Jeka tisine
subota, 27.01.2007.
SJEĆANJA...
Neobično je to kako neke stvari mogu pobuditi sjećanja... Mirisi, zvukovi, boje... Ponekad je to dobra stvar... Nekad nije...
Najranija moja sjećanja vezana su za miris suhe trave, šumaraka, mirnih zelenih nijansi i cvrkut ptica... Gotovo idilično vrijeme... Kad sam bila premala i premlada da uopće shvatim da postoji nešto izvan tog malog svijeta kojeg sam poznavala... Kad nije postojalo ništa loše... Postojao je samo mir, smijeh i dječje igre... Sanjarenja... Lutanja u labirintima visoke trave u ljeto... Građenje tajnih kućica u grmlju...
Bila sam dijete prirode... Voljela sam lutati i gubiti se u poljima, šumarcima i livadama mog doma... Voljela sam moju malu rijeku i mostove na njoj...
Bilo je to vrijeme sreće... Vrijeme bez briga i... Vrijeme u kojem mi je za potpunu radost bio potreban samo komadić neba i jedno visoko drvo da se uspnem na njega da budem bliže plavetnilu i oblacima... Da uhvatim sunce u dlan i vjetar za rubove njegove pelerine...
Čini mi se tako davno...
Okus soli uvijek će me podsjećati na moj prvi doživljaj mora... Prvi pogled na plavetnilo koje me začaralo... Jednu kontinentalku s morskim imenom sve je to očaravalo... Nikad neću zaboraviti...
Bila je ponoć... Žuto svjetlo jedne svjetiljke pokazivalo je put niz stube prema moru... Velika, crna, namreškana površina u kojoj su se odražavala svjetla grada... Struja zraka nosila je miris soli...
More je bilo moja ljubav na prvi pogled... I na prvi osjet...
Ovaj snijeg ovih dana... Podsjetio me na prvu zimu koje se sjećam... Velike bijele površine... Moji tragovi, tragovi mog brata i mame... Išli smo u šetnju do rijeke... Snijeg je bio visok... Svako malo bi se bacala i tonula u toj bjelini...
Prvi snjegović kojega se sjećam... Imao je kosu od slame... Oči i gumbi od kamenčića... Mrkva za nos... I lonac kao kapa...
Upoznavanje mojih prvih prijatelja... Vjenčići od ivančica u kosi... Traganje našim malim šumarcima za visibabama i zvončićima...
Jedno Valentinovo kad je cijela šuma bila bijela od tog cvijeća...
Bijela boja me uvijek podsjeti na sve to...
Školske dane ću pamtiti po lijepim trenutcima, iako je bilo i onih drugih... Oduvijek sam bila negdje izvan društva, više samotnjakinja... Ali bilo je tu i dosta smijeha... Novi, dragi ljudi... Tu sam se zaljubila u knjige i u njima otkrila nove svemire... To me možda odredilo...
Oduvijek sam voljela one stare knjige... Već žutih stranica koje su šuškale... Mislila sam da ću u njima naći nešto tajanstveno... I jesam...
Pjesme koje sam pjevala sa svojom najboljom prijateljicom na povratku iz škole još uvijek pjevam...
Još uvijek je dio mene ostao zamrznut u tom vremenu...
Već 3 godine sam i gimnazijalka... Novi izazovi... Moja sedmorka... Ne znam što će me sjećati na ovo vrijeme kad prođe...
Ali u ovom trenu... Najviše sjećanja koja mi se vrte u glavi vezana su uz tebe, anđele... Kako mi jedna ulica u gradu uvijek miriše na tebe... Znaš li da se uvijek krećem istom rutom kad idem u školu... Da uvijek krenem pokraj mjesta gdje smo se upoznali... Ponekad sjednem na klupicu gdje sam te čekala... I zamišljam da dolaziš...
I vidim te... S crvenom ružom u ruci i smiješkom... Gledaš me nježno dok krećeš prema meni...
Ispunila sam cijelu svoju malu sobicu sjećanjima i podsjetnicima na tebe i na sve ono što smo prošli...
Tko bi rekao... Samo 4 mjeseca... A kao da smo prošli zajedno kroz jedan cijeli život...
Neke pjesme koje slušam mogu mi vratiti neke dane... Neki dan u sjećanju mi se vratio Badnjak... Zbog jedne pjesme koju smo tad slušali...
I... Na crvenu boju sjetim se Nove godine...
Šum lišća sjeti me na naša lutanja po šumama i penjanja po brežuljcima...
Zvijezde... Mislim da više nikad neću uspijeti gledati u njih, a da me ne sjete na sve dane naše ljubavi ispod njih...
Ponekad je teško... Kad me preplave sjećanja... U mom gradu još uvijek vidim tragove naših koraka... Naša mjesta... Rastužim se sama u krugu radosti... Ili kad šetam pa naletim na našu klupicu... Ili kad namjerno krenem tragovima naših sjećanja...
Ali preplavi me i sreća... Sreća jer... Toliko je toga lijepog bilo...
Podsjeti me sve to... Da tamo negdje postoji jedno biće za kojeg živim i za kojeg dišem...
Podsjeti me sve to... Koliko te volim i koliko ti voliš mene...
Ne želim da sva ta sjećanja nestanu u magli... Zbog toga ih ovdje bilježim... Tek podsjetnici... Komadići slagalice koji čine moj život...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.