Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

subota, 28.03.2020.

Skriveni igrač


Foto: nepoznato mi

U pet ujutro sam se meškoljila u krevetu.
Nema sna. Bome ni spavanja.
Rano za dignit se. A teško mi ležat.
Roki mi nalegao na noge pa ja ni mrdnut.
Uvijek mi ga žao gurat, micat, razbudit.
Pa kad već ne spavam, nek moj slatki pasonja pava.

Samo sam se nakrivila i upalila lampu. Iz kantunala izvadila kutiju sa slikama.
Još su tu hrpimice. Neodložene po kronologiji i nekom slijedu.
Čekaju kćer. Ona jedina za to ima strpljenja, volje i živaca.

Nahrupile uspomene. Događaji. Slike iz crno bijelog filma. Mirisi djetinjstva. Sve boje života.
Na mami sam zastala. Zaustavila vrijeme.
Prošla prstom preko njenog lica.
Poljubila sliku.
Iz duše joj uputila zagrljaj i volim te.

Na jednoj slici sam zapela. Nisam znala jesam li ja ili Starija.
Približavam sliku. Udaljavam. Stavljam očale.
Ne pomaže ništa.
I onda, samo mali kantunić slike oda vrijeme. Mjesto. I razotkrije me.
Gimnazijalka.
Zimski praznicima u Vali.
Slikano u magazinu di je Stari držao mriže.
Kada?
Odavna.

Ne znam tko me je tako nasmijao.
I ovjekovječio tren.
A on ušao u vječnost prostranstva.
I negdje se skudrio.
Kao rezervni igrač.
Kad osmjeha ponestane.
Da se nađe.

Eto, našao se.
U pravom trenu i u pravo vrijeme.
Jer sve ima svoj slijed. Smisao i svrhu.
Neki kažu, čak i ova besmislenost od Nevolje. Koja hara.
Ne vjerujem.

28.03.2020. u 14:41 • 45 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.