Jeka tisine
subota, 13.01.2007.
ŠTAFETA...
U ruke uzimam štafetu koju mi je predala Chokolada... I nastavljam trku...
5 mojih tajni... Hm... Zapravo ne volim tajne i iako imam nekoliko kostura u svom ormaru, to su sablasti koje ne želim više buditi. Nikada.
O određenim stvarima iz privatnog života neću pisati jer se ne tiću samo mene... A i neki ljudi koji me znaju u realnom svijetu čitaju ovaj blog...
Pa... 5 stvari koje nitko ne zna o meni... Ili samo rijetki znaju...
1. Bojim se mraka. Što je zapravo neobično, jer sam noćno stvorenje. Volim noć, ali ponekad ima u njoj nešto zastrašujuće... Mislim da nije u pitanju samo odsustvo svjetlosti, već... Tišina... Svi vanjski zvukovi postaju glasniji, ali i onaj unutrašnji glas... Ne mogu pobjeći od same sebe...
Mrzim se buditi usred noći i čekati zoru. A to se prilično često događa... Najgori je onaj trenutak prije svitanja... Sve utihne... Ima nešto jezivo u tome...
Možda je kriva i moja ponekad prebujna mašta... Pa usred noći znam čuti korake po sobi... I osjećam neku prisutnost... Gotovo materijalnu... Vjerujem u duhove, iako ne u one kakvi se prikazuju u filmovima...
Vjerujem da svatko od nas nakon prestanka svog zemaljskog života ostavlja jedan nematerijalni dio sebe, možda komadić duše...
Kad smo već kod toga, volim groblja, ali ne želim biti pokopana, nego kremirana i moj prah rasipan u vjetar jer se užasavam pomisli malog, skučenog prostora... Jedna od mojih češćih noćnih mora je da se nalazim u lijesu i gledam samu sebe kako se raspadam... I osjećam to...
2. Jedna malo veselija tajna... Prošlog ljeta jedna moja prijateljica i ja smo upale na prostor kojega su lovci ogradili (preko dvometarske ograde) i kupale se gole u ribnjaku... Zapravo je bilo jako zanimljivo... Mislim da negdje postoji i slika mene u jezeru... 
Ali ništa se ne vidi...
Lijepo je osjetiti strujanje vode na tijelu... Bez ičeg drugog... Toplo preporučam svima...
Bilo je to jednog vrućeg ljeta, temperatura vani je bila preko 30 stupnjeva, a ribnjak je djelovao tako osvježavajuće i ugodno...
Skrivene od pogleda gustim granjem u šumi plivale smo i smijale se i sunčale na šljunku...
Rekle smo da ćemo to ponoviti tog ljeta, ali nismo...
3. Užasava me Jasmin Stavros... Još uvijek... Dok sam bila mala cmizdrila sam ko luda dok sam samo čula njegov glas... I ta fobija me još uvijek prati... Brrrrrrrr...
Pretvaram se sad da mi ne smeta, ali...
4. Ne volim kad me netko gleda direktno u oči. Ne mogu dugo izdržati pogled, tek nekoliko sekundi. Imam tada osjećaj ranjivosti i otkrivenosti... Smatram oči zrcalima duše... A svoju dušu mi je teško otkriti... Općenito se ne volim osjećati ranjivo i izloženo... Zbog toga i teško izražavam svoje misli u nekom drugom obliku osim pisanog. Možda mi iz tog razloga ovaj blog toliko znači...
Još jedna stvar koja mi smeta je da mi netko dira vrat... Osobito na mjestu gdje imam ožiljak... To je od jedne operacije koju sam imala... Bila je na živo i sve sam osjećala... Pa otad imam izvjesne posljedice na psihi. Ponekad se naježim kad me moj dragi ljubi u vrat...
5. Često govorim da je to glupo, ali često plačem na romantične filmove... Nekad sam mislila da se takve stvari ne događaju u stvarnosti... A onda mi se dogodilo nešto ljepše od bilo kakvog filma i bilo kakve bajke jer je bilo stvarno.
Dugo sam gubila vjeru u ljubav. Znala bi često govoriti da je ljubav nešto izmišljeno i precjenjeno kad sam bila u određenim stanjima... Da iskreno kažem, bila sam ogorčena jer mi se činilo da su svi oko mene sretni... Neko vrijeme sam čak i zaključila da ljubav ne postoji i da je samo nešto što su ljudi izmislili... Obična laž... Neobično, cijelo to vrijeme sam plakala kad bih vidjela neki romantični film... I pitala se zašto toga u stvarnosti nema...
Athropa je neko vrijeme, vjerovali vi to ili ne, bila apsolutna antiromantičarka. Možda sam i išla protiv svoje sanjarske prirode, stavila sam tisuće lanaca i zidova oko srca i borila se protiv maštarenja svim svojim razumom...
Mislim da su zadnji zidovi pali tek ove jeseni kad sam iskusila svoju prvu pravu ljubav... I shvatila što je to tako veliko u tom osjećaju koji navodno pokreće svijet...
Athropa je otrčala svoj dio kruga i štafetu predaje:
Tanji, mojoj maloj sekici po duši... Pusa, malena...
Sanji, jednoj dragoj djevojci za koju se zbilja nadam da će i dalje ostati sanjati i da će naći svoju sreću...
Jednoj maloj Nepopravljivoj romantičarki...
Jednom dragom dečku koji unatoč razočaranjima još uvijek vjeruje u ljubav i bori se... Berti...
I Štrumpfeti... Da konačno napiše novi post... I to štrumfastični...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.