Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

utorak, 24.03.2020.

Vis maior


Foto: otočka


Smirila se bura. Prestala divljat. Uzmakla pred oblacima. Zalegla čudna utiha nad Valom.
Nekad me očaravala. A sad je gledam očima koje kao da nisu moje.
Prostor vrijeme se stislo. Ograničilo mi udah. Težina nalegla na dušu.
Meni je dobro.
Al mnogima nije.

Kako uvid ovog prividnog mira eksplodira u nered?
U trenu.
I rađa se.
Nemir. Strah. Nesigurnost. Strepnja. Neizvjesnost. Osamljenost. Bespomoćnost. Ukočenost.

Ljepota ima svoju suprotnost. Opsjena, varka i iluzija se rasprše ko mjehurić od sapunice.
Izvana mir.
Iznutra vulkan koji čeka svoj ples na svjetlu dana.
Ili u smrznutoj noći.

Moje su oči iste. Al ja nisam ona od jučer.
Uvidi dublji.
Spoznaja veća.
Al ima i nešto van mene.

24.03.2020. u 23:08 • 42 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.