Marketing
Najdraže
Propitivanju nikad kraja.
Ni poniranju u sebe.
Mlađa i Đej se taman ukrcali na trajekt. Za Grad. Proveli vikend s nama.
Oživili valu. Nas razbudili iz zimskog sna.
Predivan jedan vikend.
Nadam se da smo našim curama dobri roditelji.
Da smo ih naučili ljubiti i voljet.
Opraštat i tolerirat.
Želim vjerovat kako smo dali svoj osviješteni maksimum.
Da im to kola krvotokom.
Da su se same nadogradile još boljim osobama.
Plemenitijim.
Humanijim.
Žene dostojne 21. stoljeća.
Može li se ikoga voljet kao svoje dijete?
Teško mi se opirat klokanovom sindromu. Jer ja bi ih stalno uza se.
U tobolcu.
Znam da su to samo sumanute misli koje povremeno nanese robinzonski život.
Poput udara vala u mrkentu.
Glupe i posesivne umotvorine nerealnog sklopa misli koje donosi pogled na Karbunaru.
Koju činimo živom samo nas troje.
Njeni jedini stanovnici.
Upravo je sve kako treba bit. One odrasle i samostalne. Nadasve svoje.
I sve manje naše.
Tako je to oduvijek bilo.
Gledam retroaktivno i prebirem naše zajedničke suživote.
Pokušavam naći rupu u kojoj je trebalo bit stroži. Uporniji. Čvršći.
A nismo.
I ON i ja smo na njih oduvijek bili meki.
Blagi.
Popustljivi.
Mazasti.
I uloženo nam se vratilo kao bumerang.
Voljene su. I to znaju.
Voljeni smo. I to znamo.
Nemjerljivo bogatstvo koje plodouživamo.
Samo ja znam kliznut.
Zbog udaljenosti me razdire čežnja bit im bliže.
Susretat ih češće.
Nenametljivo i bez presinga.
Očito, sam život presloži sebe i kaže kad i šta je najbolje.
Prepoznat pravo vrijeme.
Rezanja pupčane vrpce vlastitog ega.
Koje bi vazda udovoljavalo sebi.
Stigla poruka: majko, hvala na svemu.
Uzvratila: hvala šta ste došli.
Sunce i nebo raspršili nad valom magični spektar ljepote.
Još jedan dan, na mom vremenskom pravcu, na izmaku.
Jedan predivan dan u kojem sam ovdje i sada.
I svi koje volim.
I koji su moji.
Post je objavljen 06.01.2019. u 15:44 sati.