Danas su me ponovo začudila neka nova lica u Ulici Livada... Djeca koju sam poznavala... Sad su već mladi ljudi... A umjesto njih ulicama vladaju neka nova djeca... Neki novi klinci...
Igraju se neke nove igre... Meni nepoznate...
Neko je novo vrijeme... Nitko više i ne želi biti dijete... Svi samo žele što brže odrasti... Igraju se odraslih... Žele upoznati tu novu igru, Život...
Žele što prije spoznati Svijet...
Gdje su li ona davna vremena kad je biti dijete značilo biti naivan i bezbrižan???
I ta naivnost... Izgubila se...
Uče se lažima od odraslih... Nikad to nisam shvaćala... Zašto imamo tu potrebu skrivanja samih sebe, svojih djela, misli i osjećaja??? Je li to naučeno??? Jer znam da kao dijete nisam ni imala potrebe ni razloga govoriti laži... Ni danas to ne shvaćam... Zašto ljudi imaju potrebu obmanuti, biti glumci, odigrati svoju ulogu pretvarajući se da su nešto što nisu??? Zar je lakše nositi neko lažno lice nego ono pravo???
Zar je lakše provoditi svoj život u maskama, muteći pogled na pravog/pravu sebe u magli varka, prijevara i laži??? Ne znam...
Iako... Nedavno mi je laganje postalo nužno... Ponekad se uplašim koliko mi je lako to postalo... Poželim... Da zauvijek zašutim... Pa da nikad više ne moram reći nešto mrsko poput laži...
A ipak, moram... Da obranim svoju ljubav...
Da, znam da sam među onima prerano odraslima...
I sad gledam tu djecu i... Gledam kako provode svoje živote... Koji su im prioriteti i uzori...
I odjednom se bojim za njih i njihovu budućnost...
Svijet koji ide prebrzo, koji nameće neke vlastite idole... Neki vlastiti način života... Postoje stvari koje su "in" i predstavljaju svetinju mlađim generacijama...
Oni koji to ne poštuju su izopćenici...
I... Ne mogu ne primjetiti koliko je tu tuge i gorčine...
Ne mogu ne vidjeti gdje se traži utjeha... Najčešće na pogrešnim mjestima...
Možda je svaka mladost takva... Možda su pogreške nužne da se na njima uči...
Ne znam...
Znam da ne zvučim suviše optimistično... Iako vjerujem da postoji nada... Uvijek postoji nada...
Možda je moja percepcija ovog vremena iskrivljena. Nije ovo moje vrijeme...
Ali što reći o odrastanju u vremenu i društvu od kojeg nemam ni očekivanja niti mi previše znači u životu??? Znam koliko su brojni oni izgubljeni. Možda zato jer sam jedna od njih... Prepoznajem ih... Njihov pogled je drukčiji... Nema one iskre u očima... Samo magla...
I ponovo razmišljam o svim tim novim klincima. Generacijama nakon mene... Generacijama odraslim na računalima, mobitelima i raznim tehnologijama... Pomaže li im to da nađu svoje mjesto u svijetu ili su od toga samo više izgubljeni, pitam se...
Ponovo neki novi klinci u Ulici Livada...
Jesam li više klinka, ne znam... Volim vjerovati da sam odraslija od vršnjaka, iako još uvijek čuvam mrvicu vjere u neke bajke... I iako još suviše često igram neke svoje igre...
Još jedna "stara" klinka... Iz Ulice Livada...
Post je objavljen 06.01.2007. u 23:10 sati.