Popodne je bilo posvećeno Zahvalnosti.
Šetnja pustopoljinama.
U vrijeme kad su četiri kućna zida gabariti kretanja.
Većini.
Mi slobodni. Bez susreta. Kontakta. Trenutne opasnosti.
Šećemo zajedno.
Jedno pored drugog.
Uronjeni u vlastite filmove na zajedničkoj traci života.
Zajedno 43 godine.
Svjesni da to nije podrazumijevanje.
Samo zahvalni da nam je dano.
Najljepše od Kreacije nam se podastrlo.
U svim smjerovima. U nedogled.
Kao blagoslov iz neznanih nam razloga.
Al priroda zna.
Zna da volimo, ljubimo, grlimo.
Uzvraća ljepotom.
Očima koje vide.
Ušima koje čuju.
Srcem koje pulsira na istoj frekvenciji života.
U beskraj plavetnila pogled mi liježe
S nebeskim carstvom u sponu me veže
Val blaženstva daje mi mira
Meni kapljici usred Svemira.
Zahvalna sam do ganuća.
Do istinske suze svjedočanstva svog vremena.
Jer sam ga imala.
I jer ga imam još.
Hvala ti, živote.