oaze.
Bez koje je život ništavan. I nemoguć.

Jesmo li mi pojedinci kao stablo?
Smeta li nam žila drugoga koja dodiruje našu?
Šta kad se krošnja susjedova nadvije nad našu među?
Jesmo li svi zajedno, solidarno, ljudi?
Ili neljudi?

Hoćemo li ikad biti Šuma?

31.03.2020. u 20:13 • 29 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 30.03.2020.

Zahvalna


Foto: otočka


Popodne je bilo posvećeno Zahvalnosti.
Šetnja pustopoljinama.
U vrijeme kad su četiri kućna zida gabariti kretanja.
Većini.
Mi slobodni. Bez susreta. Kontakta. Trenutne opasnosti.

Šećemo zajedno.
Jedno pored drugog.
Uronjeni u vlastite filmove na zajedničkoj traci života.
Zajedno 43 godine.
Svjesni da to nije podrazumijevanje.
Samo zahvalni da nam je dano.

Najljepše od Kreacije nam se podastrlo.
U svim smjerovima. U nedogled.
Kao blagoslov iz neznanih nam razloga.

Al priroda zna.
Zna da volimo, ljubimo, grlimo.
Uzvraća ljepotom.
Očima koje vide.
Ušima koje čuju.
Srcem koje pulsira na istoj frekvenciji života.

U beskraj plavetnila pogled mi liježe
S nebeskim carstvom u sponu me veže
Val blaženstva daje mi mira
Meni kapljici usred Svemira.

Zahvalna sam do ganuća.
Do istinske suze svjedočanstva svog vremena.
Jer sam ga imala.
I jer ga imam još.
Hvala ti, živote.

30.03.2020. u 21:19 • 50 Komentara • Print • # • ^

subota, 28.03.2020.

Skriveni igrač


Foto: nepoznato mi

U pet ujutro sam se meškoljila u krevetu.
Nema sna. Bome ni spavanja.
Rano za dignit se. A teško mi ležat.
Roki mi nalegao na noge pa ja ni mrdnut.
Uvijek mi ga žao gurat, micat, razbudit.
Pa kad već ne spavam, nek moj slatki pasonja pava.

Samo sam se nakrivila i upalila lampu. Iz kantunala izvadila kutiju sa slikama.
Još su tu hrpimice. Neodložene po kronologiji i nekom slijedu.
Čekaju kćer. Ona jedina za to ima strpljenja, volje i živaca.

Nahrupile uspomene. Događaji. Slike iz crno bijelog filma. Mirisi djetinjstva. Sve boje života.
Na mami sam zastala. Zaustavila vrijeme.
Prošla prstom preko njenog lica.
Poljubila sliku.
Iz duše joj uputila zagrljaj i volim te.

Na jednoj slici sam zapela. Nisam znala jesam li ja ili Starija.
Približavam sliku. Udaljavam. Stavljam očale.
Ne pomaže ništa.
I onda, samo mali kantunić slike oda vrijeme. Mjesto. I razotkrije me.
Gimnazijalka.
Zimski praznicima u Vali.
Slikano u magazinu di je Stari držao mriže.
Kada?
Odavna.

Ne znam tko me je tako nasmijao.
I ovjekovječio tren.
A on ušao u vječnost prostranstva.
I negdje se skudrio.
Kao rezervni igrač.
Kad osmjeha ponestane.
Da se nađe.

Eto, našao se.
U pravom trenu i u pravo vrijeme.
Jer sve ima svoj slijed. Smisao i svrhu.
Neki kažu, čak i ova besmislenost od Nevolje. Koja hara.
Ne vjerujem.

28.03.2020. u 14:41 • 45 Komentara • Print • # • ^

petak, 27.03.2020.

Novi život se rađa


Foto: otočka


Danas zagrlila bor.
Ono, svojski ga sveobuhvatila. I rekla mu, hvala ti.
Zagrlila i ostala stabla iz vrta.
Mandarinu, limun, maslinu, smokvu, naranču, jabuku.
Sve u cvatu. Buja. Novi život se rađa.
Rekla glasno, hvala vam.

Pogladila nježno ružmarin, lavandu, raštiku.
Svim bojama se diče, slaveći proljeće.
Srce mi ko avion.
Stremi u visine i daljine.
Treperi.
Živo je.
I dodiruje život.
Hvala vam.

Berem, za ručak, zadnji grm blitve.
Čistim je dva sata.
Pužići i druge baje idu na stranu. U zdjelicu. Pa s njima nazad u vrt.
Vraćam život životu.
Svi spašeni.
Nastavljaju svoj veličanstveni ciklus. Tražeći novi hranidbeni lanac.

Većina vas je u stanovima. U četiri zida.
Svjesna sam toga. Tužna zbog svih vas.
I radosna da se pridržavate mjera koje život znače.

Za sve vas dodirujem ovo živahno more. Udišem slani zrak od južine. Puštam vjetar da radi od kose šta poželi. U oblacima tražim simbole i znakove. I svima vam šaljem zagrljaje.

Neka nam ovo šta prije prođe.

27.03.2020. u 15:58 • 38 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 26.03.2020.

Malo o nama


Foto: otočka


Do jučer je sve bila kolotečina. Sve pravde i nepravde svijeta su se podrazumijevale.
Uključujući stravičnu brojku od 20.000 ljudi. Koji dnevno umiru od gladi. Jer to je tamo. I negdje.

Slobode nam, kao nisu, bile ugrožene. Kad možeš šta hoćeš i kad hoćeš, onda je to demokracija.
Tu i tamo poneka povika na nepravdu.
Masa žutila na svakodnevnoj razini.
Nebitni na naslovnicama.
Preraspodjela vrijednosti u vražjim rukama.
Vrednote krivo nasađene.
Reality zaposjeli dalekovidnicu.
Mozgovi isprani.
Pogledi preusmjereni.
Duše prodane.
Ali mi, u kolotečinu, uljuljani.
Demokracija je to.
Ubiješ, zgaziš, izmlatiš, ukradeš.... slobodan si.

Onda se u hipu nad svih nadvila Prijetnja.
Strašna i opaka.
Brzoharajuća.
Ne bira. Melje i ždere ko da je plaćena po učinku.

I dođe nužda upristojit nas.
Da preživimo. Da se ne dogodi prirodna selekcija. Pa ko je jači preživjet će.
Jer tako to priroda nemilice radi. Od pamtivijeka.

I gle, čuda.
Odjedanput su nam slobode ugrožene.
Ugrožena nam prava.
Ni disat nam ne daju.
Sebični ne bi odvojili od svoje plaće. I solidarno dali onima koji hrpimice ostaju bez svega.
Pa i bez krova nad glavom.

Došlo je vrijeme upiranja prstom u krive i naopake. Sebične i egoistične.
Maske padaju.
Neka se zna čije lice ima dvije strane.

Ako i jesmo u procesu pročišćenja, nek čisto ostane čisto.
Al nek šporkica bude evidentna.
I vidljiva golim okom.
Jer govno je govno.
Smrdi.

26.03.2020. u 13:49 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 24.03.2020.

Vis maior


Foto: otočka


Smirila se bura. Prestala divljat. Uzmakla pred oblacima. Zalegla čudna utiha nad Valom.
Nekad me očaravala. A sad je gledam očima koje kao da nisu moje.
Prostor vrijeme se stislo. Ograničilo mi udah. Težina nalegla na dušu.
Meni je dobro.
Al mnogima nije.

Kako uvid ovog prividnog mira eksplodira u nered?
U trenu.
I rađa se.
Nemir. Strah. Nesigurnost. Strepnja. Neizvjesnost. Osamljenost. Bespomoćnost. Ukočenost.

Ljepota ima svoju suprotnost. Opsjena, varka i iluzija se rasprše ko mjehurić od sapunice.
Izvana mir.
Iznutra vulkan koji čeka svoj ples na svjetlu dana.
Ili u smrznutoj noći.

Moje su oči iste. Al ja nisam ona od jučer.
Uvidi dublji.
Spoznaja veća.
Al ima i nešto van mene.

24.03.2020. u 23:08 • 42 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.03.2020.

Tamna noć


Foto: otočka


Vrati se Sunce
i ogrij nam dušu,
vrati nam svjetlo
pokaži put,
vjetre raznesi
strahove, tuge,
more beskrajno
popij nam suze,
jer slano je slano
pa neka se stopi,
obriše trag strepnje.

I slutnja nek utone
u bestrag.

23.03.2020. u 22:37 • 33 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.03.2020.

Čuvaj se, moj otoče


Foto: otočka

Na jugu, gdje sunce sja
u kraju vina i maslina
k'o palača kamena
usred vremena
nimfa odmara
spi grad, spi grad
Afrodita Korčula.

Ne bude je vjetrovi
ne dotiču cvjetovi
jer ona je poezija
čista harmonija
sklad i melodija.

Iz mora i vremena
iz pijeska bez sjemena
iz zemlje se rodila i oslobodila
nimfa prekrasna.
iz sna, iz sna
Afrodita Korčula

Kad prođeš ti zapjevaj
i stani i pogledaj.
tu dugu u kamenu
što na ramenu,
još nosi božanski trag

Pred ljepotom putniče
Odisej ne uzmiče
opijaju njene čari
tobom gospodari
od kamena grad
iz sna, iz sna
Afrodita Korčula.

Zlato, srebro svo
i sjaj drugih gradova sto
ne mogu joj uzet dušu
sve dok vjetri pušu
plavim Jadranom.

A galebe ti što sad
sa obzorja gledaš grad
pod krilom se sunca vini
jer je u visini
još ljepši njen sjaj.

Vuče morski priznaj nam
koja vatra koji plam
koji dragulj jače sja
koja kamena prekrasna vizija
iz sna, iz sna
Afrodita Korčula.

Iz mora i vremena
iz pijeska bez sjemena
iz zemlje se rodila
i oslobodila nimfa prekrasna

Carlo Pedron

21.03.2020. u 22:36 • 31 Komentara • Print • # • ^

Breaking news from Vala


Foto: otočka


Jutros nas dvoje u Vela Luku. Prva trgovina nam tek na 10 kilometara od Vale.
Kupujemo najnužnije redovne potrebe.
Na ulazu u market, odma nam dezinficiraju ruke.
Poštuje se razmak. Udaljenost od blagajne.
Centar velik i opremljen ko šipak.

Divno, kažem mu ja onako ponosito.
Vidi kako su moji škojari disciplinirani.

Pa se spustili u misto.
Skoro pa nigdi nikoga. Sve pusto.
Ispred ljekarne ja treća i zadnja u redu. Uzimam redovnu terapiju.
Maski, rukavica i sredstava za dezinfekciju nema.
Pa tako i nemam baš ništa od toga.
Ali, sve se odvija po PSu. Poštuje se red.

Ja opet, onako ponosito, hvalim svoj otok.

Vratili se u Valu.
Raskupusavam stvari i slušamo stožer.

Prvi oboljeli iz Vela Luke. Pozitivan i smješten u Dubrovniku.

Ahaaa, kaže ON. Vraga su ti disciplinirani.
Nego su samo dva dana prije nas znali da imaju koroniranog.
Pa su se pripali. I zašuškali doma.

U dnu Vale, skupilo se 30 - ak ljudi. Iz više okolnih mista. Imaju radne akcije oko gradnje vlake za izvlačenje brodica na suho. Side jedan do drugog. U zajedničkoj marendi.

Kaže ON, onako ponosito, kako su disciplinirani ovi tvoji!!!
Šta moji, zaronzala ja. Oduvik se kaže da si od tamo odakle ti je žena.
Ovo je i tvoj škoj.

Sad, dalje šta bude.
Ja na katu pripremila apartman za samoizolaciju.
Zlu ne trebalo.

Za blog.hr Otočka

21.03.2020. u 16:34 • 23 Komentara • Print • # • ^

petak, 20.03.2020.

Veliko oko


Foto: otočka


Gledam te, reče leptir.
Sagnem se.
Kad ono, stvarno.

Nastavih šetnju.
A, milijun očiju uprtih u mene.
Gleda me bor, planika, česmina.
Gleda me trava, samoniklo cvijeće i svo raslinje.
Sve šta leti i puže.
Gleda me nebo.
Zemlja po kojoj hodam.
More i Sunce.
Svi me gledaju.

Sva čula mi izoštrena.
Treperim.
I u šumu vjetra čuh glas,
vidiš li ti nas?

20.03.2020. u 13:54 • 35 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.03.2020.

Priča iz budućnosti


Foto: otočka


Zbijmo redove, rekoše brodice.
Kad smo na okupu, mi smo flota.
Kad smo flota, mi smo zajedništvo.
Kad smo zajedništvo, mi smo Jedno.
Kad smo Jedno, mi smo Sve.
Kad smo Sve, onda smo zalog mira.
A mir je ljubav.
Ako smo Ljubav, nitko nam ništa ne može.
Mi smo gospodari svijeta.

19.03.2020. u 15:15 • 28 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 18.03.2020.

Zar?


Foto: otočka


Ovih dana stiže mi na wats up svega i svačega. Milijun pošalica na račun Korone. Neki me nasmiju. Šta je, u načelu, dobro. Jer, treba se smijati. Međutim, ne treba preći u porugu. Jer virus je to. Opasan i opak. Treba nać pravu mjeru. U svemu. Pa i u šali.

Izdvajam jednu od poruka. "Dajete nogometašu milijune eura mjesečno, a znanstveniku 1800. Sad idite kod Cristiana Ronalda ili Messija da vam oni nađu lijek."

Onda sam počela kopati po filmskoj šund industriji gledajući kolika sredstva se izdvajaju.
I došlo mi slabo.
Milijarde milijuna.

Mi smo, kao ljudska rasa, na koljena bacili sam Život.
I njegovu opstojnost.
Kreirali krive parametre vrednota.
Sustavno nagrađivali konzumenizam. Ne stvarne potrebe.
Ogrezli u snobovskom materijalizmu, valorizirajući ono markirano.
Nad korisnim i uporabnim samo poruga i omalovažavanje.
Uzdigli društvene elite na amoralnim postavkama.
Preraspodjelu dobara usmjerili iz jednog džepa u drugi.
Prikrivajući bahatost humanitarnim akcijama i institucijama od tzv. pomoći. Na globalnoj razini.
Nemoralnost proglasili ćudoređem i veličinom, dobrotu gnjusnom.
Ljude iz nebitnosti postavili na pijedestale.
Prave vrednote zbili u nevidljivost.
Zalili Zemlju krvlju koju nijedan potop sprati ne može.
Blagoslivljali oružje, čovjeka ostavili po strani.
Ogrnuli se mržnjom.
Postali rječiti o ljubavi.
Neuvjerljivi u djelu.

I onda se dogodi Korona.
Počela isplivavat ljudskost i neljudskost. Odgovornost i ono što nije.

Trebamo li dosegnuti dno, zaglibiti u živo blato, kako bi shvatili da nam stvarno malo za sreću treba?
Gledam u nebo.
Tražim odgovor.
I čekam.

18.03.2020. u 16:15 • 38 Komentara • Print • # • ^

utorak, 17.03.2020.

Popodne bez ove divlje


Foto: otočka


Ručak zdrav.
Mišanca s dva kumpirića.
Obilato zalivena maslinovin.
ON i Stari za prilog dobili šnicele na naglo.
Ja sebi ispekla Ledo bakalar.
Oni zalili bevandon.
Ja šumećin magnezijem.
Oni za desert čokoladnu tortu. Naravno, moju.
Ja bez. Nisan tip od slatkog.

Stari u krpe. Redovna doza.
ON na Pink vestern. Sve veća doza.
Puca ga na djetinjstvo.

Roki ušuškan u Njegovon krilu.
Isto na vesternu.
Laje na konje.
Juriša na televiziju ne bi li ih isprašio.
A, junaka!

Ja na mobitelu.
Redovno javljanje Glorijeti u Metropolu.
Razmjena pozitive.
Red smijeha.
Red smjernica za do sutra.
Prijateljstvo za vječnost pa i dalje.

Onda šetnja do kraja Vale i nazad.
Friški zrak i D vitamin u overdozi.
Ispuvala san sve šta san tila.
Upuhala u sebe eter koji ću zamijesit po svoje.
Kugla svjetla i dobrote.
Pa podgrijavat do sutra.
A sutra je sutra.

17.03.2020. u 18:05 • 32 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 16.03.2020.

Play station


Foto: otočka

Bio jednom jedan svijet.
Stvoren dodirom tipke na tipkovnici Playmakera, tip One.
Svi ljudi čipirani. Odreda oličenje dobra, moralnosti i poštenja.
I sve je cvalo i raslo.

Sve prodavaonice im bile besplatne. A u njima svakoraznog blaga. Ljudi ulazili. Uzimali samo koliko treba. I blaženi odlazili u svoje sretne domove. Nikad ništa nisu bacali. Pa kako i bi, kad su uzimali samo šta im treba. I koliko im treba.
Sretne li zemlje.

Al jednog dana, Playmaker tip Two, kaže, pa ovo je dosadno. Svi stalno nasmijani. Svi sretni. Nitko ništa ne traži. Nikome ništa ne treba.
Pa odluči stvoriti razbibrigu.
I ubaci Mučka.

Već slijedeći dan došlo je do poremećaja u opskrbi. Falilo kruha. Falilo tjestenine. Od svega falilo svega. Sretni ljudi su bili na tren začuđeni. Ali, brzo su problem riješili. Dijelili su na pola svoje potrebe. Sve su opet imali. Ali nešto manje. Njima je to bilo nevažno.

Za to vrijeme Mučak je svoje zalihe skupljao i skladištio. Uzimao svakim danom sve više i više.
A sretni ljudi su opet međusobno svoje dijelili. I svatko je opet imao sve. U malim količinama.
Onda jednog dana na policama više nije bilo ničega. Više se ništa nije moglo dijeliti.

Na zelenoj ledini preko noći niknulo veliko zdanje. Carstvo.
Sretni ljudi pohrlili vidjeti šta je to. Kad tamo, prodavaonica iz snova. Zlaćane police prepune sveg obilja. A ispod svakog artikla ceduljica s nekom brojkom iznad koje je pisalo: cijena. Ljudi to gledali, čudili se, propitivali. I doznaše da sve to mogu imat ako kupe. Novcem.

Nisu poznavali riječ kupiti. Nisu poznavali ni novac. Nikad ga vidjeli.
Radili su svi. Proizvodili sve svoje potrebe. Odlazili kući. Imali hrane koliko im treba.
Šta je sad taj novac?
Vijećali, vijećali oni danima i odlučili umrijet od gladi.
Svi.
Otići će svojim kućama i čekati sudnji dan.

Dani su prolazili. I tjedni.

Kruh se na policama Carstva uplisnio. Usmrdio. Zlaćane police prelile se pokvarenim namirnicama. Crvi došli na svoje.
Sretni ljudi su bili na izmaku svojih snaga. Tješili jedni druge. Pazili jedni na druge. Al vrijeme im je isticalo.

Igra je postala mračno dosadna.
Mučak je nestao pritiskom na tipku Delite.
Playmaker, tip Two, izvršio je softwareski harakiri.

A Playmaker, tip One, zadovoljno je trljao ruke.
Pokus je prošao prvi level.
Sad idemo na drugi.

16.03.2020. u 15:59 • 30 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 15.03.2020.

Neodgovornost


Foto: otočka


Nema toga šta me može izbacit iz takta kao neodgovornost.
Ono, nonšalantnost. Ko mi šta može. Ja ću ovako, a drugoga ko jebe.
Tako je bilo i na poslu. Dok sam radila.

Nitko mi nije kriv zbog hiperodgovornosti. Koju nosim u krvotoku. Radila sam i bolesna i operirana. Radila vikendom. I kad god je trebalo. Kad je priroda posla nalagala vanrednost zbog svog sadržaja, obima ili roka. Puno mojih kolega s posla su zabušavali. Ti su, u pravilu, bili najglasniji o količini posla. Visini plaće. Uvjetima rada. Znali su mi doć na vrata ureda i reć da smanjim količinu riješenih predmeta. Jer ih ugrožavam. Nabit će im veću normu.
A ja sam rješavala ljudske sudbine. Ne papir sam po sebi.
Ježim se i sada na spomen tih i takvih.

Trenutno se nalazimo u izvanrednim okolnostima.
Okolnostima opake pandemije. Znanosti nepoznate.
Neke stvari se postavljaju i organiziraju po prvi put.
Jedno je gledat SF film na temu katastrofe.
Drugo je katastrofu živjeti.

I onda, opet proradi ego trip. Krajnja ljudska sebičnost. Neslućeno samoljublje.
Ljudima je iz opravdanih medicinskih i epidemioloških razloga određena samoizolacija.
Al njima se fućka.
Šetaju. Vrludaju di im pita. Ne poštujući ikoga ili išta.
Odlaze van kuća, izrugujući se sustavu, pandemiji i posljedicama.
Teško mi vjerovat da se mahom radi o intelektualno zaostalim ljudima. Koji nisu u stanju odgovarati za svoje postupke. Pa su im svima određeni skrbnici. Kojima su oni umakli.

Zaista, zaista više od corone, me nervira neodgovornost.
I ona opaka ljudska strana.
Koja je samodostatna sebi.
I bez kojih bi ovaj svijet bio zaista bolje mjesto za življenje.

Hoće li se mir iz Vale danas prelit na mene?
A baš ne znam.

15.03.2020. u 11:11 • 32 Komentara • Print • # • ^

subota, 14.03.2020.

Ima jedan svijet


Foto: otočka

Ima jedan svijet
gdje živjet bih htjela
ima jedan svijet
gdje riječi su djela
u tom svijetu živi
čovjek od soli
sjajem sunca rođen
kamen kojeg volim.

Iz njega čujem
glas bez riječi
ćutim snagu
ovog tijela
ja slaba
svakodnevna
kroz igru rijeci
sve bih htjela.

Voliš me nježno
znam, to si ti
tako mi trebaš
trebaš mi ti
U jednom trenu
sve bih htjela
kroz igru rijeci
a rijeci su djela
oprosti molim te
vrati me
svijetu mom.

Zorica Kondža

14.03.2020. u 10:14 • 37 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 12.03.2020.

Pomirena


Foto: otočka


Ovih dana bombardiranje s TV-a. Sa svih portala. Pa još Strikan s porukama i "tajnim" video zapisima s Tajlanda. Unervozilo me. Uznemirilo. Uvuklo nelagodu. Skučenost Vale još došla ko ljuta trava na ljutu ranu. Dogulilo mi ovo coroniranje. A nisam glupa. Znam da se neko novo vrijeme nadvija nad nas.

U četiri izjutra supermjesec se baš namjestio ko izložbeni eksponat.
Ne spavam. Gledam ga s uzglavlja. Onako velikog. I ovih dana posebno blještavog. Divan. Lebdi u svemiru i fućka mu se za sve ovozemaljsko.

Ujutro se Vala probudila u jednoj od onih nestvarnih bonaca. Mihanovićevih. Posvemašnja utiha.
Iskrala se iz kreveta. Pravac teraca. Sjela na ležaljku i uključila resetiranje.

Šest decenija iza mene. Čestitih. Odrađenih u svakom pogledu. Bez težiš bolesti. Cure već odrasle žene. Zaposlene. Dočekala mirovinu. Imam prijatelje. One doživotne. Koji se u pravilu traže svijećom po svijetu. Al meni se posrećilo. Obilato.
Dotakla u Vali zelenilo svih nijansi. Svo plavetnilo svijeta. Samorealizirala se u svim dimenzijama. I još uvijek jurišam, stalnim probojima, na nove levele.
ON i ja skupa. Kao da se to podrazumijeva.

Sunce se s istoka počelo uzdizat. U svom svetom poslanju svjetla i topline. Ozarilo mi srce. I dušu.
Radošću predem.
Nemam nikom išta opraštat.
Sva oprosti mi, izrekla.
Mir me preplavio. Volim ovo svoje trajanje.
Do kada? Kao da je važno?
Samo nek bude ovako blaženi mir moje nutrine.
Ispunjena.
Pomirena.
Svoja.

12.03.2020. u 15:53 • 30 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 11.03.2020.

Kad ti život da limun.....


Foto: otočka


Bio jednom jedan limun. Posađen s puno ljubavi. Njegovan maženjem. Pažnjom. I nadom.
Da će bogato roditi. I darivat nas zdravljem.

Rastao godinama. Ljepotan. Plodova više nego lišća. Podario nam obilje. Nikad šprican. Nikad zatrovan. Bio omiljen poklon. Darivan srcem.

I onda je na otok, prije par godina, došla neuobičajena zima.
Takla ga u samo srce. Dušu.
Počeo je davati prve znakove klonuća. Posustajanja. Zaostajanja.

Stari je odmah htio. Sasjeć ga u korijenu
Nisam dala!

Grlila ga. Vidala mu rane. Tepala.
Borio se. Moj jadničak.
Počeo se oslobađat lišća. Izgledao ranjeno. Al još uvijek, par narednih godina, davao plodove.
Rijetke. Sitne.
Moj limun, borac.

Onda je došao i taj sudnji dan.
Sinoć mu je presuđeno. ON i Stari su ga samo nagnuli u stranu.
I žile života mu izronile iz zemlje.

Nekad davno, ovo bi za mene bila samo činjenica.
Danas mi je kao dio odvaljenog srca.
Osjećam njegovu bol. Njegov kraj.

Neka otužna bonaca danas zalegla na Valu.

11.03.2020. u 10:02 • 38 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 09.03.2020.

Mojih prvih 200


Foto: otočka


Davno je bilo vrijeme čitanja Coelha. I Hodočasnika.
Valjda se već tada u krvotok uvukao izazov propješačit put Sv. Jakova.
Sama ili s nekim.
Bilo mi tad nevažno.
Samo da se usudim.
Pa je to bljedilo.
I opet navraćalo u valovima.
A onda sam morala prizemljiti. I shvatit da je prekasno.
Ne ostvariš li kad možeš, teško da ćeš kad ne možeš.

Već je šesta godina života u Vali.
Kad me počela lovit kriza samovanja hvatala sam se svega: restauriranja namještaja, shabby chicovanja, slikanja, kuhanja, proučavanja ljekovitog bilja koje me okružuje, čitanja knjiga, gledanja filmova, šetnji do beskraja, maratonskog plivanja.
Pa bi zastala.
Nastupilo bi zasićenje.
I traženje novih poticaja.

Dogodio se blog.
Moja slamka.
Zaronila ja u virtualni svijet živih ljudi.
I počela pisati.
Dijeleći se, umnožavala.
Svakim danom sve više.
Postalo je zarazno.
Vala smislenija.
Vrijeme protočnije.
Samoća podnošljivija.

Nije važno do kada će trajati. Proteklo vrijeme je ispunjeno.
Neke ljude prepoznala ko srodne duše. Na daljinu. Ko da je važno.
Nije blizina ta koja spaja.
Duša je to.

Nešto ostalo u snovima.
Nešto postalo snovi.

09.03.2020. u 14:53 • 37 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.03.2020.

Istina


Foto: otočka


Šetnja mi podrazumijeva prevladavanje visinskih razlika.
Krećem gotovo od razine mora.
Vidim svoj odraz u podastrtoj bistrini. Pomiješan sa šljunkom i morskom travusinom. Ježinama i zvjezdačama. Poneki friž, na odrazu lica, napravi mi zalutali ciplić. Krošnja bora me natkriljuje. Mene sitnicu u njegovoj sjeni.
To je istina koju vidim.

Onda me cesta vodi uzbrdo.
Na pola puta do vrha osvrćem se. Vidim puno toga. More iza škoja. Lastovo. Kopist. Sušac. Kuća sićušna. Uvid u Valu je veći. Sveobuhvatniji. Tek sad vidim koliko se šuma obnovila od zadnjeg požara. Koji je poharao sve.
To je istina koju vidim.

I već sam na vrhu brda. Pomalo zadihana.
Pogled puca. Vidim horizont. I njegovu krivulju.
Kako li je prostranstvo veliko iz ove perspektive. Čini mi se da more seže do kraja svijeta. Da se spaja s nebom. I da su jedno. U daljini veliki teretnjak brodi prema Otrantu. U morskom beskraju on ko točkica.
To je istina koju vidim.

Ne usudim se ni pomisliti kako istina izgleda iz neslućenih mi visina?
Tko smo i što u nebeskim razmjerima?
Tko sam ja u toj beskonačnosti?
Jesam li od gore ikome vidljiva?

Koliko uvida ima istina?
Na kojoj sam razini, da mi je znati?

08.03.2020. u 14:45 • 51 Komentara • Print • # • ^

subota, 07.03.2020.

Vikend by Vala


Foto: otočka


Vjetar raskopava more
ja sam na brodu isplovio sam
vjetar se diže i ruši na mene
ja njegovu namjeru znam.

On želi isprobati snagu
na mene obrušava svu svoju moć
al' ja sam krenuo tamo gdje želim
i tamo gdje želim ću sigurno doć.

Ne, ne bojim se juga, ne bojim se bure
ne bojim se neba, dubine ni dna
podivljali valovi me uzalud jure
na krilima vjetra poletjet ću ja.

Ne, ne mogu mi ništa, ne mogu mi ništa
sve prirodne sile i sav njihov bijes
ne mogu mi ništa ni žega ni kisa
na krilima vjetra ja nastavljam ples

U noći kad nevera stane
i nebo kad prekrije zvjezdani roj
more će vidati stečene rane
i skupljat ce snagu za još jedan boj.

I pozvat će u pomoć vjetrove nove
i nebo će munjama parati noć
al' ja sam od onih sto vječito plove
i tamo gdje želim ja ću tamo i doć.

Sušac blues
Daleka Obala

07.03.2020. u 08:18 • 43 Komentara • Print • # • ^

petak, 06.03.2020.

Vatra života


Foto: otočka

Koliko puta zaiskrimo u životu.
Rasplamsamo se.
Palimo i žarimo.
Grijemo i sjajimo.
Koliko puta tinjamo.
Gasimo se.
Budemo zgarište pepela.
Sa natruhama žara koji odolijeva.
Koliko puta ponovno zaiskrimo.
Glumeći da je mali žar velika vatra.
Ili naprosto zaiskrimo jer i istina ima puno lica.
Koliko puta smo vatra života.
Koliko puta hladna voda koja je gasi.
Koliko smo vatrogasci svoje vlastitosti.
?????????

Slavimo vatru života!
Mi, bakljonoše.
Jer ništa konačno nije.
Ni svjetlo.
Ni vatra.
Ni mrak.
Sve je vječnost.
I beskonačnost.

06.03.2020. u 11:23 • 23 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 05.03.2020.

50 nijansi plave


Foto: otočka


Vesela. Razdragana. Pričljiva. Radosna. Živahna. Vedra. Nasmijana. Raspoložena. Društvena. Opuštena. Slatka. Umilna. Nestašna. Poletna.
Crvena. Roza. Narančasta. Plava. Zelena. Žuta.
Sve sam to ja, kad sam to ja. To su moje nijanse kad sam Up.

Žalosna. Tužna. Očajna. Nervozna. Ogorčena. Razočarana. Nesretna. Neraspoložena. Povrijeđena. Patetična. Usamljena. Nostalgična. Preplašena. Crna. Siva. Kobaltna. Olovna.
Sve sam to ja, kad sam to ja. To su moje nijanse kad sam Down.

A more i nebo su čudesni.
I kad podivljaju, predivni i podatni.
I kad su smireni, zanosni i zamamni.
Mame paletom znanih i neznanih boja.
Zaranjaju jedna u drugu.
Oku nevidljivim prijelazima.
Daju nam utapat se u plavetnoj raskoši.
Uranjat i pogubit se.
Izranjat i pronalazit se.
U nijansama se nadmeću.
Bez rivalstva, naprosto jesu.
Ljepota mora i neba nenadmašive su.

05.03.2020. u 14:23 • 29 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 04.03.2020.

Bistrenje


Foto: otočka


Najprije je južina navukla olovnu tendu na nebo. Pa mi oduzela aspekt beskonačnog uvida prema gore. A onda je more zrcalilo nebo, pa mi uskratilo bistrinu prema dole. U trenu mi Vala postala skučena. Bez perspektive. I mogućnosti osobnog rasta.
Skudrila se ja u svojoj nutrini. Postala sama sebi tijesna. Ograničena u pokretu. Mislima.

A onda se sa sjevera naslutilo moje bistrenje.
Bura.
Oličenje prozračnosti. Protočnosti. Čistoće.

Najprije se u daljini ukazao Sušac. Veleban u svom samotnjačkom životu. Nasred pučine.
Svjetionik i putokaz svima koji brode.
Pa počelo potiskivanje nebeske oplate koja se prijeteći nadvila.
Ukazalo se na obzoru plavetno. I moj spas.
Ponovo osjetila krila kako se namještaju. Oslobođen duh, poput Aladinovog. I želju da zakoračim u
nepoznato poznato. Tražeći odgovore na pitanja koja odgovore nemaju.

Al ja uvijek pitam i propitujem.
Pitanja se ko jeka odbijaju o svemirska prostranstva.
Propitivanje je život.
Traženje odgovora smisao i cilj.
Sidrenje u sebe, spokoj.
I mir.
Vječna pohota za njim.

04.03.2020. u 10:54 • 34 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 02.03.2020.

Bilokacija


Foto: otočka


Uhvatila me silna glad. I velika čežnja. Do tjeskobe. Glad za Splitom. I čežnja za djecom.
Odlepršala ja četiri dana.

ON i Stari ostali u Vali. Zbrinuti tećicama. I svim potrepštinama. Funkcionirali uhodano. I stabilno.

A ja se napojila. Nauživala. Izgrlila. Izljubila. Okupila nas za ručkom. Jer oči u oči je jedno. Sve ovo virtualno, nešto drugo. Lipe moje cure. I one se zaželile druženja.

Podružila se s prijateljima. Nasmijala. Napričala. Konzumirala sve ono šta Vala nema na svom meniju.
Vala je podatna u ljepoti. Split u neraskidivoj ljubavi s onima koje volim po krvotoku.

Na tren se pogubila. Osobnost mi se podvojila. Pa nisam znala di zapravo pripadam.
Poželjela imat moć bilokacije. I bit na oba kolosijeka. Živom riječi i slikom.
Znam da je nemoguće. Al, zar željet košta?

Na trajektu raščišćavala sama sa sobom. Presložila se. I posložila.
Kako mi se i priliči.
Moji muški me dočekali s osmjehom nedostajuće.
Roki se uzmahao repom. Napokon će bit keksića u izobilju.

Vala već utonula u polumrak. S teškom južinom. Sivim oblacima. I uzgibanim olovnim morem.
Kako mi sve poznato.

Čežnja me još grebe po želucu.
Al već sutra će bit stabilna jedna od dvije mene.

02.03.2020. u 18:06 • 35 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.