Jeka tisine

srijeda, 31.01.2007.

JEDNOM ANĐELU...

Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would you feel the same
If I saw you in heaven?
I must be strong and carry on
cause I know I dont belong here in heaven...

Ponovo mislim na tebe, anđele... Ovaj moj mali kutak postao je jednako tvoj koliko moj... Ionako imaš moje sve... Ionako me imaš... Potpuno... Sve što jesam, sve moje osjećaje, snove i misli...
Ovo moje malo sklonište od svijeta postalo je mjesto u kojem slavim Ljubav... Ljubav koju sam upoznala s tobom...
Ove riječi koje pišem... Više nisu samo moje... Uvijek je dio tebe prisutan... U svemu što radim...
Mislim na tebe, anđele... I nedostaješ mi...
Ponovo čežnja i... Ponovo spoznaja da si toliko daleko...
Srest ćemo se noćas u snovima... Negdje u Nebu... Sklopit ću oči za tebe i utonuti u san... Pokušat ću te naći negdje u oblacima... Hoćeš li me pronaći, hoćeš li me prepoznati...
Iako ne znam je li Nebo mjesto za mene... Mislim da crni anđeli ne pripadaju tamo... Nazvao si me crnim anđelom, ljubavi... I sad sam obilježena tim imenom...

Would you hold my hand
If I saw you in heaven?
Would you help me stand
If I saw you in heaven?
Ill find my way through night and day
cause I know I just cant stay here in heaven...

Ti si moj bijeli anđeo... Moj anđeo koji je uvijek tu uz mene... Anđeo koji mi nosi svjetlo i radost... Hoćeš li i dalje biti tu, držati me za ruku kad postane teško??? Trudit ću se uvijek biti uz tebe... Biti tvoj anđeo... Želim ti samo sreću... Želim vidjeti tvoj smijeh... Tad ću i ja biti sretna...
Čežnja je počela boljeti... Koliko tebe toliko i mene... Sekunde prolaze, slijevaju se u minute, sate, dane... Sve do trena našeg susreta... Naše male vječnosti...

Time can bring you down, time can bend your knees
Time can break your heart, have you begging please...begging please
Beyond the door theres peace Im sure
And I know therell be no more tears in heaven...

Moja vječnost... Moje Nebo... To je onaj trenutak kad se nađem u tvom zagrljaju i zaboravim na sve one patnje koje su postojale... Sve rane zacijele i... Govoriš mi da si u meni našao svoj mir... I ja sam mir našla u tebi...
Tren kad smo zajedno u ljubavi je vrijeme kad se sve bure u meni stišaju i... Postoji samo ljubav... Ljubav kakvu smo oboje sanjali... Iskrena i čista ljubav...
Nedostaješ mi sad, anđele... Samo da na tren osjetim tvoju toplinu i dodir tvojih usana... Da na sekundu okusim vječnost i... Samo ljubav i mir...
Tvoj zagrljaj je moje mjesto sreće... Bez tuga. Bez suza. Sigurno, toplo mjesto... Moj dom...
Možda zato toliko čeznem ponovo...
Ponekad me muče misli... Da ne zaslužujem tu sreću... Da ne zaslužujem takvu ljubav... Toliko je malo ljudi koji su bili dovoljno sretni da je upoznaju...
Po čemu smo mi toliko drukčiji???
Možda samo zato jer želimo vjerovati u to... A možda zaista postoji nešto dublje, ono nešto što postoji oduvijek i traje zauvijek... Možda smo uvijek bili i trebali biti jedno...
Ne znam...
Toliko je pitanja, a zapravo i ne želim znati odgovore... Za neke je stvari bolje da ostanu misterij...
Želim samo...
Vratiti se u svoje Nebo... Voljeti svog anđela...
Možda želim puno, ali... Želim se samo vratiti u svoj san... Želim se izgubiti u snu Ljubavi...

Would you know my name
If I saw you in heaven?
Would you feel the same
If I saw you in heaven?
I must be strong and carry on
cause I know I dont belong here in heaven...

utorak, 30.01.2007.

MAGIJA...

Da, bacila sam čini na tebe... Priznat ću sad... Bila je to magija... Čarolijom sam te navela da osjećaš za mene ono što ja osjećam za tebe...
Mrvica zvjezdane prašine... Latice crvenih ruža što cvjetaju u ponoć... Kapljice rose što se presijavaju na jutarnjem suncu... Ukrala sam boje duge i umiješala ih sa svim tim... I... Slatki okus meda... Miris livada u ljeto... Da, bacila sam čini na tebe... Priznajem.
Bila je to čarolija... Najjača čarolija koju znam... Magija koja prevladava sve... Magija koja pokreće svijet... Bila je to... Ljubav.
Magija koja nas je pratila od prvog dana... Od dana kad smo tražili svoju zvijezdu na nebu, od dana kad je sunce sjalo samo za nas... Od onog zalaska sunca u crvenim, narančastim i grimiznim bojama... Magle koja nas je skrivala i boje mutnog stakla u rijeci... Pogleda na noćno nebo u našem malom utočištu... Oblaci koji su za nas crtali srca...
Zar nije sve to bila čarolija???
Čarolija koju smo mi stvorili... Sve zbog nas...
Ali... To je bilo samo ono vanjsko... Prava magija... Prava čarolija... To je onaj osjećaj kad gledamo jedno drugom u oči i tiho šapćemo jedno drugom da se volimo... Prava magija... To je onaj tren kad nam se usne taknu i duše isprepletu u jednom dahu... Kad dva srca kucaju poput jednog... Kada dva srca jesu jedno... Magija je... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Čarolija je tren kad otvorim oči i prva misao ide tebi, anđele moj... Čarolija je svaka misao koju ti poklanjam i koju ti meni poklanjaš... Svaki pogled, svaka nježnost, svaki dodir, svaki poljubac... Svaka riječ... I one dvije najveće... Volim te... Svaki san...
Magija je onaj osjećaj kad u dubini duše znam da si jedini kojeg mogu voljeti... Kada znam da s tobom želim provesti ostatak svog života.
Magija je svaka čežnja koju osjetim kad shvatim da nisam uz tebe... Svaka, pa i najmanja bol zbog ove ljubavi... Svaka tuga...
I to su tonovi koji daju ljepotu cijeloj slici...
Magija je onaj osjećaj kad znam da ću se boriti, koliko god slaba bila i koliko god me bilo strah... Magija je tren kad zbog tebe ponovo uspijevam vidjeti boje u sivilu...
Čarolija je... Svaki trenutak proveden s tobom...
Čarolija je...
Prava magija je sve ovo između nas, povezanost dublja od našeg poimanja... Kad nam se misli i osjećaji ukrste... Kad postanemo potpuno jedno...
Magija je toliko stvari...
Anđele, da, bacila sam čini na tebe... Najjače čini koje znam...
Ali... Isto tako si i ti začarao mene...
Bacili smo čini jedno na drugo... Čini ljubavi...

ponedjeljak, 29.01.2007.

AKO ZABORAVIM...

Ako jednom zaboravim... Ako nestane sve ovo iz moje glave, duše i srca... Ako se jednom probudim... Negdje daleko... I shvatim... Sanjala sam... Ništa nije bilo stvarno...
Ako jednom prestane ova bajka... A lijepi san postane noćna mora... (Previše puta mi se to dogodilo)... Ako zaboravim... Zaboravim sve... Ako u magli potopim sva sjećanja... I izbrišem sve ono što sam bila... Ako jednom neću moći zamisliti tvoj lik u glavi i ako se neću više moći sjetiti okusa tvog poljupca...
Hoćeš li me podsjetiti na sve to???
Hoćeš li me uvjeriti da živim san, da san je stvarnost???
Ako jednom... Ako jednom prestanem osjećati sve ono što sad osjećam... Ne želim to... Čuvam sve osjećaje, sve misli, čežnje i sjećanja kao najdragocjenije što imam...
Borim se protiv vjetrenjača... Ponovo... Hoćeš li i dalje biti moj vjerni Sancho??? Hoćeš li me naći nakon izgubljene bitke, slomljenu i izgubljenu i izliječiti moje rane???
Kad iluzije budu nestale... Hoćeš li biti uz mene kad ću se jednom morati suočiti sa stvarnim svijetom???
Kad mašta prestane biti moje utočište...
Kad me ponovo obavije siva boja... Osjećam je ovih dana... Mrkla pelerina steže se oko mjesta gdje mi je nekad bilo srce... Više ga nemam... S tobom je.
Ponekad osjećam samo umor... Umor od stalne čežnje i krivnju jer bih trebala osjećati sreću...
A ipak... Volim te.
Pitam se hoće li ta ljubav jednom biti moj krvnik...
Ili moj spasitelj...
Ne znam...
Ponekad me vodi u nebo, ali nekad i padam zbog nje... Padam i... Tonem u Bezdanu...
Plaši me danas jedna pjesma...
I plaši me Nada... Nada da ćemo biti dovoljno jaki, da ćemo se voljeti dovoljno da preživimo sve ovo... Moje Nade imale su običaj da budu slomljene...
Tek učim kako ponovo upotrebljavati svoja krila...
Mada... Ponekad mi se čini da crna krila nisu stvorena za let...
Ipak vjerujem u naše obećanje... Obećala sam da ću te čekati... Obećao si da ćeš se vratiti... Obećali smo jedno drugom ljubav...
Oprosti mi na ovim riječima... Ali ne želim više susprezati osjećaje i pretvarati se...
Ponekad sam lomljivija nego što to misliš... Ponekad sam jača nego što to možeš slutiti...
Oprosti mi jer danas ne znam biti jaka.
Čak i sad... Držati ću svoje obećanje...
I... Borit ću se protiv magle i zaborava, protiv čežnje i boli...
Znam da nikad više neću zaboraviti... Prevelik si trag ostavio na meni...
I još uvijek si dio mene...
Ako ikad zaboraviš... Ako se probudiš i shvatiš da je sve bio san... Željela bih biti uz tebe tad... Da te u jednom poljupcu sjetim na sve...

Želiš li znati čega me strah???

Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama,
kad me se samo dohvate.

Više me ne voliš,
kad se vraćam nisi budna,
ne goriš,
gasne naša zvezda čudna,
lažna srebrna stvar.

Daleko putujem,
vetar nudi neke rime,
kupujem,
pristaju uz tvoje ime,
dva-tri stiha na dar.

Ne slušam više šta šapućeš dok snivaš,
plaši me koga pominješ.
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš,
kao da opet počinje...

Ali me ne voliš,
to se uvek drugom desi,
govoriš,
ali više ne znam gde si,
da li neko to zna?

Šta sam uradio?
Kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.

Balašević

subota, 27.01.2007.

VOLIM TE...

...lomiš mi srce ko bagremov prut, onako usput...


Znam da to nisi htio... Ali uspio si me povrijediti svojim riječima... Zašto??? Zašto ono pitanje??? Zar ti nisam dovoljno pokazivala i dokazivala svoju ljubav??? Znam da to zvuči lakomisleno... Ali nadala sam se da i ti znaš... I da razumiješ... Da shvaćaš što ti govorim u te dvije riječi... Volim te...
Znaš i sam... Tek sam ih tebi uspjela izgovoriti... Prije tebe nikomu... Nisam mogla... Jer... Za mene to nisu bile samo riječi... Riječi su zapravo simboli, nešto čemu pripisujemo vlastita značenja... Moje značenje... Shvatio si možda danas...
Volim te...
Izrekao si to tako lako... Već prve večeri kad smo se upoznali, u parkiću kraj banke... Negdje između poljubaca nekako su došle i te riječi... Uplašilo me to malo... Rekao si to... Tako lako... Kao da ti nisu previše značile... Jer... Rekao si to strankinji, osobi koju si znao tek par sati... Djevojci koja ti se možda sviđala... Ali osim ako sam bila tvoja ljubav na prvi pogled, nisi me mogao voljeti... Uvijek sam bila uvjerenja da ne možeš voljeti ono što ne poznaješ... Nisi me tad poznavao...
Ja sam svoje riječi rekla dosta kasnije, možda i oprezno... S više straha... Jer znala sam da to za mene nije tek skup slova ili nešto što moram izgovarati, već živi dokaz moje ljubavi...
Obećanje... Najveće obećanje koje ikomu mogu dati...
U tima dvjema riječima svela sam sve svoje osjećaje... Svu nježnost i svu čežnju, svu toplinu koju osjećam kad pomislim na tebe, ali isto tako i sve boli... U tim riječima krilo se i nešto više...
U tim riječima, možda najvažnijim riječima koje znam... Obećala sam ti... Dala sam ti svoje obećanje... Obećanje ljubavi... Vjernosti... Poštovanja... Obećanja da ću paziti i brinuti se za tebe...
Zar nisi shvatio koliko je bilo teško prevaliti to obećanje preko usana???
Zar nisi shvatio da to moje obećanje prožima svaki moj dan, sve što radim, svaku moju misao???
Možda sad počinješ shvaćati...
Možda... Možda i ti osjećaš isto... Možda ćeš jednog dana prestati tražiti potvrde... Jer ćeš znati...
Najveću potvrdu i obećanje dajem ti svakog dana...
U samo dvije riječi...
Volim te...

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
DOPUNA (28.1.2007. 0:41):
Jedne oblačne večeri došao si pred mene u školu... Rekao si da moraš vratiti značenje riječima ljubavi... Došao si... Samo da mi daš jedno pismo... Plavo... Zapečaćeno ljubičastim voskom...
Nisam dočekala do kuće da ga otvorim... Na putu raskinula sam pečat... U mraku Riječne ulice učinilo mi se da u rukama držim samo prazan papir... U pismu su pisale samo tri riječi... "Volim te, Marina..."...
Bilo je to jedno od najljepših pisama koje sam ikad primila...

Kad ti pogledam u oči... Kada mi kažeš da me voliš... Znam to... Osjećam i vjerujem...
Možda sad i ti shvaćaš... "Volim te" koji ja kažem ne znači samo sadašnjost... Nego i prošlost i budućnost... Možda će trebati vremena dok shvatiš dubinu svih mojih riječi... Možda će trebati vremena dok ja potpuno shvatim tebe... Jer još uvijek učimo, upoznajemo se...
Ali ako se doista volimo... Naučit ćemo s vremenom sve ono što bi trebali znati...

Za kraj samo ću još jednom ponoviti te riječi u koje se trudim svesti sve svoje osjećaje za tebe... Najljepše i najjače riječi koje znam... Moje obećanje tebi...
Volim te, Davide...
Volim te zauvijek...

SJEĆANJA...

Neobično je to kako neke stvari mogu pobuditi sjećanja... Mirisi, zvukovi, boje... Ponekad je to dobra stvar... Nekad nije...
Najranija moja sjećanja vezana su za miris suhe trave, šumaraka, mirnih zelenih nijansi i cvrkut ptica... Gotovo idilično vrijeme... Kad sam bila premala i premlada da uopće shvatim da postoji nešto izvan tog malog svijeta kojeg sam poznavala... Kad nije postojalo ništa loše... Postojao je samo mir, smijeh i dječje igre... Sanjarenja... Lutanja u labirintima visoke trave u ljeto... Građenje tajnih kućica u grmlju...
Bila sam dijete prirode... Voljela sam lutati i gubiti se u poljima, šumarcima i livadama mog doma... Voljela sam moju malu rijeku i mostove na njoj...
Bilo je to vrijeme sreće... Vrijeme bez briga i... Vrijeme u kojem mi je za potpunu radost bio potreban samo komadić neba i jedno visoko drvo da se uspnem na njega da budem bliže plavetnilu i oblacima... Da uhvatim sunce u dlan i vjetar za rubove njegove pelerine...
Čini mi se tako davno...
Okus soli uvijek će me podsjećati na moj prvi doživljaj mora... Prvi pogled na plavetnilo koje me začaralo... Jednu kontinentalku s morskim imenom sve je to očaravalo... Nikad neću zaboraviti...
Bila je ponoć... Žuto svjetlo jedne svjetiljke pokazivalo je put niz stube prema moru... Velika, crna, namreškana površina u kojoj su se odražavala svjetla grada... Struja zraka nosila je miris soli...
More je bilo moja ljubav na prvi pogled... I na prvi osjet...
Ovaj snijeg ovih dana... Podsjetio me na prvu zimu koje se sjećam... Velike bijele površine... Moji tragovi, tragovi mog brata i mame... Išli smo u šetnju do rijeke... Snijeg je bio visok... Svako malo bi se bacala i tonula u toj bjelini...
Prvi snjegović kojega se sjećam... Imao je kosu od slame... Oči i gumbi od kamenčića... Mrkva za nos... I lonac kao kapa...
Upoznavanje mojih prvih prijatelja... Vjenčići od ivančica u kosi... Traganje našim malim šumarcima za visibabama i zvončićima...
Jedno Valentinovo kad je cijela šuma bila bijela od tog cvijeća...
Bijela boja me uvijek podsjeti na sve to...
Školske dane ću pamtiti po lijepim trenutcima, iako je bilo i onih drugih... Oduvijek sam bila negdje izvan društva, više samotnjakinja... Ali bilo je tu i dosta smijeha... Novi, dragi ljudi... Tu sam se zaljubila u knjige i u njima otkrila nove svemire... To me možda odredilo...
Oduvijek sam voljela one stare knjige... Već žutih stranica koje su šuškale... Mislila sam da ću u njima naći nešto tajanstveno... I jesam...
Pjesme koje sam pjevala sa svojom najboljom prijateljicom na povratku iz škole još uvijek pjevam...
Još uvijek je dio mene ostao zamrznut u tom vremenu...
Već 3 godine sam i gimnazijalka... Novi izazovi... Moja sedmorka... Ne znam što će me sjećati na ovo vrijeme kad prođe...
Ali u ovom trenu... Najviše sjećanja koja mi se vrte u glavi vezana su uz tebe, anđele... Kako mi jedna ulica u gradu uvijek miriše na tebe... Znaš li da se uvijek krećem istom rutom kad idem u školu... Da uvijek krenem pokraj mjesta gdje smo se upoznali... Ponekad sjednem na klupicu gdje sam te čekala... I zamišljam da dolaziš...
I vidim te... S crvenom ružom u ruci i smiješkom... Gledaš me nježno dok krećeš prema meni...
Ispunila sam cijelu svoju malu sobicu sjećanjima i podsjetnicima na tebe i na sve ono što smo prošli...
Tko bi rekao... Samo 4 mjeseca... A kao da smo prošli zajedno kroz jedan cijeli život...
Neke pjesme koje slušam mogu mi vratiti neke dane... Neki dan u sjećanju mi se vratio Badnjak... Zbog jedne pjesme koju smo tad slušali...
I... Na crvenu boju sjetim se Nove godine...
Šum lišća sjeti me na naša lutanja po šumama i penjanja po brežuljcima...
Zvijezde... Mislim da više nikad neću uspijeti gledati u njih, a da me ne sjete na sve dane naše ljubavi ispod njih...
Ponekad je teško... Kad me preplave sjećanja... U mom gradu još uvijek vidim tragove naših koraka... Naša mjesta... Rastužim se sama u krugu radosti... Ili kad šetam pa naletim na našu klupicu... Ili kad namjerno krenem tragovima naših sjećanja...
Ali preplavi me i sreća... Sreća jer... Toliko je toga lijepog bilo...
Podsjeti me sve to... Da tamo negdje postoji jedno biće za kojeg živim i za kojeg dišem...
Podsjeti me sve to... Koliko te volim i koliko ti voliš mene...
Ne želim da sva ta sjećanja nestanu u magli... Zbog toga ih ovdje bilježim... Tek podsjetnici... Komadići slagalice koji čine moj život...

srijeda, 24.01.2007.

24. siječanj

Noćas mora da je došlo do tučnjave na Nebu... Bijela pera anđela padaju iz plavog Beskraja... A gdje je moj anđeo, pitam se... Konačno toliko iščekivane pahulje... Srce bi mi inače titralo pri tom prizoru... Danas mi je taj prizor donio samo još više sjete... Taj čaroban ples... Toliko to želim dijeliti s tobom... A ne mogu...
Misli počinju bježati. 4 naša mjeseca... Nedostaješ mi... (Ali noćas neću plakati...)
Kosa mi postaje bijela... Više nisam tvoj crni anđeo... Nestala sam ispod slojeva snijega... Počinjem drhtati, ne znam je li to zbog hladnoće vani ili nečeg još hladnijeg što mi para srce... Čežnja... Želim se vratiti u toplinu tvog zagrljaja...
Nadala sam se danas... Znala sam da su moje nade neopravdane... Mislila sam, materijaliziram li sve svoje čežnje, možda te na tren uspijem stvoriti do sebe... Nadala sam se...
Vidim svoju dušu dok izdišem... U njoj je još uvijek ostao upleten i tvoj dah...
Sve postaje tako čisto i bijelo... Nekontrolirano drhćem, a pahulje mi se uvlače ispod jakne... Ipak, sve je tako lijepo... Toliko bih željela da vidiš ovo... Bijele ulice i krovovi grada baroka...
Još jednom te zamišljam do sebe... Utjeha ne dolazi, čežnja samo postaje veća...
(Ali ne, neću plakati noćas...)
Gledam u nebo... Slika koju vidim doista je prekrasna... Pahuljice oblikuju slike na nebu... Grane drveća obrubljene bijelom bojom...
Toliko bih da si tu, da te poljubim dok pahulje padaju po nama... Da se izgubimo u toj bjelini...
Pahulje u mojoj kosi počinju se otapati... Kapljice mi klize niz vrat, tijelo i lice... Njihov hladan dodir... Želim tvoje tople usne... Želim osjetiti tvoje ruke...
(I plačem... Ipak se nisam uspjela svladati... Oprosti mi što sam tako slaba...)
Oprosti mi... Jer te volim iznad granica moje kontrole... Oprosti mi što sam te toliko željela uz sebe... Oprosti mi... Jer bih trebala biti sretna...
Rastopljene pahulje još uvijek mi klize niz lice, još uvijek hladne i miješaju se s vrelim suzama...
Još uvijek drhćem...
Zgužvano pismo u džepu mojih traperica... Za tebe...
Zašto se ovako mučim??? Toliko je sve lijepo... Bijeli pokrivač postaje sve deblji, a pahulje još uvijek plešu... Djeca se smiju...
Posve sam mokra od tih nebeskih pera koja se pretvaraju u kapi čim me taknu... Pitam se... Možeš li uhvatiti anđela i zadržati za sebe??? Znam da je to sebično... Ali volim te, anđele moj...

U pismu je pisalo:
Mom anđelu...

Zašto se ipak nadam??? Znam da nećeš doći. Ne danas. Opirem se nadama svim svojim razumom... Ne uspijevam... Na samu pomisao na povratak u tvoj zagrljaj srce brže zakuca... Još uvijek...
Osjećam se glupo... Ali još uvijek se nadam... Čekam te... Ponovo. 4 mjeseca već... A možda i više... Možda cijelih mojih (gotovo) 17 godina...
Možda su se naše dvije duše morale naći od samog početka... Nikad nisam vjerovala u Sudbinu. No kad malo bolje razmislim... Čini mi se da si moja Sudbina od samog početka bio ti...
Želim vjerovati u to... A i kad to zaboravim... Uvijek se pojavi neka sitnica, neko naše malo, osobno čudo koje me podsjeti... Tako je moralo biti...
Sve više razmišljam o našim počecima...
Da mi je netko tad rekao da ćemo se ovoliko voljeti... Ne bih vjerovala... Čak ni sad ponekad ne vjerujem...
Jesi li ti moj san ili ... ??? Ili su mi moji snovi govorili koga trebam tražiti???
Ne znam...
Još uvijek nisam uspjela shvatiti... Kako je uopće moguće da u mom srcu postoji osjećaj nalik ovom i kako je moguće da je taj osjećaj uzvraćen... Čini mi se prelijepo da bi bilo stvarno... Ali ipak je... Ili još uvijek sanjam???
Preživjeli smo jednu jesen i zimu... Najljepšu jesen u mom životu... Sjećam se sunčanih dana i svih naših poljubaca na klupici u parku... Sjećam se onog prvog dana...
Sjećam se našeg prvog pogleda... Sjećam se tvog smiješka i svakog koraka prema tebi... Sjećam se prvih riječi... I pozitivnog beda... One slatke nervoze i...
Prvog poljupca na brežuljku Starog grada... Kako smo gledali u svjetla grada ispod nas zagrljeni...
Sjećam se prve klupice koju smo nazvali svojom... I naših zvijezdi...
I još bezbroj poljubaca pod svjetiljkama u parku...
I nikad neću zaboraviti... Ono tvoje prvo "Volim te". Možda to i nisi mislio na isti način na koji misliš danas... Ali bio je to prvi put da mi je netko rekao te riječi...
I zbog toga... Neću to zaboraviti...
Sjećam se kako smo slomili ružu koju si mi donio (još uvijek je čuvam...)... I kako te te večeri nisam htjela pustiti iz svog zagrljala...
Sjećam se kako sam te čekala na klupici na rubu parka kraj fontane...
Još uvijek te čekam... I čekat ću te... Vječno i vjerno...
Kao što te čekam od tog dana...
DAVID i MARINA 24.9.2006.-24.1.2007.

Želim ti zahvaliti na svoj ljubavi u ova 4 mjeseca... Na tomu što si bio moja snaga, moja inspiracija, moja ljubav... Želim ti zahvaliti jer me voliš... I jer si tu uz mene dušom, čak i kad nisi tijelom... Volim te...

utorak, 23.01.2007.

KIŠA... I PROVINCIJALKA...

Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazveždje za nju provincija.

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.

O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.

Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.

I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

I tako, eto ti pesma, ludo jedna...

Balašević





Gledam u kišu i... U podlozi svira Provincijalka... Soba mi još uvijek miriše na suhe ruže i... Toliko je sad čežnje u njoj... Toliko je sad velika i prazna...
Danas sam dopustila kiši da spere s mene sve one loše osjećaje... Ponovo sam dozvolila kapima kiše da mi klize niz lice i tijelo... Kiša je odnijela neke brige, ali... Nije odnijela čežniju... Nostalgiju...
Dok sam hodala ulicama svog malog sela... Blatnjava cesta i kapi kiše što crtaju krugove u lokvama...
Nebo plače... Zašto???
Zašto ne može biti sretno??? Zašto nema onog nebeskog sjaja???
Iako...
Volim kišu... Ima nešto romantično u njoj... Dok gledam slike koje kapljice slikaju po staklima... Dok čujem njezin šum... Dok promatram kako kišobrani cvjetaju na ulicama i sjetim se jedne kišne večeri početkom jeseni...
Ne znam zašto sam se sjetila te noći... Noći u kojoj je sve gotovo pošlo po zlu...
Nešto razmišljam o našim počecima...
Sjećam se... Kako smo trčali po kiši ispod tvoje jakne dok su kapljice kiše padale po nama... Kiša je padala, no ipak smo stali u krugu radosti... I bili smo radosni, smijali smo se...
Polako se zaljubljivali jedno u drugo...
Te večeri čekao si me ispred škole, donio si tri žuta cvijeta... Tri gerbera... Jer nisi mogao naći suncokrete, moje omiljeno cvijeće... Kasnije sam iz njihovih otpalih latica napravila jedan cvjetić... I darovala ti ga...
Ali te večeri... Možda je to bila jedna od prvih večeri u kojima sam shvatila koliko te zapravo volim... Iznenadilo me to, znaš li???
Dok je kiša udarala u stakla tvog auta u nekom svom ritmu pojavila se možda slutnja sveg onog što će uslijediti te večeri... Suze i...
Nije bitno... Ne znam zašto uopće sad razmišljam o tom...
Ali... Tad, u tim prvim suzama zbog tebe shvatila sam koliko mi je zapravo stalo... Bile smo tužne, kiša i ja, dok sam stajala na balkonu i gledala u sivo nebo... Tad sam shvatila... Da si moja svjetlost...
Te večeri sam shvatila... VOLIM TE...
Još jednom iznova i iznova puštam Provincijalku i... Sjećam se...
Možda sam i ja jedna provincijalka, svoje vrste... U svom malom začaranom svijetu, svom malom selu... Ostavila sam sve iza sebe... Zbog tebe... Sve zablude i promašaje...
I sad... Želim se samo stisnuti uz tebe... Bez riječi... Želim konačno utonuti u san slušajući ritam tvog srca... Tiho ti šapnuti da te volim i... Nestati s tobom, potonuti u beskraj...
Još uvijek te čekam... Uvijek sam te čekala, mislim da to i sam shvaćaš... I uvijek ću te čekati...
Želim s tobom gledati u oblake... I u zvijezde... Već prve večeri imali smo svoju zvijezdu... I... U mislima mi je slika njihovog sjaja na našem malom mjestu...
Želim se sakriti u tvoj zagrljaj...
Hoćeš li dopustiti ovoj maloj Provincijalki koju još uvijek ponekad plaši svijet da ondje pronađe svoje utočište???

ponedjeljak, 22.01.2007.

IME LJUBAVI...

U tebi pronalazim djeliće minulih "ljubavi"... Nešto razmišljam o tomu danas... Nikad nismo pričali o toj temi... Možda ti danas otkrijem neke stvari...
Još uvijek u mislima mogu vratiti moju prvu Simpatiju... Nisam ga vidjela već dugo... Ali stvar je u tome... Čak i dok ga vidim u stvarnosti ne povezujem taj lik s dječakom koji mi je bio drag... Znaš li osjećaj one prve Simpatije??? Po prvi puta osjećati neku neobjašnjivu nježnost, kad voliš naivno i čisto, kako samo djeca mogu i znaju... I on će za mene uvijek ostati dječak sivih, gotovo staklenih očiju koje su nekad poprimale boju livada u proljeće, a ponekad ljetnog neba i nestašnih, plavih pramenova... U mojem sjećanju zauvijek će ostati dijete, nikad neće odrasti... Moja prva Simpatija.
Voljela bih da si me znao tad i da sam ja znala tebe... Tad još uvijek nisam bila uništena od ovog svijeta i nije bilo gorčine u meni... To je bilo vrijeme u kojem me nije bilo strah sanjati...
No... To vrijeme je prošlo... Nestalo u nepovrat... Došli su djevojački dani i nova vrsta osjećaja... Posve novi, dotad nikad osjećani... Zaluđenosti... Kad prođeš kraj neke osobe, a srce ludo zakuca... Kada vidiš samo ono savršeno... Mane ne postoje... Usredotočiš se na sve ono lijepo i zaboraviš da je osoba u koju gledaš ipak ljudsko biće... A kad to shvatiš svlada te razočaranje...
Moje Zaluđenosti bili su oni nedostupni... Zapravo, u bazi su bili dosta slični... Najčešće inteligentni i dobrog izgleda, no hladni... Sviđao mi se njihov um koji bi me znao zadiviti... No kad sam shvatila da su i oni samo ljudi, jednako ograničeni poput mene, bivala sam razočarana... Zaluđenosti nikad nisu potrajale dugo... Bile su lišene nekih velikih osjećaja...
Ali u tom vremenu sanjala sam Ljubav... Ljubav koja traje, ne prolazi... Ljubav pred kojom bol prestaje, rane cijele i satovi stoje... Sanjala sam... A to nešto u svijetu nisam mogla naći...
Nakon Zaluđenosti trajalo je razdoblje potrage za Dušom... Razdoblje Iluzija...
Željela sam voljeti. Očajnički... Ali nisam mogla otvoriti svoje srce nikome... Ne do kraja...
Možda je Iluzija bilo više nego što mislim... Iluzije su mi bile drage, možda i moji prijatelji, ali u nematerijalnom svijetu...
Iluzije su bile... Sigurne... Nije bilo straha da ću se morati vezati za njih... Mogli su mi podariti djeliće svoje duše, no nikad i svoje srce...
Željela sam voljeti...
Ne znam jesu li ikad bili svjesni koliko su mi značili... Jedna osoba osobito. Nije to znao sve do rastanka. Ali neću se ni truditi poricati to... Jednu Iluziju mogla sam zavoljeti... Nije bio dovoljno hrabar za to... I zato će za mene oduvijek ostati samo osoba bez imena... Osoba kojoj sam znala dušu, ali ništa više od toga...
Ne znam tko je koga naposlijetku izdao: ja njih ili oni mene...
Rezultat je na kraju bio isti... Ponovo samoća, slomljene nade u ljubav. Rekla sam sama sebi da je Ljubav laž. Da se više neću ni potruditi voljeti...
I onda se pojaviš Ti... Ljubav o kojoj sam sanjala cijelo to vrijeme... Možda ona prava... Moja prva Ljubav... Uvučeš me u neki začarani svijet, u bajku, uvjeriš me da snovi mogu postati stvarnost... I tada u tebi pronađem djeliće svih ljudi koji su mi ikada bili dragi... Kao da sam od početka tražila i voljela samo tebe... Kao da su sva lica u kojima sam tražila Ljubav bila samo Zablude, nisam ih mogla voljeti, nisam se mogla vezati i biti sretna jer su mi srce i duša oduvijek pripadali Tebi...
Volim te... Volim te na toliko načina... Poput male djevojčice, čisto i naivno... Kad smo blesavi i kad se glupiramo i smijemo... Volim te kao djevojka... Intenzivno, no nježno... I volim te kao žena... Zrelo i strastveno... I volim te potpuno... Tek sam uz tebe shvatila što to "potpuno" znači... Shvaćam i prihvaćam tvoje mane, volim i sve ono što bi mi inače na nekom drugom smetalo... Shvačam da si ti samo čovjek, ali ujedno i moj Anđeo... U tebi znam prepoznati sve ono lijepo i sad, nakon 4 mjeseca, još uvijek mogu naći neke sitnice u tebi koje me zadive...
Volim te... Sve ono što jesi, sve što si ikad bio i sve što ćeš ikada biti...
Volim te... Srcem... Dušom... Razumom... I Tijelom...
Uz tvoje ime u mom srcu neće pisati Simpatija... NI Zaluđenost... Ni Iluzija...
Možda u svemu tome što osjećam ima i djelića tih osjećaja, mada znam da osjećam nešto puno više i dublje...
Uz tvoje će ime zauvijek u mom srcu ostati urezano ime Ljubavi...

nedjelja, 21.01.2007.

ZAŠTO TE TAKO TEŠKO PUSTITI???

Zašto te tako teško pustiti da odeš, anđele moj??? Zašto je tako teško napustiti sigurnost i toplinu tvog zagrljaja??? Svijet izvan naših malih svemira čini mi se tako hladan i besmislen...
Zaokupljam misli stvarima koje bih trebala učiniti... Ne uspijevam... Tek je nekoliko sati prošlo od rastanka, a ova daljina mi se već čini neizdrživom... Ponovo brojenje trenutaka... Dana... Sati... Minuta... Sekundi... Do idućeg poljupca... Do idućeg zagrljaja...
Znam da si uvijek uz mene... Toliko puta si to kažemo i doista vjerujem u to... Isto tako te moje misli uvijek prate, a i jednom davno dala sam ti svoje srce na dar. Više ga nemam. Nosiš ga u svojim dlanovima... I tek kad smo zajedno ponovo je živo, ponovo kuca...
Još uvijek te osjećam... Kao da si ostavio neki nevidljivi znak ispod moje kože... Još uvijek čuvam onaj komadić tvoje duše što si mi ga dao u posljednjem poljupcu...
Dio mene nikad nije otišao iz našeg malog utočišta, već je zauvijek ostao vezan u onom trenu...
Osjećam se... Teško je opisati sve te osjećaje... Sretna sam, ljubavi... Jesam... Svaki put kad samo pomislim da postoji netko moj, moj anđeo, da si to ti, da si stvaran i da postojiš... Svaki put kad pomislim na svaki trenutak s tobom... Svaki put kad me ponesu snovi o nekoj budućnosti... Da će jednom doći vrijeme u kojem više nećemo morati biti ovako daleko... Da će jednom doći vrijeme u kojem ćemo moći zaspati zagrljeni i zaboraviti na satove i vrijeme...
I tuga... Sjeta... Teško se nekad boriti protiv njih... Kada se sjetim koliko si daleko... Svaki put kad poželim da si uz mene...
Čežnja.
Oprosti jer dopuštam da me svi ti osjećaji svladaju... Oprosti jer ne znam biti jaka i jer te trebam... Možda čak i više nego što sam spremna priznati...
Bilo je to prije nekoliko mjeseci... Pratio si me do bicikla dok sam se vraćala kući nakon još jedne prekrasne večeri provedene s tobom... Zagrlio si me nježno... Rekla sam ti tad čega se bojim... Da ponekad imam taj osjećaj da te vidim posljenji put...
Tada te nisam toliko voljela... Ne kao sad... Sad te smatram dijelom sebe, dijelom svoje duše i srca... Voljela sam te i tad, ali... Ne ovoliko... Bio si jedan dragi dečko kojega sam tek počela voljeti i u čijem sam društvu uživala.
Sad... Ne mogu naći riječi za ono što osjećam prema tebi...
A taj osjećaj... Mali, tihi glasić koji me plaši... Koji mi šapće... Da je onaj poljubac bio posljednji... Još uvijek se ponekad javi.
Znam da ćeš se vratiti... Duša to zna i iščekuje...
I znam da i ti mene voliš onoliko koliko ja volim tebe... Dijelimo isto srce...
I... Još uvijek te čekam... Uvijek ću te čekati...
Znam da ćeš mi se ponovo vratiti ali... Zašto te tako teško pustiti???

subota, 20.01.2007.

RAZBACANE MISLI...

In my place, in my place
Were lines that I couldn't change
I was lost, oh yeah

Nemojte od mene očekivati sad nešto suvislo i smisleno... Nekako mi nije do toga... U mojim mislima lagani raspad sistema... Ponovo tisuću glasova u glavi... Tisuću sjećanja... Tisuću snova... Bojim se da ih ne mogu obuhvatiti riječima... U jednoj pjesmi je moj omiljeni pjevač rekao: Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Koliko god se trudila objasniti... Bojim se da neće ići... Ne riječima... Nema takvih riječi u svim jezicima Ljudi... Znam to...
Pokušala sam ti objasniti kroz jezik Znanosti... Nisi shvatio što hoću reći...
Hoćeš li da ti sve svedem u jednadžbe i zamršene simbole??? Mogla bih. Ali smisao bi se negdje izgubio...
Pokušala sam ti reći kroz jezik Razuma... Nisi razumio.
Ali kako Razumom obuvatiti ono iznad njega??? Trudim se... Priznajem, ne ide, ali pokušavam... Još uvijek...
Kako???
Možda i shvaćaš... Ali se nekako ne osjećam shvaćeno... Znam da je teško komunicirati sa mnom. Uvijek kompliciram. I to ću priznati...

I was lost, I was lost
Crossed lines I shouldn't have crossed
I was lost, oh yeah...

Nisi ti kriv jer sam prokleto tvrdoglava i jer ne želim slušati... Jer razvijam svoje male, lude teorijice... Ne mogu si tu baš puno pomoći...
Nisi ti kriv jer uvijek radim po svojem. Ma vjerojatno znaš i sam... Koliko god te ja voljela, nisam prilagodljiva poput tebe... Prihvatit ću te. Potpuno. Trudit ću se razumijeti... Voljet ću te. Bezgranično. Ali neću ti dozvoliti da me popravljaš... Da me usmjeravaš... Sve dok mi ti ne dozvoliš isto...
Možda i jesmo komplementarni... Ti imaš dio koji meni nedostaje... Ja imam ono što tebi fali... Dva komadića slagalice koji se savršeno poklapaju...
Iako sa sobom nosim i brdo problema i komplikacija...
Bio si upozoren... Od početka si znao tko sam ja... Možda... Postoji još toliko stvari koje ne znaš o meni... Cijela jedna dimenzija... I ja, koliko god te proučavala, imam dojam da skrivaš nešto iza onih tužnih očiju... Djelove tebe sam shvatila... Ali još uvijek si mi zagonetka...
Pitam se... Jako puno pitanja. Ali sama ću naći odgovore...
Mene možeš pitati bilo što... Odgovorit ću... Iako znaš koji su moji odgovori...
Možda. Ne znam. Vjerojatno.

I was scared, I was scared
Tired and underprepared
But I wait for you

Izgubljena sam. Još uvijek i uvijek ću biti... Ciljevi nisu moja stvar, i to si znao od počeka... Putujem zbog putovanja... Igram igre jer mi se sviđaju, ne zato da pobijedim... Ne zanima me ishod, ne zanima me rezultat... Samo lutam... Ne zanima me cilj...
Dok su tvoje oči samo na cilju... Određuješ si neke točke koje moraš dostići... Kad ih dosegneš, tražiš nove... Nikad nisi izgubljen. Nikad nisi zbunjen.
Ali propuštaš takve ljepote na tom putu, samo zato jer gledaš u kraj...
Nikad ne skrećeš s puta...
Rekla sam ti i to danas... Lijepo je ponekad skrenuti s glavne ceste na neki seoski puteljak, malen i prašnjav, samo da osjetiš miris divljeg cvjeća što ga vjetar nosi livadama...
Svjesna sam da ne mogu vječno lutati...
Jesi li ti svjestan da se ne možeš uvijek držati neke stroge linije???

If you go, if you go
Leaving me here on my own
Well I wait for you

Idemo naučiti jedno drugo... Naučit ću te lutati... Naučit ću te kakav je osjećaj biti izgubljen... A ti... Ti ćeš mene naučiti kako je to konačno biti na putu koji ne krivuda... Putu koji ne vodi iz jedne zbunjenosti u drugu...
Upotpunimo jedno drugo...
Ali to će biti moguće samo ako prihvatiš moju pomoć kad ti zatreba... Ako doista dopustiš da ti budem prava potpora i oslonac... Pusti sad ponos... Pusti mi da se brinem za tebe... Kad ti pružim ruku, prihvati je... Inače ja neću moći prihvatiti tvoju... Rekli smo da bi se svaka veza trebala temeljiti na uzajamnosti...

In my place, in my place
Were lines that I couldn't change
I was lost, oh yeah
Oh yeah

Možda i jesam shvatila ono što si mi htio reći... Shvaćam što je tvoj mir...
Shvaćam i tvoje strahove... Ponekad mi kažeš više nego što misliš da si rekao... Možda si i ti shvatio mene... Mislim da namjerno nisam htjela razumjeti... Vezanje me još uvijek plaši... A za tebe sam se vezala zbilja prejako... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Zaista tako mislim kad to kažem... I kad kažem "zauvijek" to i znači do kraja vječosti, to nije tek prazna fraza... I kad kažem da te volim... Znaš da dugo nisam mogla izreći te riječi... Tek tebi... To znači da te doista volim...
Nikad nisam nikog ovako voljela... Plaši me to ponekad.
Tvoj mir... Možda sam uspjela osjeteti tek komadić tog mira... Kad smo se sakrili od svijeta i kad smo postojali samo mi... Samo dvije duše ujedinjene u ljubavi...
I po prvi puta u životu... Mogu reći da imam cilj koji zbilja želim slijediti... Moj cilj... Moj jedini cilj je da te učinim sretnim.
Možda nećeš razumjeti zašto sam sve ovo napisala... To i nije bitno...
Pokušat ću ti objasniti... Ne više ni jezikom Ljudi, ni jezikom Znanosti, ni jezikom Razuma...
Ovog puta sve ću ti reći jezikom Ljubavi...

petak, 19.01.2007.

Song of Childhood

When the child was a child
It walked with its arms swinging,
wanted the brook to be a river,
the river to be a torrent,
and this puddle to be the sea.

When the child was a child,
it didn’t know that it was a child,
everything was soulful,
and all souls were one.

When the child was a child,
it had no opinion about anything,
had no habits,
it often sat cross-legged,
took off running,
had a cowlick in its hair,
and made no faces when photographed.

When the child was a child,
It was the time for these questions:
Why am I me, and why not you?
Why am I here, and why not there?
When did time begin, and where does space end?
Is life under the sun not just a dream?
Is what I see and hear and smell
not just an illusion of a world before the world?
Given the facts of evil and people.
does evil really exist?
How can it be that I, who I am,
didn’t exist before I came to be,
and that, someday, I, who I am,
will no longer be who I am?

When the child was a child,
It choked on spinach, on peas, on rice pudding,
and on steamed cauliflower,
and eats all of those now, and not just because it has to.

When the child was a child,
it awoke once in a strange bed,
and now does so again and again.
Many people, then, seemed beautiful,
and now only a few do, by sheer luck.

It had visualized a clear image of Paradise,
and now can at most guess,
could not conceive of nothingness,
and shudders today at the thought.

When the child was a child,
It played with enthusiasm,
and, now, has just as much excitement as then,
but only when it concerns its work.

When the child was a child,
It was enough for it to eat an apple, … bread,
And so it is even now.

When the child was a child,
Berries filled its hand as only berries do,
and do even now,
Fresh walnuts made its tongue raw,
and do even now,
it had, on every mountaintop,
the longing for a higher mountain yet,
and in every city,
the longing for an even greater city,
and that is still so,
It reached for cherries in topmost branches of trees
with an elation it still has today,
has a shyness in front of strangers,
and has that even now.
It awaited the first snow,
And waits that way even now.

When the child was a child,
It threw a stick like a lance against a tree,
And it quivers there still today.

Peter Handke

četvrtak, 18.01.2007.

JUČER...

IZGUBLJENE NADE

Gledala me onim velikim, plavim očima dok sam joj kretala u susret... Na njenim usnama nije bilo uobičajenog smiješka... Svrne pogled u pod... A meni dušu ošine neka slutnja... Nešto nije u redu, spoznaja je došla ispod trena...
Krenemo zajedno s još jednom njezinom prijateljicom do parka... Popodne je bilo lijepo, nebo čisto, plavo, a tek su gole grane drveća i razmočeno lišće uz puteljak dali naslutiti da ovo nije jedan proljetan dan... Lagani vjetrić igrao se s njenim pramenom kose...
Sjednemo na jednu klupicu... Nije govorila puno, tek je izvadila cigaretu iz torbe i zapalila je... Ponudila je i meni jednu. Odbila sam.
"Ne bi to smjela" kažem joj, a ona tiho promrmlja da je sad ionasko svejedno. Pogledam joj u oči... Uplašilo me ono što sam u njima vidjela... Bile su tako... Zamagljene... Prazne... Prepoznala sam taj pogled. Pogled ljudi kojima ništa više ne znači dovoljno da ih drži...
Dim cigarete lagano se dizao iz njene ruke dok je govorila što se dogodilo... Glas joj je podrhtavao... Bila je na rubu plača, ali odlučna da bude jaka, da više neće biti suza... Kao da je ostarila nekoliko godina...Preda mnom više nije bila moja vršnjakinja već odrasla osoba koja je prošla kroz život i upoznala bol... Sve je izgubljeno... Sve nade i planovi za budućnost...
A toliko se veselila... U sada mutnim očima orbubljenim crnom olovkom nekad sam znala vidjeti taj bljesak... Svaki puta kad bi pričala o tomu... Zbilja je to željela... Toliko... Život bi joj postao teži i kompliciraniji, ali ipak se veselila...
Sad je sve izgubljeno... Zagrlih je i rekoh da sam uz nju ako me zatreba... Ponestajalo mi je riječi, a i znala sam da što god sad rekla neće biti dovoljno, neće vratati osmijeh na njene usne i bljesak u oči...
Bacila je opušak cigarete, a ja se zagledah u njen žar... Još jednom pokušah promrmljati neki nespretni pokušaj utjehe... Učinila bih sve da joj bude lakše... Koliko meubija taj osjećaj bespomoći...
Znala sam u tom trenu... Bez obzira na to što ja učinila... Ona nikad više neće biti ista...
..............................................................................................................................................

SUZA NA PORTRETU...

Jučer me neka sila (možda sam osjetila da ćeš doći) natjerala da ponovo radim na našem portretu... Bijeli list papira ispunila sam šarama... Zamislih tvoji lik u glavi... I pokušam ga prenijeti na papir pomoću tragova grafita... Znala sam od početka da mi to neće uspijeti... Ali barem sam pokušala...
Ponovo zamislih neke detalje... Tvoje tužne oči... Donja usna malo je veća od gornje... Zamislih tvoj smiješak, ali njega nisam htjela hvatati u crtež... Znala sam da ne mogu...
I... Moj lik... Raščupani pramenovi moje kose... Crtica ožiljka na vratu...
U pozadini nacrtah dva labuda u jezeru... Poput onih labudova koje smo gledali u rijeci kraj jednog od naših malih utočišta...
I sunce kako zalazi...
Sve sam to crtala silovito, naglim potezima olovke... Slojevi grafita postajali su sve deblji, sve dok se na određenim mjestima slika nije počela presijavati...
U crtama koje sam ostavila na bijelom papiru ostavila sam toliko toga... Ostavila sam sjećanja... Nježnost kad bih oblikovala pojedine djelove laganim dodirom olovke po bijeloj površini... Ostavila sam čežnju... Strast... Ostavila sam sebe i svoje osjećaje...
Zagledah se u novonastali crtež...
Nešto je nedostajalo...
Zalazak sunca... Pomislih na ponovni rastanak i srce me zaboli... Pomislih na sve ove dane čekanja... Srce mi obuzme tjeskoba i...
Na svome licu nacrtah suzu... Samo jednu...
Jednu kao simbol sve ove boli...
Znam da nemam razloga ni prava biti tužna... I nisam... Doista sam sretna jer imam svoju ljubav i volim... Ali ponekad postane teško... Ponekad se moram boriti i podsjećati da ustrajem...
Neću odustati... Čak i ako postane još teže... A postat će jer... Svakog dana te volim sve više i svaki rastanak mi sve teže pada...
Znam da je i tebi jako teško...
Ali... Ti nećeš pokazivati tugu... Ti nisi poput mene, ja sam tek slabo biće koje je u dnu svoje duše sebično jer te uvijek želi uz sebe...
Ponekad mi treba ta suza...
Da u nu slijem sve čežnje, sve boli... I da ponovo mogu osjećati samo sreću...
Tko zna... Možda je i suza radosnica... Jer si tu i jer me voliš...
Ne znam...
Obrisao si tu suzu jučer s crteža... Obrisao si je svojim usnama...

utorak, 16.01.2007.

MJEHURIĆ SAPUNICE...

Misli bi mi sad trebalo zaokupljeti nešto drugo... A u mojoj glavi javila se misao... Jedan mjehurić sapunice što lebdi zrakom... Tako savršen i lagan, s bojama duge što se miješaju na njegovoj površini...
Ponovo analiziram... Mrzim kad to radim...
Oblik je određen velikom napetosti površine koja pak je posljedica privlačnih sila između molekula vode i sapuna... Mjehurić lebdi zbog male gustoće, a čarobne su šare odraz tek loma svjetlosti na njegovoj opni...
(Osjećam se kao da sam oskvrnula svu magiju tog prekrasnog prizora. Može li se ljepota svesti na niz definicija, znanstvenih termina i uzročno-posljedičnih veza???)
Kao da je u svemu tome nestala sva čarolija... Možda neke stvari ne bi trebale nikad biti objašnjene... Poput ljepote i... Ljubavi...
Ne želim znati zašto... Neću tražiti odgovor na to pitanje... Neću pokušati objasniti...
Toliko je razloga iz kojih bi te mogla voljeti... Pa i ne želim znati koji je pravi... Možda svi oni, a možda nijedan... Ne, neću sad definirati ljubav i tražiti njezin empirijski dokaz... Jednostavno ću vjerovati... Vjerovat ću u tu neobičnu pojavu koju ni najpametniji ljudi ovog svijeta nisu uspjeli razjasniti... Vjerovat ću u jednu bajku... Vjerovat ću da može postojati u stvarnosti...
Možda to nije pametno, možda sam još uvijek naivka... Možda mi još uvijek trebaju bajke, možda sam još uvijek sanjarka koja ne može i ne zna živjeti u realnom svijetu...
Ali... Što je svijet bez ljubavi???
Što je svijet bez ljepote???
Što je svijet bez duše, bez snova, bez magije???
Jedno hladno mjesto... Sivo i prazno... To nije moj svijet... To nije svijet u kojem želim živjeti...
Često me opčini i znanost... Iako smatram da nema sve odgovore, niti će ih ikad imati...
Ali... Mašta i snovi moj su dom...
Ne želim više sivilo...
Ne želim više objašnjavati stvari... Želim se samo prepustiti onom lijepom... I uživati...
Stvorimo svoj svemir... Kao što to činimo svaki put kad smo zajedno... Sakrijmo se od svijeta... Zakrijmo prozore da nas ne vide... I stvorimo naše malo mjesto...
Komadić izgubljenog Raja...
I u njemu samo dva anđela... Jedan od njih bijelih, a drugi crnih krila...
Poletimo zajedno, visoko u nebo...
Vjerujmo u čaroliju i dopustimo da nas snovi zanesu...
Hoćeš li biti moje sve na ovom svijetu???
Držim se tog sna... Držim tog malog mjehurića sapunice koji lebdi... Nošen strujom vjetra... Kamo će nas život odnijeti, ne znam... Ali mislim da će to biti jedno zanimljivo putovanje...
Pitala sam te to već jednom i pitat ću opet- Želiš li biti moj suputnik???

ponedjeljak, 15.01.2007.

SVE SU TO DETALJI...

Gledala sam danas u nebo... Zadivila me ponovo ta ljepota... Oči su mi se širom otvorile, stala sam ondje, malena i bespomoćna, začarana... No prvi osjećaj... Prva misao... Išla je tebi, anđele... Sjećanje... Na onaj dan (toliko mi se davno čini)... Još jednom tonem u budne snove... Vraćam vrijeme... I ponovo sam uz tebe, osjećam tvoj zagrljaj i dodir, toplinu tvojeg tijela dok bivam još jednom začarana pri pogledu na njihovu ljepotu, uljuljana u san Ljubavi... Jedna zvijezda pada... Zaželim jednu želju... Za nas... Otvaram oči... I ponovo se nalazim u svojoj sobi... Gledam kroz prozor... I ponovo zvijezde... Noćas se na nebu pojavila nova zvijezda. Vidjela sam je... Na istočnoj strani neba, u društvu sa svojim lijepim sestricama... Zavidjele su joj... Jer veća i ljepša od svih kojima je nebo bilo stan... Bila je to zvijezda naše ljubavi... Ponekad čistog, bijelog sjaja, ponekad strastvena crvena, ponekad jarka žuta poput smijeha... Ponekad plava za sve naše tuge kad shvatimo koliko smo udaljeni... To je zvijezda koja se nikad neće ugasiti... Nikad neće izgubiti sjaj... Nikad... Sve dok se volimo sjat će tamo gore visoko...
Ponovo tisuće stvari u sjećanju... Ponovo... Ponovo nas dvoje, u ležaju od lišća... Ponovo mi šapćeš da me voliš i da me nikad više nećeš pustiti... Izgubimo se tamo, u moru smeđe i narančaste boje, potonimo, sakrijmo se od svijeta i nestanimo u jednom zagrljaju... Pustimo svijet, dopustimo si da budemo jedan mali svemir jedno drugom...
I u sjećanje mi se vraćaju dani magije, kad su se i oblaci razilazili zbog naše ljubavi... Kad je i sunce jače sjalo, samo da učini naš dan još ljepšim... Kada su oblaci zbog nas crtali srca po nebu...
Kada su i crne ptice u jatima prekrivale nebo samo da im se divimo...
Staklena površina rijeke...
I magla koja nas je skrivala od pogleda...
Je li sva ta magija bila zbog nas ili smo je mi stvorili???
Sanjamo li još uvijek???
Toliko toga lijepog... Za nas...
A opet... I bez toga... Bilo bi i više nego magično... Ima li išta čarobnije od ljubavi???
Ostalo je... Tek detalji... Ono što još više uljepšava jednu predivnu sliku...
Razmišljam nešto o detaljima...
Neobično je kako detaljno mogu zamisliti tvoj lik kad zatvorim oči... Gotovo te mogu materijalizirati do sebe... Uvijek iz magle prvo izrone tvoje oči... Toliko tužne... Čak i kad se smiješiš, jedini... I tad u njima vidim tugu...
Nikad nisam uspjela dokučiti... Zašto mi se uvijek čini da mijenjaju boju... Da je raspored boja u njima uvijek drukčiji svaki put kad ih pogledam...
Kao da je u njima svaki put neka druga slika...
I tvoje usne, osjećam ih nježno na svojima... Tvoj smiješak... Kako ti se uši uvijek lagano podignu kad se smiješ...
Onaj maleni razmak između dva prednja zuba...
Vidim sve te detalje i...
Tvoje ruke... Kako smo smijali jer ti prsti prirodno idu prema dlanu kad ih ispružiš, dok članci mojih prstiju idu prema van...
Išarane linije na tvom dlanu...
I kako ne razlikujem lijevo i desno, a ipak znam da je tvoj madež na desnom ramenu...
Detalji... Tek detalji koji čine meni dragu osobu...
Način na koji se smiješ... I na koji se duriš i glumiš da se ljutiš na mene... Kad me gledaš pogledom vjeverice iz Ice Agea... Kad se izgubim u jednom tvom pogledu...
Način na koji me ljubiš i način na koji si nježan prema meni... Kako me zagrliš i čvrsto priviješ k sebi...
Način na koji mi kažeš i pokazuješ da me voliš...
Sve su to detalji... Detalji koji čine mog anđela...
Volim ono što se krije duboko unutar tebe, volim sve ono što jesi, što si ikad bio i što ćeš ikad biti... Volim osobu koja jesi...
Ali ponekad je ono najljepše upravo u detaljima...

subota, 13.01.2007.

ŠTAFETA...

U ruke uzimam štafetu koju mi je predala Chokolada... I nastavljam trku...
5 mojih tajni... Hm... Zapravo ne volim tajne i iako imam nekoliko kostura u svom ormaru, to su sablasti koje ne želim više buditi. Nikada.
O određenim stvarima iz privatnog života neću pisati jer se ne tiću samo mene... A i neki ljudi koji me znaju u realnom svijetu čitaju ovaj blog...
Pa... 5 stvari koje nitko ne zna o meni... Ili samo rijetki znaju...
1. Bojim se mraka. Što je zapravo neobično, jer sam noćno stvorenje. Volim noć, ali ponekad ima u njoj nešto zastrašujuće... Mislim da nije u pitanju samo odsustvo svjetlosti, već... Tišina... Svi vanjski zvukovi postaju glasniji, ali i onaj unutrašnji glas... Ne mogu pobjeći od same sebe...
Mrzim se buditi usred noći i čekati zoru. A to se prilično često događa... Najgori je onaj trenutak prije svitanja... Sve utihne... Ima nešto jezivo u tome...
Možda je kriva i moja ponekad prebujna mašta... Pa usred noći znam čuti korake po sobi... I osjećam neku prisutnost... Gotovo materijalnu... Vjerujem u duhove, iako ne u one kakvi se prikazuju u filmovima...
Vjerujem da svatko od nas nakon prestanka svog zemaljskog života ostavlja jedan nematerijalni dio sebe, možda komadić duše...
Kad smo već kod toga, volim groblja, ali ne želim biti pokopana, nego kremirana i moj prah rasipan u vjetar jer se užasavam pomisli malog, skučenog prostora... Jedna od mojih češćih noćnih mora je da se nalazim u lijesu i gledam samu sebe kako se raspadam... I osjećam to...
2. Jedna malo veselija tajna... Prošlog ljeta jedna moja prijateljica i ja smo upale na prostor kojega su lovci ogradili (preko dvometarske ograde) i kupale se gole u ribnjaku... Zapravo je bilo jako zanimljivo... Mislim da negdje postoji i slika mene u jezeru... Ali ništa se ne vidi...
Lijepo je osjetiti strujanje vode na tijelu... Bez ičeg drugog... Toplo preporučam svima...
Bilo je to jednog vrućeg ljeta, temperatura vani je bila preko 30 stupnjeva, a ribnjak je djelovao tako osvježavajuće i ugodno...
Skrivene od pogleda gustim granjem u šumi plivale smo i smijale se i sunčale na šljunku...
Rekle smo da ćemo to ponoviti tog ljeta, ali nismo...
3. Užasava me Jasmin Stavros... Još uvijek... Dok sam bila mala cmizdrila sam ko luda dok sam samo čula njegov glas... I ta fobija me još uvijek prati... Brrrrrrrr...
Pretvaram se sad da mi ne smeta, ali...
4. Ne volim kad me netko gleda direktno u oči. Ne mogu dugo izdržati pogled, tek nekoliko sekundi. Imam tada osjećaj ranjivosti i otkrivenosti... Smatram oči zrcalima duše... A svoju dušu mi je teško otkriti... Općenito se ne volim osjećati ranjivo i izloženo... Zbog toga i teško izražavam svoje misli u nekom drugom obliku osim pisanog. Možda mi iz tog razloga ovaj blog toliko znači...
Još jedna stvar koja mi smeta je da mi netko dira vrat... Osobito na mjestu gdje imam ožiljak... To je od jedne operacije koju sam imala... Bila je na živo i sve sam osjećala... Pa otad imam izvjesne posljedice na psihi. Ponekad se naježim kad me moj dragi ljubi u vrat...
5. Često govorim da je to glupo, ali često plačem na romantične filmove... Nekad sam mislila da se takve stvari ne događaju u stvarnosti... A onda mi se dogodilo nešto ljepše od bilo kakvog filma i bilo kakve bajke jer je bilo stvarno.
Dugo sam gubila vjeru u ljubav. Znala bi često govoriti da je ljubav nešto izmišljeno i precjenjeno kad sam bila u određenim stanjima... Da iskreno kažem, bila sam ogorčena jer mi se činilo da su svi oko mene sretni... Neko vrijeme sam čak i zaključila da ljubav ne postoji i da je samo nešto što su ljudi izmislili... Obična laž... Neobično, cijelo to vrijeme sam plakala kad bih vidjela neki romantični film... I pitala se zašto toga u stvarnosti nema...
Athropa je neko vrijeme, vjerovali vi to ili ne, bila apsolutna antiromantičarka. Možda sam i išla protiv svoje sanjarske prirode, stavila sam tisuće lanaca i zidova oko srca i borila se protiv maštarenja svim svojim razumom...
Mislim da su zadnji zidovi pali tek ove jeseni kad sam iskusila svoju prvu pravu ljubav... I shvatila što je to tako veliko u tom osjećaju koji navodno pokreće svijet...

Athropa je otrčala svoj dio kruga i štafetu predaje:
Tanji, mojoj maloj sekici po duši... Pusa, malena...
Sanji, jednoj dragoj djevojci za koju se zbilja nadam da će i dalje ostati sanjati i da će naći svoju sreću...
Jednoj maloj Nepopravljivoj romantičarki...
Jednom dragom dečku koji unatoč razočaranjima još uvijek vjeruje u ljubav i bori se... Berti...
I Štrumpfeti... Da konačno napiše novi post... I to štrumfastični...

četvrtak, 11.01.2007.

11. siječanj

1. PISMO
Ljubavi moja ....

Lezim na krevetu u svojoj plavoj sobi ...

Oko mene se desavaju razne stvari no sada kao da niti ne primjecujem .

Do prije par trenutaka razgovarali smo na mobitel, cuo sam tvoj glas , tvoja pitanja i tvoja " volim te " i iako su to rijeci koje mi cine najvecu radost koju mogu osjetiti prolazile su kraj mene neprimjecene... Ispunjava me nesto duboko i nesto veliko , nesto sto trazi sve moje msli i neda mi da nicim drugim krocim u tim svojim lutanjima, ispunjava me osjecaj kojeg imam kada pomislim na tebe ...

Nemogu ga definirati, nemogu tocno reci sto je jer svakim trenutkom cini mi se drugaciji , cini mi se veci .

Nakon jako dugo vremena osjetio sam u sebi jedan osjecaj hladnoce , usamljenost koja me dugo vec nije morila, taj osjecaj kao da me zelio podsjetiti kako mi je bilo , kako hladno i prazno sam se osjecao. To je osjecaj kojeg mozes imati u svjezem jesenskom jutru kada udahnes hladan zrak i kreces u skolu , u sebi mislis kako je pred tobom jos jedan sivi dan , isti kao i svi drugi , bez ikakvog veselja i bez svjetla ... A mozda si ga i imala kada si provela jos jedan dan , sama , bez ikoga tko bi ti rekao da te voli, da je uvijek uz tebe, bez ikoga za kojeg bi se zeljela boriti ...

Taj me osjecaj danas posjetio , nije me obuzeo , samo mi je rekao zasto te toliko volim , dao mi je do znanja da si ti razlog koji mi neda da ga ponovo imam, da se zbog tebe borim i da zbog tebe vise ne osjecam sivilo . Koliko god daleko bili svakom pomisli na tebe osjetim toplinu, vidim onaj pogled u tvojim ocima kojega tako rijetko dajes i koji je za mene sladji od tisucu trenutaka isprazne srece ...

Mozes li shvatiti sto osjecam za tebe , sto mislim kada kazem da si mi u mislima, sto zelim kada te se sjetim. Ljubav je jedino sto mi pada na pamet, jedina je rijec koju nemozem dovoljno dostojanstveno izgovoriti i koju nemozemo pojmiti ,,,

David

2. ODGOVOR
Anđele...

Sjedim za računalom u svojoj ljubičastoj sobi... A u svakom kutku te sobe jedan je podsjetnik na tebe... Svaki put kad osjetim miris suhih ruža sjetim se tebe i svih naših sretnih trenutaka...
Sveg onog lijepog što smo doživjeli...
U jednom trenu u glavi mi se odvrte ova tri i pol mjeseca... Svaka sekunda tog vremena... Svaka riječ, svaki poljubac, svaki pogled, svaki dodir...
I u istom tom trenu osjetim neopisivu sreću... Srce mi brže zakuca... I na usnama zatitra jedan
osmjeh... Za tebe...
U istoj toj sekundi javi se neopisiva čežnja za tobom... Samo da te vidim... Da te zagrlim i poljubim... Da osjetim tvoj dah i toplinu tvog tijela uz sebe...
Možda i djelić tuge... Jer nisi sa mnom...
Ali čak i tvoj glas sad toliko je utješan... I naša slika na zaslonu, jedan prekrasan trenutak zamrznut u vremenu... Jesam li ti rekla koliko sam bila sretna u tom trenu???
Sretna sam i sad... Na posve drugačiji način, ali jesam sretna...
To je sreća u iščekivanju, sreća zbog svih lijepih trenutaka koji će doći... Sreća jer znam da postoji netko moj... Da postoji netko tko me voli i koga volim... I sreća zbog sveg onog lijepog što je bilo... Radost jer smo bili dovoljno sretni da se nađemo... Nakon toliko traženja...
Da, u toj sreći ima i puno čežnje... Puno sjete kad shvatim da je jedan čaroban tren u kojemu sam željela zauvijek biti prošao... Sjete kad ujutro s buđenjem shvatim da nisi uz mene... I u nekim noćima bez sna kad toliko želim da si uz mene, da promatram kako spavaš i kako dišeš u snu... Da slušam otkucaje tvog srca... I da zaklon od ružnih snova potražim u tvom naručju...
Toliko te volim, jedini...
Ne želim i ne mogu zamisliti što bi bilo da te nisam srela... Možda povratak u mrak, na neko tužno i hladno mjesto... Posljednje moje nade u ljubav zauvijek bi izblijedile...
Ne mogu razmišljati o tome jer se bojim... Bojim se osobe koja bi tada bila, koja bi postala...
Osoba s prazninom u očima bez vjere u ljubav.
Hvala ti što si se pojavio u mom životu...
Hvala.
Jer hladnoća koju sam osjećala... Nije bio osjećaj kakav ti opisuješ... Bilo je to... Poput ledene sige probodene u srce... Paralizirajuća hladnoća...
Sivilo koje obavija poput teške pelerine koje se ne mogu osloboditi... Težina poput olova u duši...
Osjećaji su to o kojima ne želim razmišljati jer... Svaki put kad razmišljam o tome duša zaboli... I toliko me strah tada... Strah me povratka u stanje u kojem ne mogu voljeti...
Osoba koja ne vjeruje u ljubav ne može te voljeti... Osoba koja ne poznaje nježnost ne može je pružati...
Zbog toga želim vjerovati da si probudio neku novu mene, sretniju... Onu pravu mene koja je toliko
dugo bila uspavana i sputana...
Osobu koja želi i zna voljeti...
Osobu koja zna maštati i sanjati i letjeti...
Osobu za koju postoje boje, ne sivilo...
Još uvijek se oslobađam svojih okova... Još uvijek moja krila nisu zacijelila... A na srcu ožiljci još uvijek bole...
Ali volim te... Svime onim što jesam. Ne bojim se više voljeti. Hvala ti zbog toga...
Ne znam mogu li zamisliti što osjećaš za mene... Ali ne znam možeš li i ti shvatiti sve ono što ja za tebe osjećam...
Ljubav je ponekad tako slaba riječ... Ali u nedostatku bolje- za tebe osjećam beskonačnu
ljubav...

Zauvijek te volim... I bez obzira na to što bilo s nama jedan dio mene uvijek će pripadati
tebi... Moje srce...

samo tvoja Marina

3. SAD...
U ovom trenu, 24 sata nakon pisama ponovo sjedim za svojim računalom u maloj, ljubičastoj sobici... U svakom kutku tog prostora toliko podsjetnika na njega... I još jednom, možda već milijunti put čitam njegove riječi... Oči počinju sjajiti, jer suze su odlučne napustiti svoj dom... Ne suze tuge... Ne noćas... Već... Suze sreće...
Nikad nisam sanjala da ću nekoga ovako voljeti... Nikad nisam sanjala da će netko mene ovako voljeti...
Ne znam zaslužujem li sve ovo... Imam li pravo osjećati ovo što osjećam...
Nakon toliko boli... Razočaranja... Traženja... Praznine... Javila se ljubav... Sve loše odjednom je zaboravljeno... Kao da smo kroz sve loše što nam se desilo morali proći da bi znali cjeniti ovo što imamo...
I odjednom nemam više riječi...
Ali željela sam ovo podijeliti s vama, prijatelji moji... Toliko dugo čitali ste riječi koje je iz mene ispisivala Tuga... Sad... Želim s vama podijeliti i svoju sreću...
I nadam se da ćete, ako već niste, jednom i vi naći svoju sreću i svoje anđele... Anđeli su posvuda oko nas... Samo morate otvoriti oči i prepoznati ih u licima svojih najmilijih...

srijeda, 10.01.2007.

PONOVO SAM OSJETILA SVOJA KRILA...

Neobično je to... Ponovo se osjetiti spremno za let... Ponovo poželjeti vinuti se u nebo... Bez straha od pada... Bez straha da ću se izgubiti negdje u oblacima...
Jučer... Sjedila sam u dvorištu i gledala u nebo... I grlice u krošnji voćaka... Sve dok nisu odletjele... Nestale negdje u visinama... Za njima je ostalo tek jedno pero... Maleno, sivo... Lagano... Primim ga u ruku... I poželim poletjeti s njima...
Topli vjetar s juga primi me za ruku... I ja krenem...
Moj suputnik... Jedno malo, čupavo stvorenje, često moj pratilac na ovakvim putevima... Moj psić Bobica... "Idemo" rekoh mu... A on kao da je shvatio moje riječi... Nasmiješi mi se... Mahne svojim kitnjastim repom kao zastavom... I potrči...
Dugo već nisam hodala ovim putevima... Posljednji put s mojim anđelom...
I ovaj put je sa mnom... Ali u srcu i mislima...
Uvijek je tu...
Obuzima me neka radost... Ponovo sam dijete koje se veseli i preskače lokve... I smijem se... Iz dna srca... Oko mene samo prazna polja i livade... I mala rijeka što se lijeno vuče kroz šaš...
I vjetar što šumi u suhoj trski...
Rekoh svom malom suputniku: "Maleni... Idemo uloviti vjetar..."... I potrčim po livadi u smjeru vjetra... Gotovo da sam ga mogla uhvatiti za njegovu sivu pelerinu... Letjela sam... Nošena nekom sretnom misli, poput Petra Pana... I tad... Po prvi put nakon toliko vremena osjetih svoja krila...
Lagana i prozračna... Moja krila bila su smijeh... I ljubav... I mašta... Moja krila, sadržana u svemu što volim... Svemu što sanjam... Svemu o čemu maštam...
Na kraju se, umorna od leta spustim na tlo i legnem na livadu...
Ponovo se zagledah u nebo... U njegovo plavetnilo i bijele oblake...
Sve je bilo tako neobično mirno... Tiho... Čak je i vjetar prestao... I tad sam shvatila... Ne, nisam lovila vjetar... Bila sam vjetar u onom trenu, divlja i neobuzdana... I prozračna...
Put me odveo na jedan od mostova na kojem sam bila sa svojim anđelom... Jedan od mojih najdražih mostova... Ispod kojeg sam često čekala vlakove i gledala ih kako odlazi...
Stala sam na ogradu i promatrala kako voda prelazi preko velikog kamenja dolje u rijeci čineći male slapiće... Struja zraka nosila je rubove moje crne veste čineći krila... Nasmijem se...
Anđele, bio si u pravu, moja krila jesu crna...
(Ionako sam obilježena imenom crne ptice...)
Poželjela sam reći mu to... No, budući da nisam mogla tek prošaptah jedno "volim te" u vjetar... Neka ga nađe gdje god bio sad...
Kući sam se vratila s mirisom livada u kosi... S blatom i prašinom na tenisicama... S onim perom iz početka priče još uvijek čvrsto stisnutim u ruci...
I s spoznajom da moja krila ipak nisu slomljena... Da još uvijek mogu i želim i znam letjeti...

ponedjeljak, 08.01.2007.

SANJALA SAM NOĆAS...

Sanjala sam noćas... Samo na tren... Ali bio je toliko lijep san...
Još uvijek u mojoj glavi odjekuju djelići mozaika tog sna... Još jednom zatvaram oči... I pokušavam vratiti sve u sjećanju...
Sanjala sam... Miris suhog lišća... I kore drveća... I njegov šum... I nas... Kako tonemo i gubimo se u moru smeđe i narančaste boje...
Sanjala sam... Visoke stijene u ogrtaču od zelene mahovine... Kako se nadvijaju iznad nas...
Stabla u nekoj začaranoj šumi... I pjesmu vjetra u njihovim krošnjama...
Sanjala sam naše malo utočište, mjesto gdje nas svijet ne može pronaći... Sanjala sam kako zvijezde trepere u mraku... Rojevi zvijezda iznad nas...
I sanjala sam...
Sanjala sam tvoje ruke kako me privijaju k sebi... I sanjala sam tvoje usne kako me ljube... I sanjala sam tvoju toplinu, tvoj miris...
Sanjala sam tvoj pogled, tvoj osmijeh...
Sanjala sam noćas...
Je li sve bio tek san ili... Sjećanja na još jedan prekrasan dan...
Je li sve bilo stvarno ili je mašta opet učinila svoje???
Jesu li se ova skoro 4 mjeseca uopće dogodila u realnom svijetu??? Ili je sve bilo tek san...
Ponekad se i meni čini da nešto tako savršeno ne može ni postojati ni opstati...
Jesi li stvaran, anđele???
Ili tek... Moj san...
Ako si san, želim ostati sanjati...
A ako si stvaran... Probudi me nježno, jednim poljupcem...

nedjelja, 07.01.2007.

U DUŠI SAM OSTALA ISTA...

Nedavno sam pisala o tome kako sam se promijenila... Doista je tako, no... Ipak imam osjećaj da je sve ono bitno, ono u duši i srcu zauvijek ostalo isto...
Zbog toga ću sada ovdje ponovo objaviti jedan davni tekstić...
Da se ponovo podsjetim tko sam bila. I tko jesam...
Jedna sanjarka... Ne želim nikad više izgubiti tu vještinu...

"Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad... U mašti... Negdje daleko... U nekom drugom vremenu... Jer, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za mene. Nekako to osjećam... Taj osjećaj stalno je prisutan... Nije ovo vrijeme sanjara... Ne. Svijet je ponekad bešćutan i okrutan, ne nudi nikakvo utočište ranjenim dušama poput moje... Stvaran svijet je opasan, stvaran svijet je bezosjećajan i stvaran svijet je siv... Ima i u njemu prekrasnih stvari, i u njemu ponekad zagledam one boje koje vidim u mašti i neizmjerne ljepote koje toliko puta ostanu sakrivene... Jer, ovaj svijet, stvaran svijet traži brzinu. U stvarnosti svi žure nekud, svi imaju posla... I zaboravljaju... Zaboravljaju pogledati oko sebe. I shvatiti koliko su zapravo blagoslovljeni samim svojim postojanjem. Ljudi što više stare to više gube tu sposobnost... Da se zagledaju u nebo i da vide nešto više od hrpe plave boje i nekoliko oblaka. Da shvate da im je otvoren prozor u neke druge svjetove... Da vide nešto više... Više od prazne, fizičke pozadine. Da vide božansku iskru u svim postojećim stvarima. I, najviše, u sebi. Ljudi sve više zaboravljaju... Zaboravljaju... Jer muče ih stvarni problemi... Egzistencija. Borba za život svakog novog dana iznova. Sivi oblaci... Žurba, previše žurbe... Kažu da je životni ritam zadnjih desetljeća ubrzao. Ritam??? Ne, nema ritma. Nema sklada. Nema harmonije. Samo žurba, žurba, žurba... Jer, svatko tko ne žuri, bit će zgažen. Nije ovo vrijeme za sanjare. Ljudi previše vole ono materijalno da bi uopće pomislili da postoji nešto više od toga. Uništavaju sve ono lijepo jer zapravo ne mogu vidjeti ljepotu. Slijepi su, zaslijepljeni... Ne mogu ili ne žele vidjeti sve ono što propuštaju. Radije to unište. Da oni ne vide što je zapravo ljepota. I da drugi ne vide što je zapravo ljepota. Ljepota... Još uvijek koriste tu riječ... No sad je toliko okaljana, toliko su je učinili komercijalnom... Ljepota... Je li ono što toliko propagiraju zapravo ljepota. Ja je ne vidim. Vidim nešto... Umjetno... Kada je sve prirodno postalo suvišno??? Pitam se... Oduvjek smo prilagođavali prirodu sebi, no kad smo zaključili da nam ono iz čega smo iznikli više nije potrebno??? Rijetka su mjesta ostala netaknuta ljudskom rukom... Sačuvana. Neuništena. No pitanje je, koliko dugo. Ljudi traže novu planetu za život... Jer, ovu su toliko izranili da će ih još samo kratko vrijeme moći nositi u njedrima. Uništili... Je li nam to svima u krvi??? Ta potreba da uništimo... Gledam što se događa u svijetu... Toliko je mržnje!!! Na svakom koraku... Može je se osjetiti u zraku. Opipljiva je, gotovo materijalna. Nije ovo vrijeme sanjara. Zato ponekad napuštam ovaj svijet. Stvaram neka nova, sigurnija, ljepša mjesta. Ipak, ne odustajem od ovog svijeta oko mene. Još uvijek tražim u njemu onu pravu ljepotu... Ponekad i ja zaboravim... Ponekad dopustim da me ova žurba ponese i da mi blještave stvarčice isperu mozak... A onda se sjetim... Sjetim se svega. Moje male misije.
Stvarno??? Što je uopće stvarno??? Svijet je onakav kakvim ga vidimo, kakvim ga percipiramo. Moj svijet... Ne želim da bude prazan i besosjećajan... Ne, moj svijet ne smije biti takav... Zbog toga bježim, ne stalno, nego kad ne mogu podnijeti hladnoću i bezdušnost koju vidim... Zamišljam neka sigurnija, toplija mjesta. Zamišljam... I pokušavam barem malo utjecati na onaj mali svemir oko sebe. Učiniti taj prostor ljepšim. Boljim. Nekad mi dođe da odustanem. Neki put dozvolim očaju da me povuče na dno... Ali borim se.
Sanjari... Postojali su kroz cijelu ljudsku povijest. Sanjari... Neki puta smatrani luđacima, prezreni zbog svojih ideja. A neki puta ljudi koji su zbog svojih snova bili veličani.
Ljudi s snovima, vizijama... Nadam se da ću jednoga dana smoći snage i ostvariti svoje snove... Svoje vizije... Jer, možda ovo nije vrijeme za sanjare. Ali ovom vremenu su sanjari potrebni..."

Možda je to i razlog zašto sam se vratila... Zašto nisam izbrisala ovaj moj mali kutak... Jedna moja prijateljica rekla mi je nešto... I imala je pravo... Ovo je dio mene...
Sanjanje... I prenošenje misli i osjećaja u riječi...
Znam da mi često ne uspijeva...
Ali ovo je moja igra... Snovi su još uvijek moj dom... A riječi moje igračke...

subota, 06.01.2007.

I PONOVO NEKI NOVI KLINCI U ULICI LIVADA...

Danas su me ponovo začudila neka nova lica u Ulici Livada... Djeca koju sam poznavala... Sad su već mladi ljudi... A umjesto njih ulicama vladaju neka nova djeca... Neki novi klinci...
Igraju se neke nove igre... Meni nepoznate...
Neko je novo vrijeme... Nitko više i ne želi biti dijete... Svi samo žele što brže odrasti... Igraju se odraslih... Žele upoznati tu novu igru, Život...
Žele što prije spoznati Svijet...
Gdje su li ona davna vremena kad je biti dijete značilo biti naivan i bezbrižan???
I ta naivnost... Izgubila se...
Uče se lažima od odraslih... Nikad to nisam shvaćala... Zašto imamo tu potrebu skrivanja samih sebe, svojih djela, misli i osjećaja??? Je li to naučeno??? Jer znam da kao dijete nisam ni imala potrebe ni razloga govoriti laži... Ni danas to ne shvaćam... Zašto ljudi imaju potrebu obmanuti, biti glumci, odigrati svoju ulogu pretvarajući se da su nešto što nisu??? Zar je lakše nositi neko lažno lice nego ono pravo???
Zar je lakše provoditi svoj život u maskama, muteći pogled na pravog/pravu sebe u magli varka, prijevara i laži??? Ne znam...
Iako... Nedavno mi je laganje postalo nužno... Ponekad se uplašim koliko mi je lako to postalo... Poželim... Da zauvijek zašutim... Pa da nikad više ne moram reći nešto mrsko poput laži...
A ipak, moram... Da obranim svoju ljubav...
Da, znam da sam među onima prerano odraslima...
I sad gledam tu djecu i... Gledam kako provode svoje živote... Koji su im prioriteti i uzori...
I odjednom se bojim za njih i njihovu budućnost...
Svijet koji ide prebrzo, koji nameće neke vlastite idole... Neki vlastiti način života... Postoje stvari koje su "in" i predstavljaju svetinju mlađim generacijama...
Oni koji to ne poštuju su izopćenici...
I... Ne mogu ne primjetiti koliko je tu tuge i gorčine...
Ne mogu ne vidjeti gdje se traži utjeha... Najčešće na pogrešnim mjestima...
Možda je svaka mladost takva... Možda su pogreške nužne da se na njima uči...
Ne znam...
Znam da ne zvučim suviše optimistično... Iako vjerujem da postoji nada... Uvijek postoji nada...
Možda je moja percepcija ovog vremena iskrivljena. Nije ovo moje vrijeme...
Ali što reći o odrastanju u vremenu i društvu od kojeg nemam ni očekivanja niti mi previše znači u životu??? Znam koliko su brojni oni izgubljeni. Možda zato jer sam jedna od njih... Prepoznajem ih... Njihov pogled je drukčiji... Nema one iskre u očima... Samo magla...
I ponovo razmišljam o svim tim novim klincima. Generacijama nakon mene... Generacijama odraslim na računalima, mobitelima i raznim tehnologijama... Pomaže li im to da nađu svoje mjesto u svijetu ili su od toga samo više izgubljeni, pitam se...
Ponovo neki novi klinci u Ulici Livada...
Jesam li više klinka, ne znam... Volim vjerovati da sam odraslija od vršnjaka, iako još uvijek čuvam mrvicu vjere u neke bajke... I iako još suviše često igram neke svoje igre...
Još jedna "stara" klinka... Iz Ulice Livada...

MOŽEŠ LI VRATITI VRIJEME???

Možeš li vratiti vrijeme??? Kako bih sad voljela natjerati satove da okrenu svoje kazaljke na drugu stranu... Listove kalendara da se vrate... Da se izbrišu križići sa nekih datuma... Ne, sve to nije prošlo, to tek slijedi... Tako bih voljela sad... Vratiti vrijeme...
Vratila bih... Jučer... Toliko davno je to bilo... Mala vječnost kao da je prošla... Vratila bih... Poljupce dok suho lišće šušti ispod nas... Vratila bih boje onog zalaska sunca... Vratila bih tvoj nježan pogled... I tiho prošaptano "Volim te"... I zauvijek... Zauvijek bi ostala tvoja šumska vila s vjenčićem od bršljana u kosi... Lutali bi među drvećem, sakrili se od svijeta i zauvijek se voljeli... Sagradili bi utočište na planini, na najvišem vrhu neke stijene... I ostali bi tako... Zauvijek sretni... Zauvijek izgubljeni od svijeta...
I vratila bih... Dan našeg prvog susreta... Još uvijek pamtim način na koji si me pogledao prvi put... Kao da si znao... Da tražim baš tebe... Da tražiš baš mene...
Prvi put u tvom zagrljaju... Kad sam poželjela da stane svijet...
I naš prvi poljubac gore na bedemima iznad grada dok je sunce tonulo u san...
Možeš li vratiti vrijeme??? Jer želim ponovo doživjeti sve to...
I želim vratiti jednu maglovitu večer dok je rijeka izgledala poput mutnog stakla... Sjećaš se??? Tren kad smo postali potpuno jedno...
I želim vratiti sve one dane koje smo proveli zajedno... Šare jeseni uz jezero... Naše prve susrete na klupicama u parku...
I želim vratiti naš prvi Badnjak, kad je sve bilo tako... Praznično... Svjetla Božića i...
Jednu Novu godinu... Prvu u koju ulazimo zajedno, jedno uz drugo... Jednu prekrasnu večer u ljubavi...
I... Želim ti uvijek govoriti te dvije riječi, prve koje sam ti rekla u ovoj godini i prve koje si ti rekao meni...
Ples na ulicama, vatrometi...
A ja sam samo željela ostati uz tebe...
Možeš li vratiti vrijeme???
Ako možeš, vrati mi sve te trenutke... Znam da bit će još ljepših... Toliko toga nas još čeka...
Ali podsjeti me na sve to... U jednom poljupcu...

KUTIJA S BLAGOM

Danas sam tražila neka davna sjećanja… I našla sam… Jednu kutiju s blagom… Ne, u njoj nije bilo ničeg što bi svijet smatrao dragocjenim… Već samo… Podsjetnici na neka prošla vremena… Podsjetnici na neke prošle živote…
Sadržaj kutije još uvijek leži na mom krevetu… Sve te uspomene na jednom mjestu… I tisuće i tisuće filmova vrte mi se u glavi…
Zaboravila sam sve to.
Zaboravila sam da je jednom postojala djevojka zvana Biser koja je imala prijateljicu Zimzelenu. Upoznale su se na moru jednog vrućeg ljeta… Imale su svoju dasku koju su zvale Justo Ramirez. Voljele su onaj vrtuljak usred kampa, u nježnoj sjeni drveća, i zezale se s malim, veselim blizancima Teom i Leom… I sva mora bila su njihova… Duge šetnje uz obalu i razgovor o tisuću sitnica… Dječja sanjarenja o dalekim putovanjima…
Naša pisma… Glupiranja…
Sve je to toliko dugo bilo zaboravljeno.
Srela sam Zimzelenu ove jeseni. Bila je u bolnici… Posjetila sam je i… Nismo imale o čemu pričati. Riječi su bile suvišne. Znala je jednako koliko i ja da Zimzelena i Biser više ne postoje. Odrasla je. I ja sam… Više nismo bile iste te djevojčice… Toliko mi je žao zbog toga…
I unutar iste te kutije u kojoj sam pronašla sjećanja na jedno davno prijateljstvo našla sam još toliko stvari i uspomena… Slike mojeg razreda iz osnovne… Ondje se nikad nisam uklapala, vječna usamljenica i izopćenica… Ali… Bilo je i lijepih trenutaka… To ne mogu poreći… Klub X, tajno društvo iz 4.a. … Smišljanje tajanstvenih operacija i razotkrivanje zavjera…
Park do škole… Tada je bio poput neke začarane šume… Visoka stabla borova i mnogo grmlja… Zeleni labirint… Lutanja u onim malim stazicama… Legende o Norom Vidi koji šeta parkom i otima djecu i kosturima u parku…
I jedno prijateljstvo… Pjesme na putu iz škole navečer, ispod zvijezda... Osoba koja je bila uz mene kad je bilo najteže… Koja je znala većinu mojih tajni… Dvije najbolje prijateljice protiv Kvočkica, svojih zakletih suparnica…
Još uvijek te smatram svojom najboljom prijateljicom. Hvala ti što si imala strpljena za mene sve ove godine. Što si bila tu… Što si me branila. Slušala moje gluposti.
Brzo je prošlo tih 8 godina… Većina tog vremena nije mi bila baš presretna. Ali sad želim zapamtiti samo ono lijepo… A ostalo neka potone u Zaboravu.
Još jednu stvar pamtim iz tog vremena… Jedne plave oči, prozirne poput ljetnog neba… Moja prva simpatija…
Doista je brzo prošlo to vrijeme… Sad su ostale samo slike rasprostrte na mom krevetu… I uspomene… O onomu lošem neću pisati… Bilo je i toga, ali… Nije vrijedno spomena.
Bilo je vremena koja su bila jako teška… No zahvalna sam i na tim vremenima. Bez toga ne bih bila onakva osoba kakva sam danas… Ne bih krenula ovim putem…
Uslijedili su gimnazijski dani, neka nova lica, novi zadaci i izazovi… Novi ljudi koje sam zavoljela i… Novi događaji, nove sreće… Dakako, bilo je i tu boli, razočaranja, tuga…
Kao podsjetnik na ta vremena neke nove slike, pisamca, čestitke… Neke nove uspomene…
Postoje vremena i događaji koje nikad neću zaboraviti…
I našla sam još… Tisuću stvari koje me na nešto podsjećaju ili mi znače… Šarene razglednice i slike dragih ljudi u mozaiku sjećanja… Karte od koncerata, muzeja i kazališta…
U predstavi mog života…
Išarani papirići… Kalendari… Riječi jedne pjesme, nikad dovršene… Možda je i bolje da neke stvari nemaju kraj…
I kao najnoviji dodatak mojim uspomenama, pisma mog anđela… Njegove riječi koje sam vjerojatno već tisuću puta pročitala… I svaki put mi srce brže zakuca, svaki put me sjete na svu našu sreću dosad… Na svaki dan koji smo proveli zajedno… Svaki poljubac…
Neobično… Ali prati me osjećaj kao da ga volim oduvijek… Čitavog svog života…
Da mi samo on može pružiti onu ljubav o kojoj sam sanjala…
I tako sad, svladana svim tim uspomenama, sjedim za svojom tipkovnicom i pišem… Želim sve ovo zabilježiti jer više nikad ne želim zaboraviti… Danas sam našla blago… Koje ne želim izgubiti…
Želim se uvijek sjećati svega… Ne, ništa ne bih mijenjala… Ne žalim ni za čim…. Sve što se dogodilo, pa i ono ne baš lijepo, oblikovalo me… A i kad pogledam na cijeli svoj život… Bolje nije moglo… Imala sam više nego što sam zaslužila… Da, radila sam greške, bila sam izgubljena, bila sam povrijeđena… Ali i bila sam sretna… Toliko lijepih trenutaka se sad sjećam… Svaki lijepi tren, svako sjećanje- jedno malo svjetlo, jedna zvijezda na mom nebu…
Hvala svima onim koji su bili i koji su još uvijek moja svjetla, moje zvijezde… Koji su sa mnom gradili ova draga sjećanja… Koji su bili tu sve ovo vrijeme...
Hvala…

četvrtak, 04.01.2007.

MIJENJAM SE...

U mojoj glavi se svađa
Gomila ljudi
Nadam se da se ne čuje
Dijete u meni
Još uvijek se čudi
Kamo sve to putuje

Mijenjam se, mijenjam se
Mijenjam se, nije da me boli ali...
Mijenjam se, mijenjam se
I nije mi po volji...

Dragi moji prijatelji... Znam da me nije bilo dugo... Ponekad mi fale one prave riječi kojima bih vam opisala svu ovu zbrku u mom srcu i mislima... Ponekad mi je toliko teško sjesti za ovu tipkovnicu i... Nisam više osoba koja je počela pisati ovaj blog... Ne pišem više iz istih razloga. Zapravo, ponekad i ne znam tko sam zapravo i tko sam ostala. Kažu da sam se promijenila i mora da je tako... Često se više i ne osjećam kao ja... Još uvijek izgubljena...
Ali... Sad znam točno što tražim... Nestali komadić u slagalici...
Možda i to nađem, tko zna... Kao što sam našla i svog anđela...
Možda sam mrvicu jača... Možda sam se tek sad počela suočavati sa svojim strahovima i sablastima. Ponekad me još uvijek progone... I ponekad još uvijek u sebi nađem onu djevojku koja sam bila... Ali... Nisam više ona. Već dugo.
Zbog toga... Ne znam više hoću li nastaviti pisati ovaj mali blog... Moje male ispovjesti... A možda samo trebam malo odmora...
Jučer sam pogledala u oči jednom od svojih strahova... Jednoj ne baš bezrazložnoj fobiji... Bilo je malo neobično, ali na kraju i ne toliko strašno...
Iako... Osjećala sam se slabo... Zbunjeno... Izgubljeno u ogromnom labirintu bez izlaza...
Danas se osjećam jače.
Je li strah nestao, ne znam...
Ali ono što je bitno da sam bila jača od tog straha...
Mijenjam se, dragi moji....
Naposlijetku, svi se mi mijenjamo... Odrastamo... Učimo cijelog svog života.
Jedno je ostalo isto... Još uvijek volim, još uvijek sanjam...
Još uvijek imam potrebu da ovdje izlijem svoje srce... Ali... Treba mi malo odmora od ovog... Možda samo jedan dan, možda tjedan, mjesec... Tko zna...
Želim zahvaliti svim onima koji su prihvaćali moje riječi... Koji su posjećivali ovaj moj mali kutak dosad...
I čije sam riječi i ja čitala i uživala u njima.
Hvala vam.
Ne odlazim definitivno... Možda već za par sati ovdje osvanu nove riječi...
Osoba koja će ih pisati bit će neka nova Athropa... No još uvijek vaša prijateljica...

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.