Jeka tisine
subota, 06.01.2007.
KUTIJA S BLAGOM
Danas sam tražila neka davna sjećanja… I našla sam… Jednu kutiju s blagom… Ne, u njoj nije bilo ničeg što bi svijet smatrao dragocjenim… Već samo… Podsjetnici na neka prošla vremena… Podsjetnici na neke prošle živote…
Sadržaj kutije još uvijek leži na mom krevetu… Sve te uspomene na jednom mjestu… I tisuće i tisuće filmova vrte mi se u glavi…
Zaboravila sam sve to.
Zaboravila sam da je jednom postojala djevojka zvana Biser koja je imala prijateljicu Zimzelenu. Upoznale su se na moru jednog vrućeg ljeta… Imale su svoju dasku koju su zvale Justo Ramirez. Voljele su onaj vrtuljak usred kampa, u nježnoj sjeni drveća, i zezale se s malim, veselim blizancima Teom i Leom… I sva mora bila su njihova… Duge šetnje uz obalu i razgovor o tisuću sitnica… Dječja sanjarenja o dalekim putovanjima…
Naša pisma… Glupiranja…
Sve je to toliko dugo bilo zaboravljeno.
Srela sam Zimzelenu ove jeseni. Bila je u bolnici… Posjetila sam je i… Nismo imale o čemu pričati. Riječi su bile suvišne. Znala je jednako koliko i ja da Zimzelena i Biser više ne postoje. Odrasla je. I ja sam… Više nismo bile iste te djevojčice… Toliko mi je žao zbog toga…
I unutar iste te kutije u kojoj sam pronašla sjećanja na jedno davno prijateljstvo našla sam još toliko stvari i uspomena… Slike mojeg razreda iz osnovne… Ondje se nikad nisam uklapala, vječna usamljenica i izopćenica… Ali… Bilo je i lijepih trenutaka… To ne mogu poreći… Klub X, tajno društvo iz 4.a. … Smišljanje tajanstvenih operacija i razotkrivanje zavjera…
Park do škole… Tada je bio poput neke začarane šume… Visoka stabla borova i mnogo grmlja… Zeleni labirint… Lutanja u onim malim stazicama… Legende o Norom Vidi koji šeta parkom i otima djecu i kosturima u parku…
I jedno prijateljstvo… Pjesme na putu iz škole navečer, ispod zvijezda... Osoba koja je bila uz mene kad je bilo najteže… Koja je znala većinu mojih tajni… Dvije najbolje prijateljice protiv Kvočkica, svojih zakletih suparnica…
Još uvijek te smatram svojom najboljom prijateljicom. Hvala ti što si imala strpljena za mene sve ove godine. Što si bila tu… Što si me branila. Slušala moje gluposti.
Brzo je prošlo tih 8 godina… Većina tog vremena nije mi bila baš presretna. Ali sad želim zapamtiti samo ono lijepo… A ostalo neka potone u Zaboravu.
Još jednu stvar pamtim iz tog vremena… Jedne plave oči, prozirne poput ljetnog neba… Moja prva simpatija…
Doista je brzo prošlo to vrijeme… Sad su ostale samo slike rasprostrte na mom krevetu… I uspomene… O onomu lošem neću pisati… Bilo je i toga, ali… Nije vrijedno spomena.
Bilo je vremena koja su bila jako teška… No zahvalna sam i na tim vremenima. Bez toga ne bih bila onakva osoba kakva sam danas… Ne bih krenula ovim putem…
Uslijedili su gimnazijski dani, neka nova lica, novi zadaci i izazovi… Novi ljudi koje sam zavoljela i… Novi događaji, nove sreće… Dakako, bilo je i tu boli, razočaranja, tuga…
Kao podsjetnik na ta vremena neke nove slike, pisamca, čestitke… Neke nove uspomene…
Postoje vremena i događaji koje nikad neću zaboraviti…
I našla sam još… Tisuću stvari koje me na nešto podsjećaju ili mi znače… Šarene razglednice i slike dragih ljudi u mozaiku sjećanja… Karte od koncerata, muzeja i kazališta…
U predstavi mog života…
Išarani papirići… Kalendari… Riječi jedne pjesme, nikad dovršene… Možda je i bolje da neke stvari nemaju kraj…
I kao najnoviji dodatak mojim uspomenama, pisma mog anđela… Njegove riječi koje sam vjerojatno već tisuću puta pročitala… I svaki put mi srce brže zakuca, svaki put me sjete na svu našu sreću dosad… Na svaki dan koji smo proveli zajedno… Svaki poljubac…
Neobično… Ali prati me osjećaj kao da ga volim oduvijek… Čitavog svog života…
Da mi samo on može pružiti onu ljubav o kojoj sam sanjala…
I tako sad, svladana svim tim uspomenama, sjedim za svojom tipkovnicom i pišem… Želim sve ovo zabilježiti jer više nikad ne želim zaboraviti… Danas sam našla blago… Koje ne želim izgubiti…
Želim se uvijek sjećati svega… Ne, ništa ne bih mijenjala… Ne žalim ni za čim…. Sve što se dogodilo, pa i ono ne baš lijepo, oblikovalo me… A i kad pogledam na cijeli svoj život… Bolje nije moglo… Imala sam više nego što sam zaslužila… Da, radila sam greške, bila sam izgubljena, bila sam povrijeđena… Ali i bila sam sretna… Toliko lijepih trenutaka se sad sjećam… Svaki lijepi tren, svako sjećanje- jedno malo svjetlo, jedna zvijezda na mom nebu…
Hvala svima onim koji su bili i koji su još uvijek moja svjetla, moje zvijezde… Koji su sa mnom gradili ova draga sjećanja… Koji su bili tu sve ovo vrijeme...
Hvala…
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.