Jeka tisine

srijeda, 28.02.2007.

JEDAN MALI ZADATAK...

A eto, dobila sam i ja jedan zadaćić od blogerice Ultima notte... Potrudit ću se obaviti ga što bolje...
Dakle, Athropa... Ime je nastalo zato jer sam u početku željela biti apsolutna anonimka bez ikakve povezanosti s osobom koja sam bila u stvarnosti. To se kasnije promijenilo jer sam u riječima uplitatla sve više i više sebe, no u početku Athropa je bila zamišljena kao odvojena osoba od Marine, osobe iz stvarnosti... Na kraju su postale jedno, iako se posve drugačije osjećam kad nosim to ime... Osoba iz realnosti je dosta zatvorena i sramežljiva, vječito u snovima... Osoba koju ovdje poznajete spremna je uvijek govoriti o svojim osjećajima, spremna vam je pokazati svoju dušu u svojim riječima... Uvijek sam smatrala da je Athropa jači dio mene, kreativniji...
Zašto baš to ime??? Uvijek me očaravala grčka mitologija, njihovim pričama oduvijek sam se divila... Smatram da je to jedan prekrasan svijet, pun čarolije i mašte... Dugo me mučila ideja Sudbine, ideja predodređenosti svega. Ponekad mi se čini da je sve što se događa negdje već zapisano, tko zna, možda negdje u oblacima zlatnim slovima nebeskih zraka ili u plesu zvijezda na nebu... Dok u drugom trenu želim vjerovati da ja sam ta koja gradi svoj životni put, koja ispisuje stranice svog života... Zbog tih misli o sudbini uvijek sam voljela lik triju Suđenica, sestrara koje pletu, mjere i režu našu životnu nit- Kloto, Lahezis i Atropos. Moje ime nije ništa drugo nego modifikacija imena ove posljednje...
Naslov mog bloga... "Athropin mali kutak ili dnevnici jedne ljubavi"... Mislim da se smisao može iščitati iz naslova, kao i glavna tema i misao vodilja ovog bloga... No ovo nije originalni naslov, prvi naslov bio je "Još jedan blog", jer je to uistinu i bio još jedan blog u moru drugih, ni po čemu različit, blog jedne tinejdžerice koja je pisala više iz razloga da joj prođe vrijeme... U početku pisala sam o posve običnim stvarima koje su me tad zaokupljale, u biti, nisam ni željela pisati nešto osobnije. No svakom novom riječi koju sam ispisala ovo malo mjesto počelo mi je značiti više... Prvo sam započela jednu priču, koju neću i ne želim dovršiti jer sam u nju stavljala sav onaj unutarnji mrak kojeg sam osjećala. Zatim je uslijedila jedna kratka iluzija, privid zaljubljenosti, no danas uviđam da je to bilo više zbog te goleme unutrašnje praznine koja se tad krila u meni, nego iz iskrene ljubavi. Kad su se i ti snovi ugasili, uslijedilo je razočaranje, blog je promijenio naslov u "Ispovjesti jedne izmučene duše" i postao je tužan, sjetan... Moram priznati da je pisanje bila jedna od stvari koja mi je pomogla da prebrodim to razdoblje.
Pred sam početak jeseni odlučila sam krenuti prema svjetlu. Blog ponovno mijenja ime u "Athropin mali kutak", jer to je doista bilo moje malo, osobno utočište od svijeta. Zanimljivo je kad je naslov promijenjen, tek nekoliko sati prije nego što sam srela svog anđela, s prvim postom koji je obećavao moje prve korake prema svjetlu... Tog dana stavila sam smiješak... Nisam bila ni svjesna da se dogodilo nešto puno važnije, upoznala sam ljubav svog života.
Ovaj mali kutak doista mi puno znači. Jedno je od rijetkih mjesta u kojima se osjećam potpuno ugodno i sigurno, uz zagrljaj mojeg anđela, moju malu sobicu i jedan zamišljen svijet u kojem sam dugo boravila... Blog je često na granici sanjarenja, govori o osjećajima, osobito o ljubavi i svim njenim licima... Drugi dio naslova ("...ili dnevnici jedne ljubavi") pridodan je nedavno jer je ovo doista postao dnevnički zapis u kojem izražavam svu svoju ljubav za jednu posebnu osobu... Nažalost, kad mu nježnosti, poljupce i zagrljaje ne mogu uvijek dati, riječi su jedina utjeha, jedino što preostaje, ali i naša radost, lijepa sjećanja zauvijek sačuvana od zaborava. Ovaj mali kutak sad je posvećen Njemu, mojoj jedinoj i vječnoj ljubavi.

Ovaj zadatak prenosim dalje, neka ga sad ispune:
moj anđeo
lonely angel
bella
ahoy!!
tinch

utorak, 27.02.2007.

27. veljače

(Ovo nije dio Dnevnika jedne ljubavi, već jedna priča koja se dogodila negdje na granici Jave i Snova. Ne očekujem da će je itko razumijeti, no to i nije bitno... Priče su ovdje da budu ispričane...)

Spremala sam se na još jedno putovanje misli, kad mi cijelim tijelom prođe drhtaj. Zatitram na tren poput suhog lista na nemirnom jesenjem vjetru, a zatim otvorim oči. Ležala sam na podu i gledala ukrase od školjki iznad sebe. U sobi neizrecivi mir, mirisu suhih ruža, kave i čežnje pridodah miris voska i vanilije. Svijećice koje su mirno izgarale davale su tek dovoljno svjetlosti da mi soba bude u polumraku. Voljela sam te plamičke, voljela sam njihovu toplinu i način na koji bi istjerali mrak iz te male prostorije. Noćas nije bilo zvijezda da pojačavaju tu svjetlost.
Mislima mi proleti spoznaja da nisam sama. I nisam bila, no noćas ne samo zbog svog anđela. U sobi neka druga prisutnost. Ona. Nije dolazila u posjete mjesecima već. Jesu li je danas privukle luči koje sam upalila ili taj tračak melankolije u mom srcu, ne znam. Potražih je pogledom po sobi, iako sam znala točno gdje ću je naći. Zagledah se u veliko zrcalo na ormaru , kosa mi je čak i na tom slabom osvjetljenju primala odsjaj rubina, opazih i umor u očima i nešto blijedila u licu. Čekala sam tako, usredotočena na igru crteža svjetlosti i sjenki te mojih vlastitih črčkarija na zidovima. Nisam morala čekati dugo, odraz preda mnom počeo je mijenjati oblik. Znala je koliko mrzim kad nosi moje obličje, možda ga je upravo zato preuzimala svaki put kad bi me posjetila. No, za razliku od mene, ona je bila lijepa. Njena koža bila je porculanska, gotovo prozirna, savršena, dok su joj usne bile crvene poput divljih trešanja u rano ljeto. Na njoj nije bilo mojih bezbrojnih mana, nije bilo mojih nesavršenosti ni ožiljaka koje sam nosila kao svoje znakove. Njena kosa bila je duga i spuštala joj se niz ramena u valovima. Oči su joj bile crne, toliko hladne i prazne. Za razliku od mene, koja sam nosila crnu majicu bez rukava i hlače od pidžame, ona je nosila dugu, ravnu bijelu haljinu koja je pratila linije njenog prozirnog tijela.
Nije govorila ništa. Za razliku od dana kad bi mi nosila komadiće tuge, noćas kao da je došla samo vidjeti me. Često bi nosila sumnje, ružna sjećanja, tjeskobu, boli, no danas me posjetila bez takvog dara.
Noćas me gledala nekako drukčije. Nasmiješila se gotovo prijateljski. Još uvijek bez riječi. Ni ja joj ne rekoh ništa, samo sam pokušala shvatiti zašto je došla baš noćas...
Dolazila je uvijek u danima najveće tuge, samo da bi je još više produbila. Kad sam nosila teret spremno ga je povećavala. Voljela je moje suze, kao da se hranila njima. Voljela je moju bol, uživala je u njoj. No bila je ondje, kao moja najvjernija pratiteljica čak i kad su me svi drugi ostavili i zaboravili. Mrzila sam je, iz svoga bića, a ipak, kao da mi je trebala...
Kad sam se othrvala mraku, svejedno je dolazila. Podsjećala me da tako lako mogu pasti, da je samo pitanje vremena kad ću pogriješiti i uništiti sve ono lijepo što sam izgradila. Jedna od mojih sablasti, iznoa i iznova se vraćala sve dok jedne zimske noći nije otišla. Nisam je vidjela otad... Sve do ovog trenutka.
Pogledah je još jednom i shvatih zašto je došla.
Noćas je priznala poraz. Noćas je priznala da sam bila jača nego što je mislila. Nije me slomila.
Još jednom sam pogledala u te prazne oči, kad je njezin lik počeo blijediti.
Tek tad progovorih. "Kuda odlaziš sad???".
"U Zaborav." odgovorila mi je. "Možda. Ova igra možda još nije završena."
Bile su to njene zadnje riječi prije nego što je izblijedila.
Dugo sam još gledala u zrcalo, tražila njen trag. Nije je više bilo. "Zbogom, Snovolovko"- prošaptah "i sretno ti bilo...".

subota, 24.02.2007.

24. veljače

Noćas mi je srcem prostrujao neki neobičan osjećaj... Nimalo nalik svemu što sam dosad osjećala... Nimalo nalik svemu što sam dosad poznavala.
Pitat ćeš me je li to dobro ili loše, znam... Ni jedno, ni drugo... Samo nešto novo... Otkrivam toliko stvari istodobno... Jučer... Bio je to jedan od najljepših dana u mojem životu... Naš mali piknik i rođendanska torta , tvoji poljupci pod osvjetljenjem nebeskih zvijezda i svijeća... Nešto najljepše što je itko ikad za mene učinio... Hvala ti... Hvala ti na još jednom dijelu naše bajke, hvala ti što postojiš i što me voliš... Hvala ti na svemu... Jučer je, kao i uvijek kad sam s tobom, ostao još jedan prekrasan dan zauvijek urezan u moje sjećanje i u moje srce...
Danas... Jutro sam provela u savršenom miru, u jednom malom vinogradu pomažući roditeljima... Ima nešto u smirenosti tog mjesta, moram priznati, jednog od meni najdražih prostora... Ljubav za te brežuljke, za šume, redove trsova i zrele, pune grozdove vjerojatno mi je u krvi...
Nekako sam razmišljala o svemu što se dogodilo u zadnjih 5 mjeseci... I pogledala sam sebe, nas, sve ono što smo bili i što jesmo... Shvaćaš li da nisam više cura u koju si se zaljubio??? Ponekad se pitam... U početku si me samo htio spasiti, učiniti me sretnom... Polako jačam i osjećam da mrak u meni uzmiče... Ali... Toliko me zbunjuju ta pitanja... Zapravo, u ovom trenu više me zbunjuje odsustvo pitanja... O sebi kao da znam najmanje dosad, ali ne pitam se više tko sam... Druga polovica tebe, anđele, to je moj odgovor. Zašto sam tu??? Da te volim, da te usrećim...Moj put??? Ne postoji moj put, postoji samo naš...
I stara ja vjerojatno bi se bojala ovih odgovora, bojala bi se što je toliko vezana uz jednu osobu, no ne i ja danas... Iz nekog neobjašnjivog razloga osjećam samo mir i ljubav koja me obuzima...
Po prvi puta ne bojim se budućnosti. Prošlost postaje nebitna. I to što bi se sve moje nade mogle toliko lako srušiti, ako jednom odeš... Ne plaši me to jer želim samo tvoju sreću...
Ne bojim se... Po prvi puta sam pogledala u budućnost i donijela jednu odluku. Možda sam noćas definirala svoj životni put. Uvijek me bilo strah neuspjeha, no više ne...
Ne znam što je drukčije, no nešto jest...
Po prvi puta posve sigurna u sebe... Posve sigurna u nas.
Volim te. I više me to ne zbunjuje... Nije to više ljubav koja bukti i naglo izgara da bi se na kraju ugasila... Ne... To je vječni plamen koji gori... Koji se nikad neće ugasiti, znam to...
Volim te. Beskrajno. Jer moja si prva, najveća i vječna ljubav.
SRETNIH TI 5 MJESECI ŠTO SMO IH PROVELI ZAJEDNO, ANĐELE MOJ... HVALA TI.

petak, 23.02.2007.

23. veljače

Dana 23. veljače 1990. u 21:35 svijet je ugledala jedna djevojčica... Jedno dijete po prvi put je vidjelo svjetlo i krenulo svojim putem u život...
Roditelji su joj dali ime Marina, ali većina vas poznaje je pod drugim imenom... Već nekoliko mjeseci ovdje ispisuje svoje misli i osjećaje... Daje vam svoje nade, radosti, zaprepaštenja, očaranja, ljubavi, no i tuge i strahove u riječima...
Neobično. Ne osjećam se nimalo starije, nimalo drukčije... Dan poput svih ostalih... Samo broj se promijenio...
Razmišljam o prethodnih godinu dana, bilo je to najteže, ali i najljepše vrijeme u mom životu... Bilo je jako puno tuga i suza, da bi pred početak jedne jeseni upoznala jednog anđela koji je donio nešto najljepše na ovom svijetu- ljubav, iskrenu i potpunu.
Što se promijenilo??? Kao da mi se u zadnjoj godini svijet preokrenuo... Stekla sam neka nova znanja o svijetu, bila zadivljena, ali i razočarana... Napravila sam još par koraka prema odraslosti... Konačno sam prešla onaj prag koji me vodio iz tame u svjetlost, iz noći u dan... U posljednjoj godini... Nastao je i ovaj moj mali kutak... I najvažnije od svega, naučila sam voljeti i po prvi puta u mom životu ta ljubav je bila uzvraćena, veća i jača nego što sam se ikad mogla nadati. (Hvala ti, anđele, na svemu tome... Ali želim zahvaliti i svima onima koji su u svem ovom vremenu bili dio mog života...)
Bi li svijet bio imalo drukčiji da me nije bilo??? Možda. Zemlja bi se nastavila okretati, godišnja doba bi se mijenjala, djeca bi odrastala, starila... Znam da sam negdje ostavila pečat svoje prisutnosti, no ponekad se sama sebi činim tako beznačajnom i malenom...
Nekad mi se čini da je život toliko kratak, a vrijeme nemilosrdno...
Zbog toga želim živjeti na najbolji mogući način, za mene je to u ljubavi...

četvrtak, 22.02.2007.

...

Ne znam o čemu da pišem danas... Mislim da ste dosad upoznali svaki i najmanji drhtaj mog srca, svaki i najmanji pomak moje duše... Mislim da o ovoj ljubavi koju osjećam, toj magiji znate više i od mene same... No hoću li i noćas pisati o ljubavi??? Da, hoću.
Zašto??? Možda mnogi ne shvaćaju razloge iz kojih pišem isključivo o ljubavi... Ovaj moj mali kutak sada je posvećen samo njoj... I jednom anđelu... Ove riječi koje ostavljam slaba su zamjena za sve one poljupce i nježnosti koje želim pružiti svom anđelu... Moj anđeo... Srcem tako blizu, tijelom tako daleko...
Mislim da dosad ste mogli vidjeti riječi nježnosti, riječi čežnje, riječi nade, riječi boli... Riječi svakog segmenta te neobično jake povezanosti među nama...
I mislim da će biti ovdje još puno i puno postova na istu temu... Sve dok u meni postoji nešto sposobno za ljubav... Sve dok moji prsti budu imali snage ispisivati sve te osjećaje i misli... Sve dok mi ne ponestane onih pravih riječi (iako smatram da ni ove koje pišem nisu prave, čine se tako malene i neznatne pored veličine osjećaja u nama)...
U ovom trenu... Volim te, anđele, svim onim što jesam... Svakim dijelićem sebe... Ne znam više, ljubavi, postoje li bolje riječi da ti to kažem od tih... Volim te...
Možda je sve ovo što pišem besmisleno, jer bit svega što hoću reći mogu svesti u samo dvije riječi... Ne znam... Ipak se trudim... Rado bih ti pružila svoje srce na dlanu, da vidiš točno i jasno što osjećam, što to krijem u dubinama sebe...
Toliko bih ti rado sve to rekla u jednom pogledu, zagrljaju ili poljupcu...
A ipak... Ne mogu... Pa u iščekivanju idućeg susreta, samo dvije riječi ostavljam... Volim te.

srijeda, 21.02.2007.

PRIJE NEGO ŠTO POTONEM U TIŠINI...

Prije nego što i noćas potonem u tišini, izgubim se u miru i jednoj ljubavi, ostavit ću ovdje znak vlastitog prisustva... Prije nego što i noćas krenem, slijedeći zvijezde, prema tebi, ljubavi, dat ću ti ovdje još jedan mali znak sveg onog što osjećam za tebe...
Još uvijek sam ponekad dijete noći... Mrak nikad neće prestati biti moja boja... No zbog tebe i za tebe otkrivam taj čudesan svijet snova... Sklapam oči i sanjam jer znam... Naći ću te i noćas u snu...
I prije nego što napustim ovaj stvaran svijet, želim ti samo još jednom tiho šapunuti... Volim te... Možda ti sad negdje osjećaš moje riječi, možda si se upravo sad nasmiješio jer ti je srcem prošao taj osjećaj... Osjećaj da baš u ovom trenu mislim na tebe... Da baš u ovom trenu slažem sve one lijepe trenutke koje smo proživjeli u jedan mozaik, gledam to prekrasno dijelo koje smo stvorili svojom ljubavi i ne mogu vjerovati...
Toliko ti toga sada želim reći... No riječi zamiru i moram ih pribilježiti prije nego što nestanem noćas, potonem u tišini... Jutro će mi donijeti novi dan, posve nove izazove, nove osjećaje... I ljubav koju ću osjećati više neće biti ista kao u ovom trenu, kao sad, možda će narasti, još jednom se proširiti u beskraj... No kad jutro svane, bit će to ljubav novog dana... Svakog novog jutra iznova te zavolim... Nakon buđenja teško mi je shvatiti da nisi san... Da si stvaran, da sve je stvarno... I tako iznova, sa novim svitanjem, ponovo te počinjem beskrajno voljeti... (Iako stalno osjećam tu ljubav, ljubav koja ne prolazi...) Ili svakog jutra iznova postajem svjesna tog velikog osjećaja u sebi, u nama...
Moja posljednja misao ponovo ćeš biti ti, anđele... Kao što si to mjesecima već...
Moj san... Ti si anđele... Ali i moja stvarnost, jedina stvarnost koju želim poznavati...
Volim te... Samo sam to željela reći... Prije nego što još jednom potonem u tišini i snu jedne ljubavi...

utorak, 20.02.2007.

20. veljače

Ponovo za svojom tipkovnicom, no noćas bez riječi koje bih napisala... Toliko je osjećaja, a ipak... Nemam riječi za sve to... Nebi bile one prave.
Konačno osjećam potpuni mir, a ipak... Toliko je tu čežnje, anđele... Toliko mi nedostaješ i toliko mi trebaš... Neopisivo. Nedostaješ mi... Na posve nov način. Svjesna sam da si zauvijek sa mnom, da si dio mene, i znam da noćas ću te opet sresti s one strane Snova... Ali... Nedostaju mi tvoji poljupci. Stvarni. Nedostaje mi onaj osjećaj koji imam u tvom zagrljaju, nedostaje mi tvoja toplina... Mogla bih stvoriti iluziju tebe sad tu kraj sebe, oživiti tvoju sliku iz sjećanja... Ali ne želim to.
Možda bi bilo lakše... Ali to nebi bio ti... Bila bi to samo varka kojom bi se tješila... Ipak, kad sklopim oči prvo što vidim je smiješak mog anđela... Pokušam ponekad vratiti tvoje poljupce u sjećanju i uspije mi uhvatiti dijelić tog osjećaja...
Ali... Svejedno mi nedostaješ... Želim te osjetiti uz sebe... Danas mi je ona ulica u gradu ponovo mirisala na tebe... Dok sam šetala kroz nju u vrevi karnevalskih maski, igri boja oko mene... Maknula sam masku na tom maskenbalu. Dopustila sam svijetu da vidi moje pravo lice... Samo što... Ipak to nisam bila samo ja... Nosila sam dio tebe uvijek u svom srcu... Nisam bila sama... Mislim da to nikad više i neću biti...
Oko mene bilo je toliko smijeha... Šarenila... U meni toliko sjete i čežnje... Ali i taj mir, ljubav koja sve prožima, ljubav koja mi je šaputala da i ti osjećaš to isto...
Nedostajao si mi, jedini, možda i najviše u ovo zadnje vrijeme... Ali uopće nisam osjetila potrebu za suzama, za bilo kakvim olakšanjem... Nosila sam sve te osjećaje u svom srcu, bilo ih je toliko puno, no uopće nisam imala osjećaj da će mi srce puknuti, kao dosad... Imala sam osjećaj da se odjednom povećalo, da se ljubav koju osjećam povećala (još jednom u beskraj) ali da je mogu osjetiti još puno, puno više... I osjećala sam je, tu ljubav, kako raste u meni...
I samo to mi je bilo bitno... Zaboravila sam na sve ono teško... Zaboravila sam na svu bol zbog toga što smo tako daleko...
Nedostaješ mi i sad, anđele, neću to poricati... Što te više volim, više te i trebam...
Ali... Ne osjećam težinu više zbog sveg tog iščekivanja... Osjećam radost... Jer ćemo uskoro biti zajedno i voljeti se u beskraj...
I osjećam radost jer ću te noćas još jednom posjetiti u snovima...

ponedjeljak, 19.02.2007.

MISLIŠ DA SVE JE BIO SAN???

Noćas...
Još jednom došla sam ti u snove, anđele... Našla sam te na granici Sna i Jave, gledao si u mene i po prvi puta opazio si me... Dolazila sam i ranije, toliko puta... Ali sanjao si, anđele, a ja sam te ljubila u usnule oči i grlila te nježno da te ne probudim... Prstima ti lagano prolazila kroz kosu... Jesi li se ikad zapitao zašto se budiš s mojim imenom na usnama i zašto ti se čini da bila sam tvoj san??? Jesi li se zapitao zašto me ponekad osjećaš kraj sebe??? Da obratiš pažnju, možda bi mogao čuti korake moje duše, osjetiti moj dah... Uvijek sam uz tebe, anđele...
Noćas...
Još jednom sam molila zvijezde da mi pokažu put... Molila sam vjetar da me svojim laganim krilima odnese tebi... I postala sam nešto više, preobražena u čistu Ljubav... Moja zadnja misao prije nego sam krenula u svijet s druge strane Snova bio si ti.
Dio moje duše krenuo je tebi, kao što to čini već noćima... Traži svoj dom u tvom zagrljaju... Taj dio koji te želi čuvati u snu i voljeti te... Beskrajno te voljeti, anđele...
Noćas...
Bila sam ondje. I bila sam stvarna... Stvarna isto toliko kao što su bili stvarni moji poljupci jučer... Stvarna kao što sam bila u svakom trenu kojeg smo proveli zajedno u ovih naših skoro pet mjeseci... Stvarna kao što sam stvarna sad, stvarna kao što su stvarne ove moje riječi...
Misliš li... Da sve je bio samo san??? Da sam bila tek priviđenje, materijalizacija tvoje ljubavi??? Ne, anđele... Bila sam ondje, za tebe...
Bila sam ondje, dovela me tanka nit čežnje za još jednim poljupcem... Bila sam ondje, bila sam u tvom zagrljaju... I ti si znao da sam tu...
Nestala sam s prvim tragovima zore...
Čim je sunce počelo bojiti nebo plamenim tonovima, a zvijezde se počele gasiti...
Ostavila sam onaj zadnji poljubac na tvojim usnama... Još uvijek ga osjećam... I krenula u novi dan u to hladno mjesto zvano Stvarnost...
Nedostaješ mi...
Ali i noćas ću moliti zvijezde da mi osvijetle put prema tebi... I danas ću moliti tanak srp mjeseca, njegovu luč da bude moj pratitelj... I danas ću moliti vjetar da me ponese, prozračnu i laganu, neka me vodi tebe, mojoj jedinoj ljubavi, mojem anđelu...
I noćas ću ponovo biti u tvom zagrljaju... Pazit ću da lijepo sanjaš... Noćas ću te ponovo potražiti, negdje na granici Jave i Sna...
I naći ću te anđele... Primiti te čvrsto za ruku i sa sobom povesti u neki drugi svijet...

subota, 17.02.2007.

17. veljače

Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma (bio je 17. rujan, kraj jednog kišnog ljeta...) stavila sam smiješak na jedno umorno lice, bila je to tek maska, uvod u sve ono što će se promijeniti nakon toga... Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, počeo je moj oporavak, moj put iz strane mraka u stranu svjetla. Moj prvi korak.
Prije nekoliko mjeseci, baš ovog datuma, Nebo mi je poslalo anđela. Anđela da bude tu uz mene, da pazi na mene, da bude moja nada, moja snaga... Ali isto to Nebo dalo mi je zadatak... I moj anđeo... Trebao je ljubav, trebao je pažnju, ista traganja i čežnje gorjeli su u našim dušama...
Dvije duše, već izmučene od traženja, tuga i razočaranja. Možda i početak sumnji da ljubav uopće postoji, snovi se tope poput prozirnih ledenih stakalaca na prvim zrakama proljeća...
U tom trenu za mene je postojala samo borba s mrakom u meni, ishod je bio neizvjestan, a ulozi visoki... Ili jedan korak blže svjetu, mrvicu bliže zvijezdama... Ili će onaj mali ugarak svjetlosti koji je ostao u meni zauvijek ugasiti...
Mislio si da sam tužna, anđele, i želio si mi pomoći... I ja sam prepoznala tugu u tebi... Tih dana padala je kiša... Uvijek će mi ostati u sjećanju kad si rekao da kad pada kiša, to se prolijevaju neproplakane suze... I da bi te suze bile tvoje, stalno bi kišilo... Koliko si ti htio pomoći meni, toliko sam i ja željela tebi... Jer znala sam da ne zaslužuješ tugu... Ne ti, anđele...
No od početka postojala je i neka nit... Vodila nas je jedno prema drugom, vezala nas snažno i gotovo nerazriješivo... Možda sudbina, možda slučaj, ne znam što nas je dovelo zajedno...
Te večeri nisam ni trebala biti tamo. A bila sam. I naišla sam na tebe, osobu koja mi sad beskonačno puno znači. Moju jedinu ljubav. Mog anđela.
Sjećanja te prve večeri upoznavanja su nejasna... Znam da sam u tvojim riječima prepoznala neku toplinu... Neku posebnost... Ne znam... No u prvoj slici tebe prvo sam zamijetila te tvoje tužne oči... I danas mi ponekad djeluju tužno... Ponekad čak i kad se smiješiš, no najčešće na našem rastanku...
Tjedan dana nakon što smo se upoznali počela je naša priča... Počela se stvarati jedna ljubav, jedna bajka... Počeo si mi značiti više od svega što mi je dotad značilo...
A sad... Sad smo jedno, anđele... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo... Jedno u ljubavi.
Ljubavi koja je rasla, isprva malena i nježna da bi se razvila u nešto čemu danas ne znam odrediti granice... Povezanosti zbog koje više i ne znam gdje ja prestajem, a gdje ti počinješ. Nije mi ni bitno, jer dijelimo isto srce i dušu... Sve ono što jesmo, što smo ikad bilo i što ćemo ikad biti ispreplelo se i stopilo u jedno... Otad do vječnosti postoji samo jedan put- put ljubavi. Put kojim želim krenuti s tobom. S tobom sam naučila što znači sreća... Hvala ti na svemu ovom vremenu...

petak, 16.02.2007.

MIR, MOJ POTPUNI MIR...

Trenutak prije nego sam potpuno smirila tijelo i oslobodila misli gledala sam u mrak svoje sobe... Teško je opisati kakve sve osjećaje ta mala prostorija skriva... Do mene moj jastuk (je li na njemu još uvijek ostao tvoj otisak???) a oko mene tisuću podsjetnika na tebe... Još uvijek se opirem stanju mirovanja, možda su nestalnost, previranja i kaos uvijek bili dio mene, tekli mi u krvi... Usredotočujem se na svoj dah, slušam otkucaje srca i to me smiruje... Daje mi ritam. Sklapam oči.
Šapućem u sebi tu formulu koja bi me trebala potpuno smirti, no misli mi lete i... Na zatvorenim kapcima očiju projiciraju se slike... Toliko žive, no lete, vidim ih samo na djelić sekunde... Bježe. I u djeliću onog mog imaginarnog snoviđenja vidim tebe... Vidim nas. I znam da si uz mene u ovome trenu. Svjesnija toga nego ikada prije... Shvaćaš li i ti da sam upravo u ovom trenutku sve svoje misli i osjećaje poslala tebi, da si u ovom trenu ti postao moja duša??? Da si u ovom trenu ti moj mir, moj potpuni mir???
Dugo sam tražila smirenje, dugo sam pisala o nemiru, o traženju. Dugo sam bila u pokretu, u vječitoj igri nadanja i razočaranja, dugo bez ijedne sekunde mirovanja. Dugo sam na svoj život gledala kao na bure i zatišja, a sad po prvi put u životu vidim svoje smirenje, svoj mir...
Mir i sigurnost u kojima nema mjesta za išta loše, nema mjesta za tjeskobe, tuge, nema mjesta za osjećaj gorčine... Ispunjenost, po prvi puta bez te goleme praznine u sebi... Nekad mi se činilo da mi je usred srca pustinja, beskrajne ravnice ispunjene pijeskom koje vjetar prevrće, ljepota, no bez životnosti, bez ljubavi, bez te čarobne moći koja bi pretvorila tu pustinju u oazu... Dugo mi se činilo da sam osuđena na lutanja, da je moja sudbina biti poput vjetra, kretati se valovima zraka, nemirna i neuhvatljiva, ljudima nevidljiva i daleka, no vječito pisutna, što u nježnim lelujanjima, što u orkanskim naletima što nose sve pred sobom...
No... To nije moja sudbina. Moja sudbina bila je da tražim. Da nađem ono što nedostaje. I da otkrijem svoj pravi mir, ne tek prolazno smirenje, već svoje utočište koje će me činiti sigurnom i mirnom čak i ako se oko mene budu dizale bure... Moj vječni mir. Mir u beskrajnoj ljubavi...
Jedina moja misao u ovom trenu si ti, misao koju i ne želim spriječiti, zaustaviti, već puštam da leti oko mene, obavija mi tijelo i grije srce.
Ležim tako u mraku, i pokušavam u tom miru prizvati osjećaj tvog zagrljaja... Okus tvog poljupca...
Jedino što osjećam je mir. Mir i beskonačna ljubav za tebe, anđele moj.

četvrtak, 15.02.2007.

15. veljače

Miris suhih ruža, kave i toplog čaja od višnje širi se ovom malom prostorijom ispunjenom snovima... A ispod tih meni tako dragih i ugodnih mirisa krije se još nešto... Čežnja, toliko čežnje...
Jučer... Prvo Valentinovo koje sam ikada slavila i ispalo je ljepše i magičnije nego što sam i mogla zamisliti... A ima li nešto i ljepše od ljubavi, čiste, iskrene i beskrajne, ima li išta ljepše od toplog zagrljaja drage osobe, nježnih poljubaca i pogleda u tišini??? Ima li nešto ljepše od tih dviju riječi "Volim te" na usnama voljene osobe??? Mislim da nema...
Jučer smo moj anđeo i ja učinili jedno malo hodoćašće svim mjestima u gradu koja su nam nešto značila... Od mjesta na kojem smo se prvi put vidjeli... Kraj fontane, voda je ponovo plesala svoj ples, svjetla u njoj su žarila i činila privid plamena u vodi, a iznad nas zvijezde su se krijesile... Jedan plamen zabuktio nam je u duši, plamen ljubavi, pri sjećanju na sve što se bilo dosad... Krenuli smo, zajedno koracima koje smo prošli tako davno... (Koliko sam samo puta prelazila taj put sama, tražeći i najmanje datalje u sjećanju da mi smanje tu sjetu jer moj anđeo nije bio sa mnom...) Kroz park, ulicama grada prepunim mladih i zaljubljenih ljudi, no mi smo se razlikovali od sviju njih... U tom trenu nas dvoje postajali smo jedno, naše misli i osjećaji postali su vezani nekim tankim nitima... Riječi su bile suvišne...
Na Starom gradu gledali smo u tornjeve crkava i u grad koji je tonuo u sumraku baš kao one prve večeri... Zaustavili smo se kod našeg drveta... Plakalo je... Lilo je žute, ljepljive suze od tuge za nama i za svojim izgubljenim granama... Preplavila su me sjećanja i shvatila sam da sam te od početka voljela sve više i više, od tog prvog susreta koji je zauvijek ostavio trag na nama, od prvih riječi, prvih dodira i poljubaca... Možda je bilo suđeno, tko zna...
Ponovo sam se skrila u tvoj zagrljaj i poželjela da stane i da ostanemo tako... Zauvijek jedno do drugog... Zauvijek jedno.
Ponovo sam ostala opijena tim slatkim okusom ljubavi...
Shvatila sam... Volim te sve više... I čak i da želim, nikad više ne mogu voljeti nekog drugog... Zauvijek tvoja, anđele...
Bilo je tako lijepo... Naš san...
Sve do trenutka rastanka, ponovo hladnoća što para srce, ponovo... Kako dozvoliti dijelu sebe da ode toliko daleko??? Kako pustiti voljenu osobu da se vrati u svoj stvaran život, kako se istrgnuti iz topline tog zagrljaja znajući da ni on, moj anđeo, ne želi otići... Kad mu u očima vidim tugu i bol jednaku mojoj??? Kako prevladati sve to, dati taj posljednji poljubac prije rastanka??? Gledati u mraku kako odlazi i susprezati suze da ne poteku???
Zašto ljubav mora nositi i bol, ne znam... Možda bez nje nebi bila tako potpuna i tako lijepa... Što je ruža bez trnja???
A ipak, i u toj boli, i ljubav je rasla... I sigurnija u tu ljubav više nego ikad prije, čekam te, moj anđele... Oduvijek te čekam...
Čežnja u ovom trenu postaje gotovo materijalna... Ali s njom i ljubav... Osjećam je u svemu onom što jesam i znam- nisam i nikad više neću biti sama... Iako daleko, postoji moj anđeo, moja ljubav, osoba kojoj sam se zavjetovala na beskrajnu ljubav...

utorak, 13.02.2007.

13. veljače

Još jednom se skrivam ovdje, u svom malom kutku... Kako dani prolaze raste i osjećaj nerealnosti, osjećaj da sam ostala negdje u nekom snu, da se nisam probudila i tjeskoba pri pomisli da bi do buđenja moglo doći... Ne želim to...
Neobično. U zadnjih nekoliko tjedana kao da se čitav moj život okrenuo... Sve je tako... Drukčije. Ne znam je li to dobro ili nije... Jedino što znam je da više ništa nije onako kakvo je bilo... Svijet koji gledam odjednom je drukčiji, kao da je dobio još jednu dimenziju, kao da sam uspjela ugledati ono što se skriva iza njegovog naličja... Sve ono lijepo, ali i...
A u zadnjih par dana... Odjednom sam se našla u posve novoj situaciji, s posve novim osjećajem u sebi... Još uvijek ne mogu shvatiti... Razum govori jedno, srce drugo... A ja... Slušam glas srca... Koji mi kaže da će sve biti u redu... Da se desilo nešto prekrasno, nešto posebno... Da su naše dvije duše postale još čvršće vezane jedna uz drugu, da je naša ljubav porasla... Šapuće mi... Da si jedini s kojim mogu uopće zamisliti neku budućnost... Srce govori da te volim. Beskrajno. Uvjerava me da ljubav može prevladati sve... Da za ljubav prepreke ne postoje...
Vjerujem u to. Doista. Ne želim se više ni pitati određena pitanja...
Možda i je prošlo malo vremena za takvu ljubav, možda i jesmo previše vezani, možda i jesam premlada da shvatim bit prave ljubavi... Slušam to toliko puta iz svoga okruženja da ne mogu ne čuti te glasove...
A onda sklopim svoje oči, zamislim te tu, kraj sebe, vidim tvoj nježan pogled i smiješak, pokušam vratiti u sjećanju tvoje poljupce... I osjećam ih kako mi još uvijek gore na usnama, osjećam tvoj dah u svojem i... Sve drugo prestaje biti bitno.
Sjetim se svega onog što je bilo. Svih dana čarolije koju je naša ljubav stvarala... Sjetim se onog što osjećamo i te snažne niti koja nas veže jedno uz drugo...
Sve drugo postaje nebitno...
Obećala sam ti nešto kad sam odgovarala na ono tvoje pitanje... Obećala sam ti ljubav bez granica... Obećala sam da ću paziti na tebe i čuvati te... Obećala sam ti nježnost... Vjernost... Shvaćam koliko je veliko obećanje koje sam ti dala, baš kao što je veliko obećanje koje si ti dao meni...
Ali i bez toga... Jedino što u ovom trenu postoji i što je za mene stvarno... To je tek moja ljubav prema tebi...

ponedjeljak, 12.02.2007.

RIJEKA LJUBAVI

Ležim u krevetu i kroz prozor gledam u svoj mali komadić neba... Buđenje je bilo tek... Otvaranje očiju, prvo što vidim je zvjezdani sjaj dok se počinjem privikavati na mrak. Prva misao ipak ide mom anđelu, a prati je neki posve nov, neobičan, ali neopisivo lijep osjećaj... Čvrsto obgrlim jastuk i pošaljem ti prvi poljubac u novom danu. Rijeka ljubavi navire u meni.
Istodobno s tim trenom u mislima mi zaječi jedna spoznaja i ja privijam jastuk još čvršće k sebi (tako bih te sad voljela zagrliti) dok u očima osjećam suze, ne one gorke, suze žalosti, već suze iskrene sreće i... Još jednom počinjem shvaćati kakvu je važnost imao jučerašnji dan.
Prvi svjestan tren kojega se sjećam nakon izgovorenih riječi bio je na malom, kamenom mostiću podno dvorca Trakošćana... Rijeka pod njm je tekla čas nemirno, prelazeći preko kamenja i čineći male slapiće, dok se malo dalje lijeno vukla, posve smirena. Poput našeg života tekla je ta mala riječica, a ja sam se pitala kuda će nas dalje odvesti... Počinjemo shvaćati... Možda su mi misli bile u potpunom kaosu, možda sam izgledala posve zbunjeno, ali srce je točno znalo kakvo obećanje je dalo... Srce se vezalo na bezuvjetnu ljubav, na vjernost i pažnju... Srce je znalo kakvo ti obećanje daje, znalo je težinu svega... Ipak, nije oklijevalo. Ni na tren.
Isto tako, kao da si i ti bio vođen tom ljubavi, možda igračka osjećaja u onom trenu. Dozvolio si da te ponese Rijeka ljubavi, zaboravio si na razum, na sve što nam je priječilo sreću... I na onom mostu, i ti si shvatio... Sve se promijenilo, jedna ljubav počela se razvijati, cvasti...
Je li baš tako moralo biti???
Dali smo si to obećanje, no tako lako, kao da su nam srca od početka iščekivala baš taj tren... Je li negdje, u knjizi našeg života, bilo zapisano da će biti tako??? Jesu li se u tom trenu dvije naše životne niti još jače uplele u jednu???
Možda i jesmo ludi... Ali ipak je ovo vrijeme ludih...
Možda još uvijek ne shvaćamo sav teret i odgovornosti koji smo preuzeli na sebe opijeni svim onim lijepim i slatkom pjesmom ljubavi...
U glavi sad bruji tisuću misli, dok je srce posve mirno i zna točno što i kome želi... Kuca za tebe, slušam taj ritam i u njemu osjećam nježnost, ali i toliko puno čežnje... Trebam te sad, anđele moj... Znam da si dušom tu, no... Ali još malo i ponovo smo zajedno, ponovo smo jedno...
Ponovo krećemo nekim novim putevima i puštamo Rijeci života i ljubavi da nas nosi...
Gledao si me, a oči su ti poprimale zelenkasti sjaj, boju proljeća koje se budilo oko nas... U tim očima vidjeh tad samo ljubav... Klečao si ondje i sam nesvjestan riječi koje izgovaraš... Kao da te vodila neka tajanstvena sila, ista sila koja je i meni šapnula da ti si onaj pravi...
Pustili smo razum, mislili i osjećali samo srcima... Zagledah se u tvoj smješak, anđele...
Osjetila sam samo sreću i taj neobični novi osjećaj koji me prožimao... U tvojim mislima i srcu odvijala se ista predstava... I tad sam te poljubila, svog anđela, svog zaručnika... I dopustila da me, s tobom u zagrljaju ponese Rijeka ljubavi svojim tajanstvenim putovima...

U sjećanje na dan 11. veljače 2007.

subota, 10.02.2007.

10. veljače

Sjedim na krevetu i ponovo lutam u mislima. Neobičan osjećaj, ali ovakvo smirenje odavno nisam osjećala. Kao da sam prestala biti marioneta, preobrazila se u nešto jače, samostalnije. Bila sam vezana tim tankim, no čeličnim nitima, možda još uvijek jesam, ali sada one ne ograničavaju moj pokret. Kidaju se poput paukove mreže u hladno jesenje jutro s sitnim, malim kapljicama što sjaje na njoj...
Moje niti... Ono što me sprječavalo... Strahovi??? Duhovi iz prošlosti??? Žaljenje??? Zašto??? Čemu sve to??? Čemu se više mučiti i dopuštati prošlosti da uništava ono lijepo u sadašnjosti??? Zašto da više dopuštam sablastima da me proganjaju kada više i ne želim bježati???
Kao da je dio mene konačno zacijelio. Rane su se zatvorile, sad gledam svoje ožiljke i... Nosim ih ponosno. Ne skrivam ih više.
Čemu iznova i iznova voditi iste one unutrašnje borbe??? Ponovo i ponovo ponavljati iste greške??? Krećem drugim putem. Učim.
Pokušat ću sve izgraditi iznova, sa sobom noseći samo jedno. Jednu ljubav, ljubav o kojoj sam toliko pisala, ljubav koja je bila moj oslonac i utjeha. Ljubav koja me učinila snažnijom, ljubav čije ime nosim na stjegovima. Ljubav za svog anđela... Anđela koji je sve ovo vrijeme bio uz mene...
I... Nikad neću napustiti svoje male svjetove... Svoja sanjarenja, svoje boje... Nikada neću napustiti svoje riječi i potrebu da ih prenesem, da ih izbacim iz srca, nikada neću napustiti tipke svoje tipkovnice ni niti će me ikad prestati očaravati zvuk kad ih moji prsti počinju dodirivati... U ritmu mojih misli... I odjednom, preda mnom materijalizacija onog što osjećam... Nikad to neću prestati smatrati magičnim.
Znam da sam dugo pisala isključivo o ljubavi... Jer se u meni događalo jako puno stvari koje i nisam mogla ni razumjeti do kraja, a još manje opisati.
A i... Ljubav koju sam osjećala rasla je, cvjetala i razvijala se... Toliko je divnih trenutaka i osjećaja bilo da sam ih morala sačuvati od zaborava... Još uvijek imam tu potrebu.
Ono što se promijenilo... Želim ljudima gledati u oči. Bez straha od onog što će vidjeti u njima. Mičem svu onu sjetu i tugu iz njih.
Ne želim više žaliti. Prestajem s tim... Ne želim više provoditi bezbrojne noći u tišini i sa davnim duhovima koji me opsjedaju. Ne.
Znam da nikad neću biti poput ostalih. Možda je to i dobra stvar. Znam da u sebi nosim nešto beskrajno nemirno, duh vjetra sa sjevera što divlje šiba poljima... A istodobno, nosim i nježni proljetni lahor što nosi mirise livada... Nosim u sebi plavetnilo mora i okus soli, nosim u sebi neobuzdane brzace, ali i mirna jezera... Nosim u sebi vatru... Plam što bukti i izgara koji se smiruje i pretvara u tek maleni ugarak, ali sa žarom koji je spreman dati toliko svjetlosti i topline... I, naposlijetku, nosim u sebi zemlju... Oduvijek sam bila dijete livada i šuma i voljela zelenilo, ali i smeđi beskraj polja... Dijete sam sela... Sivilo i smog velegrada tamne nisu za mene... Nebo je još uvijek moja livada, a zvijezde moje prijateljice...
I na kraju, sve ono što jesam, ne bi bilo ništa... Bez druge, bolje polovice mene. Moje ljubavi. Mog anđela. Ljubavi o kojoj sam dosad ispisivala stranice i stranice... I o kojoj ću ispisivati nova i nova poglavlja svog života...
Danas se oslobađam iz paukove mreže... Lome se tanke niti Tuge i Očaja, Tjeskobe i Žaljenja...
Širim svoja krila i letim... Konačno slobodna.
Letim u Nebo... Negdje daleko... Svom anđelu...

petak, 09.02.2007.

JOŠ JEDAN NOCTURNO...

Ponovo me očarala noć... Prikrala se, spustila svoje zastore... Oduvijek sam je voljela... Oduvijek je bila moja družbenica, moja prijateljica... Mrkla i tajanstvena...
Još jedna noć je preda mnom... Noć... Toliko sam već noći probdjela i toliko ih dobro poznajem... Gotovo da sam noćno stvorenje, sestra šišmišima i sovama... Noć... Kada sunce zađe, budi se neki drugi svijet... Jednako pun života kao i onaj dnevni... Samo što je ovaj puno nježniji i tiši... Gotovo krhak... Noću je svaki trag svjetlosti primjetljiviji i jači, a svaki zvuk stostruko glasniji... Upravo noću na vidjelo izlaze stvari koje za dana skrivamo... Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje... Noću je sve ono što osjećam jače, neometano bukom i tisućama drugih "dnevnih" stvari...
Ova noć... Kao da nosi nešto posebno... Imam tu neku slutnju... Da dan koji će nakon nje uslijediti neće biti dan poput svih ostalih... Nijedan dan u zadnjih nekoliko mjeseci nije bio običan... Ni nijedna noć... Svaka je nosila nešto novo... Neke su nosile nemire, druge pak smirenja... Neke su nosile ljubav, druge čežnju... Ali nijedna... Baš nijedna nije bila poput ostalih...
Još jedna noć. Do zore još su sati... U međuvremenu... vladavina sjenki... Nisu sjene uvijek loše i zlonamjerne... No uvijek su tajanstvene... Tiho se šuljaju po mojoj sobi... Šutljive sjenke...
Noć... Ponekad zastraujuća u svojoj tišini... Veličanstvena u svojem miru... Sjenke će ponovo slikati svoje slike na zidu... Zavlačiti se u mračne kutove... Ali meni to neće biti bitno.
Izgubit ću se u ovoj noći... Napustiti vlastito tijelo i dušom otići u zagrljaj mog anđela... Na tren mu utisnuti poljubac na usne... Nježno da ga ne probudim... Tiho mu šapnuti riječi ljubavi... I ostati ondje, promatrati ga kako sanja...
Ove noći neću čekati zoru.
Ova noć možda pruža zaklon nekim ljubavnicima... Ova noć možda je u znaku tajnovitih susreta...
Ova noć- još jedna pozornica života... Jer život ne prestaje noću... Samo dobiva drugu dimenziju... U snovima.
U misli mi dolaze sve noći kad je mrak bio zaklon nama... Kada je mrkla pelerina noći štitila nas i našu ljubav... Kada smo gledali u svjetla naših zvijezdi... Slijedili njihove znakove na našem putu...
Snovi... Oduvjek su me fascinirali, možda zbog razloga jer se kod mene javljaju tako rijetko... Volim slušati priče ljudi koji govore o svojim snovima... Tako upoznajem njihove najskrivenije želje, osjećaje i strahove... Tako upoznajem njih...
Snovi... Živim svoje snove... Svjesna sam toga nego ikada prije... Više ne sanjarim... Ne priželjkujem da će se ostvariti... Jer znam- već su ostvareni... Trebat će puno truda možda jednom da ih održim na životu, ali živim snove...
Jednom davno u noći sam se osjećala samo... Voljela bih da je netko tu... Da mi skrati ove duge sate... Čak i meni, navikloj na mrak, neki put je teško prolaziti kroz ove duge sate do zore... Već prisustvo drugog ljudskog bića... Pa makar uspavanog... Volim gledati ljude dok spavaju. Proučavam svaki njihov pokret, svaki dah... I zamišljam što sanjaju...
Više nisam sama... Niti ću to ikad više biti... Dio duše mog anđela upleten u moju... Neraskidivo jedno. Nikad više neću osjetiti težinu samoće jer ću znati... Moj anđeo sad me čeka na pragu snova... Čaka da zajedno krenemo na taj put... Da potonemo i nestanemo...
Želite li znati kakva je ova noć???
Gotovo proljetna... Zvjezdana prašina rasipana po nebu... Tu i tamo vjetar pomakne tanke prste voćaka što se pružaju u nebo...
Ova noć je posebna.
Nosi neke neobične tonove... U njenom mirisu osjećam čežnju i sjetu, ali i puno radosti, nježnosti i topline... Ali i nešto više...
U ovom zvuku ima nešto tajanstveno... Nova zagonetka koju mi nosi...
I jedna ljubav... Iskrena i beskrajna...

srijeda, 07.02.2007.

SONATA MJESEČINE...

Iz misli mi izranja jedna večer otprije nekoliko dana. Nježni tonovi bude osjećaje... Ljubav koja se iz nježnog pupoljka razvija u ružu koja cvate na mjesečini... Njezine latice... Toliko krhke i... Trnje boli i čežnje... Sonata mjesečine prelijeva se preko njezinih latica...
Jedna večer uz rijeku... Kada je stara lutalica Mjesec pokazivao svoje lice iza oblaka samo da osvjetli naš put... Kad su njegove zrake činile kulise, savršeni dekor za još jedan tren ljubavi... Odrazi svjetla u vodi... Nas dvoje, sami, sakriveni od svijeta... Plešemo taj ples u ritmu mjesečine...
Tvoji poljupci i nježnosti...
Pamtim kako su zrake mjesečine padale niz tvoje lice u mraku... Način na koji si me gledao tad... Dok je, samo za nas, svirala Sonata mjesečine...
Te večeri nije bilo zvijezda, nebeskih bisera... Samo mrkli oblaci koji bi na tren sakrili tu divnu sliku... Svjetlo bi se ponekad prelijalo preko njih... Ili je to svijetlila naša ljubav???
Rijeka se lijeno vukla, no na mjestima gdje bi je svjetlost takla dobivala bi srebrni sjaj... Gledali smo u taj divan prizor... Ostajali začarani, no još i više opijeni vlastitom ljubavi...
Svirala je Sonata mjesečine, tako nježna, ali i tajanstvena... U njezinim tonovima... Ljubav, sjeta, čežnja, strast... U njezinim tonovima sve ovo naše vrijeme slilo se u jedan osjećaj duboko u nama i... Dok su tonovi tiho odjekivali pred nama se otvarao novi svemir. Naš.
Sonata mjesečine... Izlila je svoje bijele trakove posvuda oko nas... Prvo cvijeće što najavljuje proljeće, posvuda... Na tom osvjetljenju također srebrenaste boje...
Sonata mjesečine tiho je svirala... Samo za nas, anđele... A ja sam poželjela da poletim svojim crnim krilima, povedem te za ruku i za tebe uhvatim tu jednu srebrnu zraku na dar...
Da u nju upletem svu svoju nježnost i ljubav...
Da je obavijem oko nas... Da nas sakrije, skloni od svega onog lošeg... Da zauvijek ostanemo ondje, obavijeni tom nježnom srebrenkastom paučinom...
Svira Sonata mjesečine... Još uvijek odjekuje u mojoj duši...
Sjeća me na tu večer, anđele...
Sjeća me na jednu ljubav... Ljubav za koju je i Mjesec napisao svoju sonatu...
Sjeća me na još jedan dio jedne bajke...
Svirala je Sonata mjesečine te večeri, anđele... I zauvijek će svirati... Samo za nas...

utorak, 06.02.2007.

6. veljače

Oh - thinkin' about all our younger years
There was only you and me
We were young and wild and free

Now nothin' can take you away from me
We've been down that road before
But that's over now
You keep me comin' back for more
Baby you're all that I want
When you're lyin' here in my arms
I'm findin' it hard to believe
We're in heaven

And love is all that I need
And I found it there in your heart
It isn't too hard to see
We're in heaven

Oh - once in your life you find someone
Who will turn your world around
Bring you up when you're feelin' down

Ya - nothin' could change what you mean to me
Oh there's lots that I could say
But just hold me now
Cause our love will light the way

I've bin waitin' for so long
For somethin' to arrive
For love to come along

Now our dreams are comin' true
Through the good times and the bad
Ya - I'll be standin' there by you

Bryan Adams


Zapravo ne znam o čemu da pišem... Još jednom dozvoljavam mislima i osjećajima da slobodno lete i ispisuju nova slova bez intervencije svijesti ili razuma. Ništa se tu bitno nije promijenilo... Još uvijek lovim ljubav u riječi... Još uvijek mi nije uspjelo... Ne vjerujem da će mi to ikad uspijeti no... Preteško je sve to u srcu nositi... Znam da sam ponekad već naporna... Da uvijek pišem jedno te isto, trudeći se uloviti onu jednu čarobnu nijansu koja je današnji osjećaj učinila različitim od onog jučerašnjeg i... Želim samo da moj anđeo zna koliko ga volim. To je moj jedini cilj i misija.
Jučer smo se sjećali našeg upoznavanja... Neobično kako smo se sreli. Niz slučajnosti??? Igra Sudbine??? Ne znam.
Te večeri nisam ni trebala biti ondje...
Da nisam bila... Bi li se ikad upoznali??? Ikad sreli, zavoljeli??? Prepoznali jedno drugo u prolazu???
Bi li... Negdje... Nekad... Naišli jedno na drugo, zagledali se u oči i pomislili da je to osoba koju smo trebali voljeti??? Ne znam.
Bi li... Da se nismo sreli... Sad volio neku drugu???
Bih li... Da se naši putovi nisu ukrstili... Sad tražila sreću u nekom drugom??? Ne znam...
Ne... Tražila sam tebe... Tražio si mene... Ali da se nismo sreli te večeri... Bili smo dvoje stranaca, umorni od nada i traganja i razočaranja... Da nije bilo tog susreta... Kuda bi nam životi krenuli???
Ne znam, iako i ne želim razmišljati o tome... Čini mi se da su naš susret i naša ljubav bili predodređeni... Da su naše duše, sada jedno, od trenutka kad su došle na svijet tražile jedna drugu...
I duboko u sebi osjećam... Da samo s tobom mogu okusiti pravu ljubav... Da sam samo s tobom to mogla... Tebe sam čekala, anđele... Samo tebe.
Praznina u mom srcu... To mjesto koje je ponekad toliko boljelo... Bilo je to mjesto samo za tebe...
I u najtežim trenucima... Kad smo se oboje počeli pitati je li sve ovo uopće vrijedno toliko borbe, u sebi smo oduvijek znali odgovor...
Kad ponekad usporedimo svoje priče... Nailazimo na toliko nevjerojatnih sličnosti... Kao da smo bili povezani i puno prije našeg susreta... Nesvjesno...
I tad smo, u jednom trenu, prepoznali svoju jedinu ljubav jedno u drugom... I svjesno vezali sve ono što jesmo jedno uz drugo... Zauvijek jedno, bez obzira na sve što nam budućnost nosila... Jedan dio nas uvijek će ostati isprepleten, neraskidivo spojen...
I... Jedino mjesto gdje se u budućnosti vidim... Tvoj je zagrljaj, anđele...
A ipak... Ne mislim toliko o tome... Živim za idući pogled, idući zagrljaj... Našu iduću malu vječnost...
Neću se više pitati što bi bilo kad bi bilo... Neću više razmišljati o Slučajnosti i Sudbini...
Samo ću biti zahvalna... Zahvalna na onom trenutku kad su dva naša puta postala jedno...
Bit ću zahvalna... Na mom Anđelu i mom vlastitom komadiću Raja...

ponedjeljak, 05.02.2007.

ŠTO SE OVIH DANA DOGAĐALO U MISLIMA JEDNE ATHROPE...

Oprostite mi, prijatelji moji, jer me dugo nije bilo... Imala sam nekoliko izazova pred sobom, koji su sad iza mene, i oči su mi uprte u nove...
I tako, evo me ponovo, da u dnevnike jedne ljubavi pribilježim nove riječi. Čini mi se kao da je prošlo cijelo tisućljeće otkad sam posljednji put pokušala svoje misli i osjećaje prevesti u riječi... A tek sam nekoliko dana starija... Ipak, nešto se promijenilo u meni. Ljubav koju osjećam povećala se... I ljubav koju želim pružiti...
Osjećam se poput druge osobe. Ne one koja je pisala one zadnje riječi... Ne znam...
Ponovo bure i zatišja... A na kraju, opet mi je samo ljubav ostala...
Ne znam... Kao da sad ne uspijevam sklopiti nešto razumno i suvislo... Riječi bježe... Pitam se što li to pokušavam uhvatiti riječima. Ljubav ne mogu. Prevelika je da bih i pokušavala nešto takvo.
Zadnjih nekoliko dana... Bili su to dani koje sam provela u ljubavi, ali ne i samo u ljubavi, već i u preispitivanju vlastitog puta. U posljednje vrijeme kao da sve ono što mi je nekad značilo gubi ono značenje pred velikim osjećajima u srcu...
Više nisam sigurna ni u jedan djelić i one maglovite ideje o vlastitoj budućnosti. Jedino što znam je da svoju budućnost želim izgraditi sa jednim anđelom...
Pomalo postajem svjesna svojih zabluda i grešaka u prošlosti. Ne žalim ni za čim. Jer, i greške su me dovele na ovo mjesto na kojem sam sada... Imam osjećaj da sam na raskršću... Puteva koji se ukrštavaju je toliko... Izgubljena sam. Neki mi obećavaju ispunjenje svih mojih davnih želja... A neki, više stazice kojima su rijetki prošli, nude samo neizvjesnost no... Imam osjećaj da me na kraju čeka nešto lijepo...
Želim krenuti samo jednim putem... Putem Ljubavi... Sa svojim anđelom uz sebe... Putevima kojim još nitko nije kročio.
Zapravo sam sigurna koji je moj put i moj cilj... Želim voljeti... Želim pružati svu ljubav, nježnost, pažnju i razumjevanje mom najdražem...
(Ponovo mi nedostaješ.)
U subotu ujutro napisala sam nekoliko riječi... Na zadnju stranu moje bilježnice u školi...
(Davidu.)
Buđenje je mirisalo na tebe... Kao da me istrgnulo iz nekog drugog svijeta, našeg sna... U mraku mogla sam zamisliti da si uz mene... Da se budim do tebe... Gledam te kako spavaš... Kako se smiješiš u snu... Dati ti jedan poljubac... Dok prve jutarnje zrake i sjene još uvijek igraju svoju igru na tvom licu... Zamišljam.
Čvrsto privijam jastuk k sebi i dajem mu jedan poljubac za dobro jutro... Poljubac koji toliko želim dati tebi... Ti sad negdje spavaš, anđele moj... Počinje još jedan dan bez tebe.
Još uvijek te osjećam tu.
Ponovo taj osjećaj prisutnosti... Buđenje je mirisalo na tebe... Bijela sportska majica koja me obavijala dok sam spavala i čarape koje si mi dao jučer... Mirišu na tebe... Na tvoju kožu... Mirišu na tvoje nježnosti.
Kao da si tu, anđele, a znam da nisi.
Uz tu spoznaju pronalazi me i sjeta, pa šapnem jastuku, još uvijek u mom zagrljaju: "Volim te, ljubavi..."...
Vraćanje u stvarni život i svijet toliko je teško... Želim ostati u Snu Ljubavi... Nedostaješ mi...
Želim gledati kako sad dišeš u snu i ljubiti ti usnule oči... Samo još malo... Još trenutak želim ostati u toj iluziji i toplini... Onaj svijet izvan naših malih svemira tako je hladan...
Buđenje... Ovo buđenje miriše na tebe...
(...)
I jučer... Ponovo jedan dan... Gotovo začaran, zauvijek će ostati u mom sjećanju kao još jedan dio bajke... Koliko je tebe zaprepastilo kad si shvatio kolika je tvoja ljubav za me, toliko je to navelo i mene na razmišljanje...
I shvatih... Da više nema granica tom osjećaju... Da prožima cijelo moje biće i sve ono što radim... I da više ne znam... Gdje prestajem ja i gdje počinješ ti...
Samo dvije duše, zauvijek jedno...
Kad malo čitam riječi koje sam upravo napisala... Shvaćam da točno znam što želim... Kojim putem želim krenuti i ne samo to... Kojim sam putem već krenula...
Jedino što želim je činiti te sretnim, anđele...

četvrtak, 01.02.2007.

PREDSTAVA MOG ŽIVOTA...

Sjedim u praznom gledalištu... Ispred mene pozornica. Također prazna, a zastori su spušteni. Sjedim na crvenom baršunu, u središnoj loži gledališta... Pomalo sam zbunjena i ne znam što uopće radim na tom mjestu... Iščekivanje... Posve me prožima... I neki neobičan osjećaj... Možda nagovještaj straha zbog onog što će na pozornici biti prikazano... Ali i zanimanje, beskrajna znatiželja...
U prostoru do mene nalazi se još jedno mjesto, prazno... Svuda oko mene je praznina i tišina koja mi budi trnce na vratu...
Svjetla se počinju gasiti...
Zastor se diže...
Na pozornici u prvi tren ne vidim ništa... A zatim, poput mojih malih osobnih duhova uspijevam nazrijeti što se to događa... Predstava mog života.
Moje radosti plešu preda mnom... Tuge... Moje pogreške, ali i sve ono čime se ponosim... Moja uvjerenja i zablude... Moje ljubavi.
Gledam scene iz vlastitog života... Prvo sjećanje koje imam... Vidim samu sebe, no još kao dijete, u krevetiću sa svojom najdražom igračkom... Djevojčicu koja trči kroz polja jer joj se majka vraća iz bolnice... Jednu zimu, hladnu i s puno snjega... Prvi školski dan. Ljude s kojima ću provesti idućih 8 godina kao sa svojim suučenicima... No tada u liku djece, baš poput mene. Vidim sve ljude koji su mi nešto značili, u pozitivnom ili negativnom smislu...
Svoje prijatelje i prijateljice, no i ljude koji me i nisu voljeli. Ljude kojih sam se bojala. Ljude koji su me povrijedili, ali i one kojima sam ja nanijela nepravde. Postanem žalosna na te scene.
Moja davna sanjarenja postaju materijalna, no ipak, kao i sve ostalo na sceni, prozračna i prozirna...
Dan kad sam se po prvi puta zaljubila u zvijezde... More... Šume i livade...
Vidim sve što mi je ikad nešto značilo...
Sve ljude koji su me na bilo koji način obilježili.
Sve ono što jesam.
U jednom trenu na scenu stupa moj anđeo... Naše vrijeme i toliko dragih uspomena...
Vrijeme koje bih nazvala najsretnijim u svom životu...
I ponovo prolazim kroz sve ono lijepo što je bilo... I možda kroz nekoliko teških dana, suza i čežnja...
Ipak... U trenu kad to gledam, shvaćam koliko volim svog anđela i zašto...
Odjednom osjećam da nisam sama u toj prostoriji...
Sa mnom si, anđele, i gledaš me... Dok na pozornici duhovi još uvijek igraju scene iz naše osobne povijesti, ti si tu, stvaran.
Shvaćam kome je bilo suđeno ono prazno mjesto do mene.
Mom anđelu.
Upitam te što radiš tu...
Kažeš mi da si gledao predstavu svog života... I da sam se odjednom našla tu uz tebe...
Shvaćam.
Ovo je trenutak u kojem su dva naša života postala jedno. Isprepleli su se u nešto neraskidivo.
Na tren svrćem pogled na pozornicu... Duhovi još uvijek igraju predstavu... Postajemo stariji i...
Svrćem pogled s pozornice. Ne želim znati što će biti...
Želim s tobom izgraditi vlastitu budućnost, no ne znajući kuda nas ta budućnost vodi...
Shvatio si to...
I... Ne znam i ne želim znati hoćemo li zauvijek ostati jedno uz drugo... Želim to i spremna sam se boriti za taj cilj...
I ne želim znati što će biti kad se zastori budu spuštali.
Znam samo da želim da u tom zadnjem trenu moja posljednja misao budeš ti...
Nekako sam se sjetila Stare godine... Kada smo pobjegli od svijeta... Ponovo se sakrili. U jednom trenu, ako se sjećaš, rekao si da želiš zapamtiti taj trenutak zauvijek... Da će to biti tvoja zadnja misao.
Anđele, ne znam što nam budućnost nosi...
Samo želim biti uz tebe... I činiti te sretnim sve dok ne istekne naše vrijeme na ovom svijetu.
Želim zahvaliti i svima onima koji su sudjelovali u nastanku predstave mog života... Koji su pisali svoje uloge i zaplete... Hvala vam.
I hvala ti, anđele moj, što si i ti ušao u ovu predstavu... I što si postao ne samo njezin dio, već je učinio vlastitom...

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.