Danas sam tražila neka davna sjećanja… I našla sam… Jednu kutiju s blagom… Ne, u njoj nije bilo ničeg što bi svijet smatrao dragocjenim… Već samo… Podsjetnici na neka prošla vremena… Podsjetnici na neke prošle živote…
Sadržaj kutije još uvijek leži na mom krevetu… Sve te uspomene na jednom mjestu… I tisuće i tisuće filmova vrte mi se u glavi…
Zaboravila sam sve to.
Zaboravila sam da je jednom postojala djevojka zvana Biser koja je imala prijateljicu Zimzelenu. Upoznale su se na moru jednog vrućeg ljeta… Imale su svoju dasku koju su zvale Justo Ramirez. Voljele su onaj vrtuljak usred kampa, u nježnoj sjeni drveća, i zezale se s malim, veselim blizancima Teom i Leom… I sva mora bila su njihova… Duge šetnje uz obalu i razgovor o tisuću sitnica… Dječja sanjarenja o dalekim putovanjima…
Naša pisma… Glupiranja…
Sve je to toliko dugo bilo zaboravljeno.
Srela sam Zimzelenu ove jeseni. Bila je u bolnici… Posjetila sam je i… Nismo imale o čemu pričati. Riječi su bile suvišne. Znala je jednako koliko i ja da Zimzelena i Biser više ne postoje. Odrasla je. I ja sam… Više nismo bile iste te djevojčice… Toliko mi je žao zbog toga…
I unutar iste te kutije u kojoj sam pronašla sjećanja na jedno davno prijateljstvo našla sam još toliko stvari i uspomena… Slike mojeg razreda iz osnovne… Ondje se nikad nisam uklapala, vječna usamljenica i izopćenica… Ali… Bilo je i lijepih trenutaka… To ne mogu poreći… Klub X, tajno društvo iz 4.a. … Smišljanje tajanstvenih operacija i razotkrivanje zavjera…
Park do škole… Tada je bio poput neke začarane šume… Visoka stabla borova i mnogo grmlja… Zeleni labirint… Lutanja u onim malim stazicama… Legende o Norom Vidi koji šeta parkom i otima djecu i kosturima u parku…
I jedno prijateljstvo… Pjesme na putu iz škole navečer, ispod zvijezda... Osoba koja je bila uz mene kad je bilo najteže… Koja je znala većinu mojih tajni… Dvije najbolje prijateljice protiv Kvočkica, svojih zakletih suparnica…
Još uvijek te smatram svojom najboljom prijateljicom. Hvala ti što si imala strpljena za mene sve ove godine. Što si bila tu… Što si me branila. Slušala moje gluposti.
Brzo je prošlo tih 8 godina… Većina tog vremena nije mi bila baš presretna. Ali sad želim zapamtiti samo ono lijepo… A ostalo neka potone u Zaboravu.
Još jednu stvar pamtim iz tog vremena… Jedne plave oči, prozirne poput ljetnog neba… Moja prva simpatija…
Doista je brzo prošlo to vrijeme… Sad su ostale samo slike rasprostrte na mom krevetu… I uspomene… O onomu lošem neću pisati… Bilo je i toga, ali… Nije vrijedno spomena.
Bilo je vremena koja su bila jako teška… No zahvalna sam i na tim vremenima. Bez toga ne bih bila onakva osoba kakva sam danas… Ne bih krenula ovim putem…
Uslijedili su gimnazijski dani, neka nova lica, novi zadaci i izazovi… Novi ljudi koje sam zavoljela i… Novi događaji, nove sreće… Dakako, bilo je i tu boli, razočaranja, tuga…
Kao podsjetnik na ta vremena neke nove slike, pisamca, čestitke… Neke nove uspomene…
Postoje vremena i događaji koje nikad neću zaboraviti…
I našla sam još… Tisuću stvari koje me na nešto podsjećaju ili mi znače… Šarene razglednice i slike dragih ljudi u mozaiku sjećanja… Karte od koncerata, muzeja i kazališta…
U predstavi mog života…
Išarani papirići… Kalendari… Riječi jedne pjesme, nikad dovršene… Možda je i bolje da neke stvari nemaju kraj…
I kao najnoviji dodatak mojim uspomenama, pisma mog anđela… Njegove riječi koje sam vjerojatno već tisuću puta pročitala… I svaki put mi srce brže zakuca, svaki put me sjete na svu našu sreću dosad… Na svaki dan koji smo proveli zajedno… Svaki poljubac…
Neobično… Ali prati me osjećaj kao da ga volim oduvijek… Čitavog svog života…
Da mi samo on može pružiti onu ljubav o kojoj sam sanjala…
I tako sad, svladana svim tim uspomenama, sjedim za svojom tipkovnicom i pišem… Želim sve ovo zabilježiti jer više nikad ne želim zaboraviti… Danas sam našla blago… Koje ne želim izgubiti…
Želim se uvijek sjećati svega… Ne, ništa ne bih mijenjala… Ne žalim ni za čim…. Sve što se dogodilo, pa i ono ne baš lijepo, oblikovalo me… A i kad pogledam na cijeli svoj život… Bolje nije moglo… Imala sam više nego što sam zaslužila… Da, radila sam greške, bila sam izgubljena, bila sam povrijeđena… Ali i bila sam sretna… Toliko lijepih trenutaka se sad sjećam… Svaki lijepi tren, svako sjećanje- jedno malo svjetlo, jedna zvijezda na mom nebu…
Hvala svima onim koji su bili i koji su još uvijek moja svjetla, moje zvijezde… Koji su sa mnom gradili ova draga sjećanja… Koji su bili tu sve ovo vrijeme...
Hvala…
Post je objavljen 06.01.2007. u 12:28 sati.