Jeka tisine

četvrtak, 11.01.2007.

11. siječanj

1. PISMO
Ljubavi moja ....

Lezim na krevetu u svojoj plavoj sobi ...

Oko mene se desavaju razne stvari no sada kao da niti ne primjecujem .

Do prije par trenutaka razgovarali smo na mobitel, cuo sam tvoj glas , tvoja pitanja i tvoja " volim te " i iako su to rijeci koje mi cine najvecu radost koju mogu osjetiti prolazile su kraj mene neprimjecene... Ispunjava me nesto duboko i nesto veliko , nesto sto trazi sve moje msli i neda mi da nicim drugim krocim u tim svojim lutanjima, ispunjava me osjecaj kojeg imam kada pomislim na tebe ...

Nemogu ga definirati, nemogu tocno reci sto je jer svakim trenutkom cini mi se drugaciji , cini mi se veci .

Nakon jako dugo vremena osjetio sam u sebi jedan osjecaj hladnoce , usamljenost koja me dugo vec nije morila, taj osjecaj kao da me zelio podsjetiti kako mi je bilo , kako hladno i prazno sam se osjecao. To je osjecaj kojeg mozes imati u svjezem jesenskom jutru kada udahnes hladan zrak i kreces u skolu , u sebi mislis kako je pred tobom jos jedan sivi dan , isti kao i svi drugi , bez ikakvog veselja i bez svjetla ... A mozda si ga i imala kada si provela jos jedan dan , sama , bez ikoga tko bi ti rekao da te voli, da je uvijek uz tebe, bez ikoga za kojeg bi se zeljela boriti ...

Taj me osjecaj danas posjetio , nije me obuzeo , samo mi je rekao zasto te toliko volim , dao mi je do znanja da si ti razlog koji mi neda da ga ponovo imam, da se zbog tebe borim i da zbog tebe vise ne osjecam sivilo . Koliko god daleko bili svakom pomisli na tebe osjetim toplinu, vidim onaj pogled u tvojim ocima kojega tako rijetko dajes i koji je za mene sladji od tisucu trenutaka isprazne srece ...

Mozes li shvatiti sto osjecam za tebe , sto mislim kada kazem da si mi u mislima, sto zelim kada te se sjetim. Ljubav je jedino sto mi pada na pamet, jedina je rijec koju nemozem dovoljno dostojanstveno izgovoriti i koju nemozemo pojmiti ,,,

David

2. ODGOVOR
Anđele...

Sjedim za računalom u svojoj ljubičastoj sobi... A u svakom kutku te sobe jedan je podsjetnik na tebe... Svaki put kad osjetim miris suhih ruža sjetim se tebe i svih naših sretnih trenutaka...
Sveg onog lijepog što smo doživjeli...
U jednom trenu u glavi mi se odvrte ova tri i pol mjeseca... Svaka sekunda tog vremena... Svaka riječ, svaki poljubac, svaki pogled, svaki dodir...
I u istom tom trenu osjetim neopisivu sreću... Srce mi brže zakuca... I na usnama zatitra jedan
osmjeh... Za tebe...
U istoj toj sekundi javi se neopisiva čežnja za tobom... Samo da te vidim... Da te zagrlim i poljubim... Da osjetim tvoj dah i toplinu tvog tijela uz sebe...
Možda i djelić tuge... Jer nisi sa mnom...
Ali čak i tvoj glas sad toliko je utješan... I naša slika na zaslonu, jedan prekrasan trenutak zamrznut u vremenu... Jesam li ti rekla koliko sam bila sretna u tom trenu???
Sretna sam i sad... Na posve drugačiji način, ali jesam sretna...
To je sreća u iščekivanju, sreća zbog svih lijepih trenutaka koji će doći... Sreća jer znam da postoji netko moj... Da postoji netko tko me voli i koga volim... I sreća zbog sveg onog lijepog što je bilo... Radost jer smo bili dovoljno sretni da se nađemo... Nakon toliko traženja...
Da, u toj sreći ima i puno čežnje... Puno sjete kad shvatim da je jedan čaroban tren u kojemu sam željela zauvijek biti prošao... Sjete kad ujutro s buđenjem shvatim da nisi uz mene... I u nekim noćima bez sna kad toliko želim da si uz mene, da promatram kako spavaš i kako dišeš u snu... Da slušam otkucaje tvog srca... I da zaklon od ružnih snova potražim u tvom naručju...
Toliko te volim, jedini...
Ne želim i ne mogu zamisliti što bi bilo da te nisam srela... Možda povratak u mrak, na neko tužno i hladno mjesto... Posljednje moje nade u ljubav zauvijek bi izblijedile...
Ne mogu razmišljati o tome jer se bojim... Bojim se osobe koja bi tada bila, koja bi postala...
Osoba s prazninom u očima bez vjere u ljubav.
Hvala ti što si se pojavio u mom životu...
Hvala.
Jer hladnoća koju sam osjećala... Nije bio osjećaj kakav ti opisuješ... Bilo je to... Poput ledene sige probodene u srce... Paralizirajuća hladnoća...
Sivilo koje obavija poput teške pelerine koje se ne mogu osloboditi... Težina poput olova u duši...
Osjećaji su to o kojima ne želim razmišljati jer... Svaki put kad razmišljam o tome duša zaboli... I toliko me strah tada... Strah me povratka u stanje u kojem ne mogu voljeti...
Osoba koja ne vjeruje u ljubav ne može te voljeti... Osoba koja ne poznaje nježnost ne može je pružati...
Zbog toga želim vjerovati da si probudio neku novu mene, sretniju... Onu pravu mene koja je toliko
dugo bila uspavana i sputana...
Osobu koja želi i zna voljeti...
Osobu koja zna maštati i sanjati i letjeti...
Osobu za koju postoje boje, ne sivilo...
Još uvijek se oslobađam svojih okova... Još uvijek moja krila nisu zacijelila... A na srcu ožiljci još uvijek bole...
Ali volim te... Svime onim što jesam. Ne bojim se više voljeti. Hvala ti zbog toga...
Ne znam mogu li zamisliti što osjećaš za mene... Ali ne znam možeš li i ti shvatiti sve ono što ja za tebe osjećam...
Ljubav je ponekad tako slaba riječ... Ali u nedostatku bolje- za tebe osjećam beskonačnu
ljubav...

Zauvijek te volim... I bez obzira na to što bilo s nama jedan dio mene uvijek će pripadati
tebi... Moje srce...

samo tvoja Marina

3. SAD...
U ovom trenu, 24 sata nakon pisama ponovo sjedim za svojim računalom u maloj, ljubičastoj sobici... U svakom kutku tog prostora toliko podsjetnika na njega... I još jednom, možda već milijunti put čitam njegove riječi... Oči počinju sjajiti, jer suze su odlučne napustiti svoj dom... Ne suze tuge... Ne noćas... Već... Suze sreće...
Nikad nisam sanjala da ću nekoga ovako voljeti... Nikad nisam sanjala da će netko mene ovako voljeti...
Ne znam zaslužujem li sve ovo... Imam li pravo osjećati ovo što osjećam...
Nakon toliko boli... Razočaranja... Traženja... Praznine... Javila se ljubav... Sve loše odjednom je zaboravljeno... Kao da smo kroz sve loše što nam se desilo morali proći da bi znali cjeniti ovo što imamo...
I odjednom nemam više riječi...
Ali željela sam ovo podijeliti s vama, prijatelji moji... Toliko dugo čitali ste riječi koje je iz mene ispisivala Tuga... Sad... Želim s vama podijeliti i svoju sreću...
I nadam se da ćete, ako već niste, jednom i vi naći svoju sreću i svoje anđele... Anđeli su posvuda oko nas... Samo morate otvoriti oči i prepoznati ih u licima svojih najmilijih...