Kako li je starost izgledala nedostižna u mladim danima.
Kada bi iz gimnazijskih klupa vidjeli okupljanja bivših maturanata, nakon dvadeset ili više godina, smijali smo se.
Zvali smo ih starci, matori, gerijatrija.
Ako je u osmrtnicama bila osoba iznad pedeset, smrt se nije činila tako tragičnom.
To je već bila starost.
Percepcija vremena, iz tadašnje mladenačke perspektive, bila je zaustavljena samo na vrijeme koje je bilo tada.
S osjetom vječnog trajanja.
Mladi, lepršavi, prepuni energije, entuzijazma i planova za budućnost.
A ona je isto uključivala nedodirljivu mladost.
I kontinuitet radosti.
Koja je oscilirala oko banalnih stvari, događaja i pojavnosti.
Kako li su žive slike te prpošne generacijske ostavštine.
Prvih poluodraslih osjeta, simpatija, dodira, ljubavi, razočarenja. I odgovornosti.
Magična mladost.
Čarolija.
Gotovo da ni ne znam u kojem sam trenutku shvatila da je to dobrano iza mene.
Da sam sada ja gerijatrija.
Da je vrijeme počelo habat ovu tjelesnu košulju koja se omotala oko moje duše.
Koja je s godinama naslagala slojevitost.
Pozlatu.
Kako to da duša ne osjeća starost?
Protok vremena?
Samo životnu nabildanost koja ju je očvrsnula.
Učinila otpornijom na udarce, lomove, poniranja i propadanja.
A u njenom pretincu pregršt uspomena.
Koje su bile stepenice osobnog rasta.
Imam godine, ali ja nisam stara.
Nadam se da to nikad neću biti.
Da ću u duhu ostati vječno mlada.
Znatiželjna.
Milostiva i dobrostiva.
U meni i dalje treperi radost što jesam.
Osviještena prolaznošću vremena koje postaje dragocjenije.
Toplije.
Izazovnije.
Jer, još puno toga želim u njega utrpat. Posložit.
I ništa ne bi mijenjala, jer bih onda promijenila ovu sebe od danas.
Lijepo je osviješteno starenje.
I beskonačna zahvala Kreaciji na šansi da se starjet uopće može.
Jer, starost se ne podrazumijeva.