Marketing
Mojih prvih 200
Foto: otočka
Davno je bilo vrijeme čitanja Coelha. I Hodočasnika.
Valjda se već tada u krvotok uvukao izazov propješačit put Sv. Jakova.
Sama ili s nekim.
Bilo mi tad nevažno.
Samo da se usudim.
Pa je to bljedilo.
I opet navraćalo u valovima.
A onda sam morala prizemljiti. I shvatit da je prekasno.
Ne ostvariš li kad možeš, teško da ćeš kad ne možeš.
Već je šesta godina života u Vali.
Kad me počela lovit kriza samovanja hvatala sam se svega: restauriranja namještaja, shabby chicovanja, slikanja, kuhanja, proučavanja ljekovitog bilja koje me okružuje, čitanja knjiga, gledanja filmova, šetnji do beskraja, maratonskog plivanja.
Pa bi zastala.
Nastupilo bi zasićenje.
I traženje novih poticaja.
Dogodio se blog.
Moja slamka.
Zaronila ja u virtualni svijet živih ljudi.
I počela pisati.
Dijeleći se, umnožavala.
Svakim danom sve više.
Postalo je zarazno.
Vala smislenija.
Vrijeme protočnije.
Samoća podnošljivija.
Nije važno do kada će trajati. Proteklo vrijeme je ispunjeno.
Neke ljude prepoznala ko srodne duše. Na daljinu. Ko da je važno.
Nije blizina ta koja spaja.
Duša je to.
Nešto ostalo u snovima.
Nešto postalo snovi.
Post je objavljen 09.03.2020. u 14:53 sati.