Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

nedjelja, 27.01.2019.

Na zapadu ništa nova


Kad me u prsi stisne bolest od samoće u vali, moran hitno izić na teracu.
Bija dan. Bila noć.
I duboko udahnit.
I pokušat primirit tu čeznutljivost za svitlima moga Grada.
Za zagrljajem s curama.
Čakulon s prijatejima.
Za kavom u Jokera.

Izletin na teracu i počnen disat.
Duboko i kontrolirano. Ne bi li se primirila.
Držin se rukama za ogradu. I vrludan pogledon.
Ujutro vidin kad sunce izlazi.
Navečer kad zalazi.
I cili taj put od 180 stupnjeva mi ka na dlanu.

Buđenje počinje bljeskon s istoka.
Smiraj, zagasitošću sa zapada.
A između san se nagledala šta oči ljudske vidile nisu.
Od bonace svih bonaca, do neverina svih nevera.
Od trena u kojem je svemir sta disat, do njegovog škrgutanja pod naletima uragana.

I ka da tražim znak s neba, šta mi je činiti?
Kako izić iz tisne kože?
I poletit i preletit sve, ka u snovima.
Udaljenosti i dvojbe u sebi.
I pomirit ih.
Da se opet mogu vratit u svoje tilo.
I stat čvrsto na zemji.
Zbrajajući šta se može i oduzimajući šte se neda.

Danas san opet izletila.
Samo na tren.
Kad je obid završija.
A ja prije toga odradila sve one poslove koje ne volin.
Ali moran.
Jer nema ko.

Vidin, sunce debelo u zenitu.
A čini mi se, kako dan odmiče, ni na zapadu ništa novo.

27.01.2019. u 15:19 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.01.2019.

Mačkostaj


Ako je suditi po mrnjaukanju, veljača je dobrano zakoračila u moju valu.
I, kako stvari stoje, svaku godinu stiže sve ranije i ranije.
Godinama unazad oko kuće se smucala mačka, dvi.
A onda se raskotile i trenutno brojin njih osamnaest.
Kad bi bar u tolikom broju bilo stanovnika moje Karbunare.

Ljeti se rasporede po ciloj vali.
Gosti ih hrane, a one, lukave i prepredene, umiljate i prelipe, lako im se uvuku pod kožu.
Koko je završija u Parizu, Mrki u Češku, a Pjegica u Sloveniju.
Sa svim papirima.
Posve legalno.
Za sada nema naznaka iseljavanja na Island.

Dakle, liti je lako.
Ili, barem, lakše.
Nekoliko stalnih posvuduša se već naučilo penjat po rubu krova i redovito se uvaljuju gostima na kat.
Sva srića da je najveći broj njih ljubitelj životinja i ne smeta in.
Dapače.

A kad sezona završi i broj stanovnika se svede na Njega, Starog, Roka i mene, dolazi do velike seobe.
Sve mačke presele kod mene.
Svaka ima ime.
Rodovnik.
Obiteljsko stablo.
I adresu prebivališta.
Slučajno ili ne, dijelimo istu adresu sa moje osobne.

Imaju doručak, ručak i večeru.
Redovitu porciju maženja.
Dezinfekcije rana nastalih u međusobnom mačkoboju.
Jer Žučo, Crni, Šarac i Buco su opasno bacili oko na Zlatu.
Neodoljiva im.
A Zlata promiskuitetna do bola.
Ona njima najdraža.
A oni svi podjednako njeni.
U bratoubilačkom ratu mirim ih i razdvajam metlobojom.

I kako se povijest ponavlja, čim mačići malo stasaju, eto i njih na pučku kuhinju.
Svaki mačić dobiva ime.
Adresu prebivališta.
I doživotnog sponzora.
A svaka kupovina spize podrazumijeva vreću krekera.
Sve veću i veću.

Stari ronza da će ih uvatit u kutiju i odnit par kilometara daje.
Da su mu uništile vrtle.
U kojima trenutno ima samo raštike u rastu.
E, kad bi smija to napravit pored mene žive.
Puca u prazno.

Roki poludi noću na tu količinu mrnjaukanja.
Laje i laje pa se jutin i na njega i na mačke.
A onda i ja pritim deportacijom svih.

Al vala bez ljudi i vala bez mačaka bi bila jedno prepusto misto.
Ovako, njih osamnaest i nas četvero činimo malu komunu.
Trenutno vrlo bučnu i prometnu.
Bit će toga i više.
Jer veljača u mojoj vali traje najmanje prva tri miseca od godine.

24.01.2019. u 17:23 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 22.01.2019.

Zatočilo me


Opet u vali zakišilo. Zasivilo. Zagrmilo. Zalampalo.
Ne mogu nigdi iz kuće.
Stislo me u zadanost. A to ne volin.
Da san i slika na zidu bila bi bez okvira.

ON je čudo.
Njemu ne smeta ni jedno vrime na svitu. Po svaken će ić trčat.
I vratit se zadovojan. Da se oznojia.
Izbacija is sebe šta je izbacit tija.
Ni jugo, ni bura, ni kiša, ni nevera, ništa ga neće zaustavit.
Taki je oduvik.

A Stari se montira na kauč. Zabundan ka da ide na Antartik.
Ronza da ne stavjam dovoljno drva u peć. I da su mu noge ka ledenica.
Pa uskuvavan vodu i stavjam mu termofor ka žuntu na tropske uvjete u dnevnon.

Roki je ka blažen.
Sit i čist, sklupčan na svom kušinu, hrče snon pravednika.

Ja čitan.
Kad san ovako zakrakunata u kuću teško se skoncentriran.
Pita mi izić bar na teracu. A ne mogu.
Pa čitan svašta po malo. Dvi stranice jednog, pa drugog. Pa recepte.
Koža mi tisna . Duša bi na proplanke. Al vrime neda.
Ja nisan ka ON.

Opet me straj da ću ostat bez inetrneta . Lampa i trese posrid vale.
Neće valjda?

Ovo su dani krize, kad me vuče u Grad. Smucat se po nekon velikon centru.
Popit kavu s onima koji su moji. Izgubit se u gužvi.
Išćakulat se uživo s mojon Glorijeton. Ona mi fali uvik.

Lipi boket narcisa miriše iz vaze.
Sad mi ih je donija . Usput ubra na neku ledinu s ture trčanja.
Razveselilo me.
Ka da mi je donija tračak prolića. Kojen se puno radujem.
Jer ono u valu uvik dođe ranije.
A ja onda eksplodiran od ludaste energije i voje za radon po kući i oko nje.
Ludasta od ideja. Planova. Mogućnosti. Želja.

Da se mogu opisat ka godišnje doba, ja bi bila proliće.

22.01.2019. u 11:16 • 8 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 21.01.2019.

Pogled


Na nebo, na more, na polje, duž puta,
Pogled mi vreba, pa opet luta,
I dođe mi milo gledajuć boje,
One šta žure, i one šta stoje.

U beskraj plavetnila pogled mi liježe,
S nebeskim carstvom u sponu me veže,
Val blaženstva daje mi mira,
Meni kapljici usred svemira.

Tad mašta bi dala sebi na volju,
Da na nebu traži sudbinu bolju.
Al noge čvrsto na zemlji stoje,
I ovozemaljsku stvarnost kroje.

21.01.2019. u 13:50 • 6 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.01.2019.

Kako to?


Kako li je starost izgledala nedostižna u mladim danima.
Kada bi iz gimnazijskih klupa vidjeli okupljanja bivših maturanata, nakon dvadeset ili više godina, smijali smo se.
Zvali smo ih starci, matori, gerijatrija.
Ako je u osmrtnicama bila osoba iznad pedeset, smrt se nije činila tako tragičnom.
To je već bila starost.

Percepcija vremena, iz tadašnje mladenačke perspektive, bila je zaustavljena samo na vrijeme koje je bilo tada.
S osjetom vječnog trajanja.
Mladi, lepršavi, prepuni energije, entuzijazma i planova za budućnost.
A ona je isto uključivala nedodirljivu mladost.
I kontinuitet radosti.
Koja je oscilirala oko banalnih stvari, događaja i pojavnosti.

Kako li su žive slike te prpošne generacijske ostavštine.
Prvih poluodraslih osjeta, simpatija, dodira, ljubavi, razočarenja. I odgovornosti.
Magična mladost.
Čarolija.

Gotovo da ni ne znam u kojem sam trenutku shvatila da je to dobrano iza mene.
Da sam sada ja gerijatrija.
Da je vrijeme počelo habat ovu tjelesnu košulju koja se omotala oko moje duše.
Koja je s godinama naslagala slojevitost.
Pozlatu.

Kako to da duša ne osjeća starost?
Protok vremena?
Samo životnu nabildanost koja ju je očvrsnula.
Učinila otpornijom na udarce, lomove, poniranja i propadanja.
A u njenom pretincu pregršt uspomena.
Koje su bile stepenice osobnog rasta.

Imam godine, ali ja nisam stara.
Nadam se da to nikad neću biti.
Da ću u duhu ostati vječno mlada.
Znatiželjna.
Milostiva i dobrostiva.
U meni i dalje treperi radost što jesam.
Osviještena prolaznošću vremena koje postaje dragocjenije.
Toplije.
Izazovnije.

Jer, još puno toga želim u njega utrpat. Posložit.
I ništa ne bi mijenjala, jer bih onda promijenila ovu sebe od danas.

Lijepo je osviješteno starenje.
I beskonačna zahvala Kreaciji na šansi da se starjet uopće može.
Jer, starost se ne podrazumijeva.

20.01.2019. u 13:54 • 8 KomentaraPrint#^

subota, 19.01.2019.

Nesanica


ON spava sve lošije. Često ga napadnu bubrežni kamenci.
Pa škrguće zubima. Ili stenje.
Znam da ga to užasno boli. Al tvrdoglav je ka tovar. Neće u doktora.
Samo jake analgetike.
Trpi, pa se nakon par sati smiri.

A godinama sam bila đeloza na njega.
Šta godinama?
Decenijama.
Ja u dijagnozi kronične nesanice, a on legne, sidne, svejedno.
Zatvori oči i isti tren potone.
Nema ga.
Isti tren ga nema.
Nepojmljivo.

Ja san u međuvremenu ovladala tehnikama disanja, meditacijon, autogenin treninzima pa se primirin i pokušan nerviranje svest na minimum.
Dugo je i predugo biti dvadeset i četiri sata budan.
Ali na sve se čovik navikne.
Pa tako i ja na svoju supatnicu.
Nesanicu.

Katkada je trajala misecima. Bez sekunde spavanja.
Medicinski sam odavna tribala bit s druge strane. Ali nisan.
Ne samo da sam živa. Nego i vrlo živahna.

Ispitivanja u Centru za poremećaje spavanja su pokazala da spadam u mali promil takvih ljudi uopće.
Umisto da klonem, padnen s nogu, buden u nemogućnosti ikakve koncentracije ili suvislog obavljanja posla, ja sa odmakon dana bivam sve žveltija.
Punija energije.
Ka da se napajam iz etera.
U hiper stanju za fizičke i umne poslove.
I tako već dugo, dugo. Negdi od gimnazije.
Obilatih pet decenija.

Prvo san puno čitala.
Pa se nervrala.
Pa se primirila.
Prihvatila biti drugačijon.
I na kraju shvatila da to vrime moram iskoristit.
Krenila su tematska razmišljanja.
Rasprave sa samon sobon.
Pa preispitivanja.
A kad sam spoznala veličinu duhovnosti, molila sam za znane i neznane.
Ništa od opće poznatih molitvi.
Ništa od ikakvog klasičnog i uvriježenog protokolizma.
Ništa od oficijelnih religija.
Sve samospoznaja.
Duboko poniranje u sebstvo.
I milost da se otvore unutranji beskonačni svjetovi.
Jer, zašto bi bili beskonačni samo prema vani?

Upoznala san bolje sebe.
Svoje slabosti.
Svoje jakosti.
Svoje nadmoći.
Postala bolja osoba.
Kompletnija.
Sa više empatije.
Ponekad mi se činilo dok hodam, da od naviranja energije, ni ne dotičen tlo.

Nikad zbog nesanice nisan ne otišla na posal.
Nikad izbjegla ikakvu obavezu. Ili odgovornost.
Ja san se sa njon pomirila.
Ruku pod ruku.
Postala mi je partnerica.
Moj suživot.

Prihvaćanje je pola ozdravljenja.

I ON je počeja loše spavat.
Sad iman s kin po noći pričat.
Gledat filmove.
S kin zajedno nespavat.
Uvatimo se za ruke, dotaknemo stopala i osjetimo se oboje sigurnin.
I voljenin.

Eto, malo nan triba.

19.01.2019. u 08:12 • 12 KomentaraPrint#^

petak, 18.01.2019.

It´s ok!


Evo, posli devet dana došli su mi popravit telefon i internet.
Svanilo mi.
Opet iman prozor u svit.

Usput san saznala di i šta je nevrin sve uništio.
Pola Sela.
Mi smo na kraju dobro prošli.
Samo novi telefon. Novi ruter. Novi produžni, razdjeljnik, kabeli i utičnica.
A ljudima grmljavina razbila krovove, uništila sve instalacije u zidovima, sve aparate.

Neverini ovakvog kalibra na škoju nisu medijski interesantni.
Ali kad se dogode u Ameriku onda znamo i koliko stabala in je palo na ulicu.

Za nas niko ne zna.
Mi smo na kraju kraja.
Svijet u svijetu.
Škoj na škoju.

Tako i živimo.
Autonomno. I po svome.
Do nas slabo išta dopire.
Od nas slabo išta izlazi.
Naučili smo živit onu staru: u se, na se, poda se.
Nismo nikome trn.
Ni itko nama.
A znamo volit.

Tako to izgleda kad si pustinjak.
I kad je internet donekle birani izvor vijesti.
Jer onda ne moran gledat one frizirane na tv-u.
Di njihov komentar nije i moje poimanje stvarnosti.
Penzija i pustinja su gabariti kojih zapravo i nema.
Možeš koliko možeš, želiš i hoćeš.

Jedino šta ne doziram je pogled.
On naprosto puca na sve šta duši čini melem.
Neba nikad dosta.
Mora nikad previše.
Modrina od gore. I modrina od dole.
Tu vride moji zakoni.
Ne oni koje sam žvakala ka student. I primjenjivala ka struka.
Ovi se zovu sloboda.

Eto, sad nan opet sve štima.

18.01.2019. u 08:14 • 13 KomentaraPrint#^

četvrtak, 17.01.2019.

Trajekting


Najdruštveniji dio otočkog života zbiva se na trajektu.
U transferu imeđu Grada i škoja. I u obrnuton pravcu.

Nakon onog neverina od prin par dan, još ni proradi telefon. Ni internet.
I ko zna kad će.
Mi smo uvik na kraj svita.
Em škoj. Em vala na kraj škoja.
Pa pišen na trajektu.

A trajekt uvik pun.
Uvik za vidit poznate.
Ima se s kin pročakulat. I popit kavu.

Nama to dođe ka da smo već u Gradu.
Jer u vali, kad bi se i skupili svi koji imaju kuće, ne bi bilo toliko svita.

Meni trajekt ne škodi.
Ja sam gradsko ali i škojarsko dite.
Od malena istrenirana i po bonaci i po fortunalu.
A danas ima malo mora.
Pa vidin one šta trču vani se izrigat.
Ili in ni dobro. Pa su blidi ka krpe.
I izvrnu se na klupe prileć.

Ja standardno.
Izvadin sendvić. I pojiden ga s gušton.
Meni je trajekt uvik ka izlet.
A izlet je sendvič, sok i nešto za prigrist.
ON me gleda i ne može se, ni posli toliko godina zajedništva, načudit kako ja to mogu jist.
Dok drugi trče uvatit zraka.
I odagnat mučninu.
A eto, ja mogu.

Koliko li san puta u životu učinila ovu turu.
Mogla bih zatvorenih očiju reć kuda prolazimo.
i šta nan je s live i šta s desne strane.
Meni je trajekt u krvotoku.

Ispunila žeje u Gradu.
Vidila cure. Skupa ručali. Popričali.
Vidila prijateje. I snjima se podružila.
Malo prođirali Rivon. Obavila spizu koju ne mogu na škoju.
I punog srca se vraćam.
Karbunara čeka.
I Stari čeka.
Iako sam mu ostavila tećice sa spizon, rasporedila likariju i sve šta mu triba, on čeka.
Jer ON i ja smo mu sve.

A gosti za sezonu su se već počeli javjat.
Triba polako krenit s pripremama.
Evo, pripreme krenile na trajektu.
Popis.

17.01.2019. u 14:55 • 11 KomentaraPrint#^

subota, 12.01.2019.

Oće grom u koprive


Sve je mirisalo na to da noć neće proći lišo. Al ništa nije upućivalo na takav iznered.
Oko ponoći je počelo lampat. Grmit. Kišit ka iz kabla. Vitar se pritvorija u vihor.
A onda kiša u sitni led.

I nestalo je letrike.
Već smo bili u posteji. Roki je počeja cvilit. I dahtat. Grubo se pripa.
I ne samo on.
I mi.

Noć se pritvorila u dan. Tišina vale u prijeteću huku.
Kuća se tresla. Nismo znali je li od groma ili stvarno trese iz zemje.
Cakla na ponistrama su drhtala. A čikare i čaše u kredenci su zvocale.

Njega je uvatija napad bubrežnih kamenaca. Znan da to puno boli. I činilo mi milo.
Al osin jakog brufena za drugo ni bilo pomoći.
Niko živ ne bi moga izić iz kuće.
Bilo je pogibejno.
I bilo je zastrašujuće.

Nakon jednog grubega groma, u dnevnon je nešto sparalo.
Jako.
Ka da je bomba.
Znali smo da ni dobro. Al toliko je treslo i hučalo da nan ni padalo na pamet dizat se.
Tražit šterike .
I gledat šta se dogodilo.
Baterija mobitela mi je bila na kraju. Nisan ga imala di punit. Niti koristit ka bateriju baren do banja.

Roki je bija u predinfarktnon stanju.
Cvilija je. Plaka.
Nije pomoglo ni maženje. Ni tepanje. Tresa se ka prut.
Parilo se da je doša smak svita.

Trajalo je cilu noć.
Nikad tako jako. I nikad tako dugo.
Ni oka nismo sklopili.

Ujutro san se prva digla.
U dnevnon me čekalo iznenađenje.
Utičnica rutera eksplodirala i rastalila se.
Razdjeljnik od telefona se zacrnija.
Kabeli izgoreni.
Telefon ka ugljen.
A na pločicama dvi velike crne mače.
Ostali smo bez telefona. I interneta.

Dogodilo se malo da se ne dogodi puno.

Stari se diga i reka da ovo ni doživija u svoje 84. godine.
Pripa se da ni oštetilo instalacije struje i u zidu.
Nije.

U vrtlima je bilo još par centimetara leda. Sniga. Mišance od svega toga.
I tako je dan započeja s mrakom.
Vani još sivo. I oblačno. U kući sve škuro. Vlažno. Slabo se vidi.
Bilo je tugaljivo jutro. Ladno. I nekako zlokobno.

Nisan se mogla otet dojmu bespomoćnosti u vali na kraju svita.
Di smo sami u pravom smislu rići.
Spoznaja da se iz kuće ni moglo izić.
I nikoga dozvat.

Došlo je do nas da je velika šteta počinjena u Selu.
Da je puno kuća stradalo.
Krovovi, dimnjaci, kućanski aparati i instalacije.

Struja je dolazila. I odlazila. Uspila san malo oporavit mobitel.
Prijavit štetu.
I sad nan je čekat.

Oko kuće ostaci borovih grana. Šta ih je vitar otresa i počupa.
Kaići prepuni vode. Samo šta se ne potope.
Terace ka bazeni.
Posla pune ruke

A maške pripadnute i gladne.
Njih sam najlakše sanirala.
Izmazila i nahranila.
U kašete in prominila šugamane. Stavila suhe da imaju di leć.

Stari i ON su imali obid od jučer. A sebi san išla ubrat blitvu. Neka je bilo sve blatnjavo.
Tila san si napravit soparnik. I uspila san ga razvuć. I stavit u pećnicu.
A onda je opet nestalo letrike.
Bija je napola pećen.

I gledan tako, u jednon dilu vrtla, kako je izresla kopriva, koju Stari ne da iščupat jerbo voli od nje juhu s vrhnjen.
A ja je gledan i mislin se.
Oće li grom u koprive?
Oće, oće!

12.01.2019. u 12:53 • 7 KomentaraPrint#^

utorak, 08.01.2019.

Hibernacija


Počelo se oblačit. A ladno i dalje. Sve ide u smiraj. Možda zasnježi.
Peć se užgala. Zarumenila. Pucketa. Kašeta puna drva čeka da budu sažgana do spavanja.
A onda poć leć u ladnu sobu.

Sve osin dnevnog je ledenica.
Tako je u nas oduvik. Nemoguće zgrijat sve.
Preveliko. Građeno davno, bez izolacije.
Zato liti bude raj. I u jesen. I proliće.

Samo je zima zafrkana.
Za tilo. Za um.
A ni duša ne zaostaje.
Smrznuta. Začahurena. U hibernaciji čeka zov Sunca. Svitla. I topline.
Sad se nekako sparušila. Usitnila. Ne ćuti daje od nosa.
Nit ideje. Nit kreacije. Nit realizacije.
Ka da je na nakovnju ispod čekića.
Iščekuje.

Oduvik iščekuje. Ka da je zapisano šta ima bit. A ona stremi u visine i traži zapise.
Al odgori samo lučice trepere. I to je sve.
Jedan veliki treptaj nebeskog života.

Ne volin zimu u Karbunari.
Šta iden starija sve manje je volin.
Nadala san se da su došli neki susidi. Bar proluftat kuću. Al niko nije doša. Svi su pobigli.
Pobigli od samotnjaštva u vali.
I suočavanja sa sobon.
Jer to ovdi ne gine nikome.

Ka da sam začahurena.
Dudov svilac.
U perju i paperju.
Al začahurena.
Ja ona iznutra tila bi vani.
A vani nadnaravna lipota di god da pogledaš.
Meni pita di su ljudi.
A ljudi nigdi.

Kad smo danas učinili đir vidila san prve narcise.
Samonikle.
Mirišu.
Al u zraku još ne miriše na proliće. I neće još.
Strpjenja i strpjenja.

Moran obuzdavat ovu drugu JA.
Pustolovku.
Lovca na ideje. Šušur. Komešanje.
Časkanje. Grljenje onih koje volin.
Zov Grada prevelik.

A ja u hibernaciji.

08.01.2019. u 17:33 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 06.01.2019.

Najdraže


Propitivanju nikad kraja.
Ni poniranju u sebe.

Mlađa i Đej se taman ukrcali na trajekt. Za Grad. Proveli vikend s nama.
Oživili valu. Nas razbudili iz zimskog sna.
Predivan jedan vikend.

Nadam se da smo našim curama dobri roditelji.
Da smo ih naučili ljubiti i voljet.
Opraštat i tolerirat.

Želim vjerovat kako smo dali svoj osviješteni maksimum.
Da im to kola krvotokom.
Da su se same nadogradile još boljim osobama.
Plemenitijim.
Humanijim.
Žene dostojne 21. stoljeća.

Može li se ikoga voljet kao svoje dijete?

Teško mi se opirat klokanovom sindromu. Jer ja bi ih stalno uza se.
U tobolcu.

Znam da su to samo sumanute misli koje povremeno nanese robinzonski život.
Poput udara vala u mrkentu.
Glupe i posesivne umotvorine nerealnog sklopa misli koje donosi pogled na Karbunaru.
Koju činimo živom samo nas troje.
Njeni jedini stanovnici.

Upravo je sve kako treba bit. One odrasle i samostalne. Nadasve svoje.
I sve manje naše.
Tako je to oduvijek bilo.

Gledam retroaktivno i prebirem naše zajedničke suživote.
Pokušavam naći rupu u kojoj je trebalo bit stroži. Uporniji. Čvršći.
A nismo.
I ON i ja smo na njih oduvijek bili meki.
Blagi.
Popustljivi.
Mazasti.

I uloženo nam se vratilo kao bumerang.
Voljene su. I to znaju.
Voljeni smo. I to znamo.
Nemjerljivo bogatstvo koje plodouživamo.

Samo ja znam kliznut.
Zbog udaljenosti me razdire čežnja bit im bliže.
Susretat ih češće.
Nenametljivo i bez presinga.

Očito, sam život presloži sebe i kaže kad i šta je najbolje.
Prepoznat pravo vrijeme.
Rezanja pupčane vrpce vlastitog ega.
Koje bi vazda udovoljavalo sebi.

Stigla poruka: majko, hvala na svemu.
Uzvratila: hvala šta ste došli.

Sunce i nebo raspršili nad valom magični spektar ljepote.
Još jedan dan, na mom vremenskom pravcu, na izmaku.
Jedan predivan dan u kojem sam ovdje i sada.
I svi koje volim.
I koji su moji.

06.01.2019. u 15:44 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 05.01.2019.

Ringišpil


Vrime svodi račune.

Kako pomirit mir.
I nemir.
Tišinu.
I buku.
Sebe.
I sebe.

Na pola se dilim.
Dan odabire ko sam.
Šta sam.

Kad san mir, budi se nemir.
Kad san buka, budi se tišina.
Kad sam up, budi se down.
Jesan li ja ringišpil?

Nesanica.
Iskrala se iz kreveta.
Praskozorje.
Zabundana.
Burovito još uvik.
Ruke u džepe.
Šetnja .
Do dna vale.
Same.
Ja i ja.

Nesanica me umela.
Nesanica, a ja ne razbuđena.
Smušena od količine otvorenih očiju.
Misli mi vrludaju.
Na more, u more.
Na nebo, u nebo.
Na makadam.
Ispod njega.

Sve štima.
Sve i više nego ok.
Sve šahovske figure života na mistu.
Ja kraljica.
Ka bisernica na dlanu svih mojih.

Da san u Gradu do sad bi susrela bar par poznatih.
Ovdi susrećem samo sebe.
Poznatu i nepoznatu sebi.

Dišen duboko.
Ositin hladnoću u vršcima pluća.
Nos ka u klauna.
Zebe.
A nisan klaun.

Sunce tek izišlo iz mora.
Tamo negdi u beskraju obzora.
A milijardu svjetlucavosti raspršilo se.
Rađanje.

Toliko je lipo da boli.

Spustila se u dno vale.
Sa štapon ispisujen pijesak.
Hvala.

Samo san se na po ure makla iz kuće .
I već san uspila bit i ovo i ono.
I tuga.
I radost.

Val mi dolazi do nogu.
Pijesak ga upija.
Povlači se.

Vraćam se.
ON će se zabrinut.

Razbistrilo mi se u glavi.
Koprena se digla.
Doprla ja do sebe.

Korak mi brži.
Ja nekako uspravnija.
Punija sebe.

Sunce čuda čini.
Napajam se.
Ja san od svitlosti.
Od topline.
Od miline.

Bit će ovo jedan dobar dan.
Dan se po jutru pozna.

05.01.2019. u 12:01 • 5 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.01.2019.

Kolotečina

Zaburilo.
Zaladilo.
Zamodrilo.
Zacaklilo.

U vali i dalje nikoga.
Standardna postava.
Stari, ON, ja.
I Roki.

Kumovi bili iz Grada na dočeku Nove.
Napekla.
Nakuvala.
Nadarivala.

A oni Karbunaru oživili.
Dali joj sliku.
Ton.
Dušu.
Komešanje.
Život.

Baš je bilo lipo.
Baš.

Otišli.
Sve opet po staron.

Peć nakrcavan drvima.
Toplo je u dnevnon.
Vatra pucketa.
Na CMC-u uvik mjuza.

Stari ispunjava križaljke.
ON išao prošetat Roka.
Ja otkazala rutinu.
Rijetko to radim.
Ali!

Sutra dolazi Mlađa i momak.
Đej.
Uredila in apartman.
Već planiram šta kuvat.
Da im bude ka Doma.
Kako kod mame i mora bit.
Veselim se.
Opet će bit šušur.

I rutina će bit načeta.
Neka!
Volim kad je razbucana dobrim događajima.
Dobrim povodima.

A bura zavija.
Ko vučina.
Bor isprid kuće se otresa.
Čas livo.
Čas desno.
Ispod njega i po teraci brdo iglica.
Opet ću mest ujutro.
Opet metloboj.

A nebo za bure se rastvori.
U izlogu milijun krijesnica.
Ka svitla velegrada.
Trepere.
Zovu.
Čeznutljive.
Ka da su na nebu svi odgovori.

Ja i dalje sa bezbroj pitanja.
Reka bi Vojko, kako to?

A, eto.
Kad na sva pitanja nemoš odgovorit: zato!

03.01.2019. u 17:40 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.