Neobično je to kako neke stvari mogu pobuditi sjećanja... Mirisi, zvukovi, boje... Ponekad je to dobra stvar... Nekad nije...
Najranija moja sjećanja vezana su za miris suhe trave, šumaraka, mirnih zelenih nijansi i cvrkut ptica... Gotovo idilično vrijeme... Kad sam bila premala i premlada da uopće shvatim da postoji nešto izvan tog malog svijeta kojeg sam poznavala... Kad nije postojalo ništa loše... Postojao je samo mir, smijeh i dječje igre... Sanjarenja... Lutanja u labirintima visoke trave u ljeto... Građenje tajnih kućica u grmlju...
Bila sam dijete prirode... Voljela sam lutati i gubiti se u poljima, šumarcima i livadama mog doma... Voljela sam moju malu rijeku i mostove na njoj...
Bilo je to vrijeme sreće... Vrijeme bez briga i... Vrijeme u kojem mi je za potpunu radost bio potreban samo komadić neba i jedno visoko drvo da se uspnem na njega da budem bliže plavetnilu i oblacima... Da uhvatim sunce u dlan i vjetar za rubove njegove pelerine...
Čini mi se tako davno...
Okus soli uvijek će me podsjećati na moj prvi doživljaj mora... Prvi pogled na plavetnilo koje me začaralo... Jednu kontinentalku s morskim imenom sve je to očaravalo... Nikad neću zaboraviti...
Bila je ponoć... Žuto svjetlo jedne svjetiljke pokazivalo je put niz stube prema moru... Velika, crna, namreškana površina u kojoj su se odražavala svjetla grada... Struja zraka nosila je miris soli...
More je bilo moja ljubav na prvi pogled... I na prvi osjet...
Ovaj snijeg ovih dana... Podsjetio me na prvu zimu koje se sjećam... Velike bijele površine... Moji tragovi, tragovi mog brata i mame... Išli smo u šetnju do rijeke... Snijeg je bio visok... Svako malo bi se bacala i tonula u toj bjelini...
Prvi snjegović kojega se sjećam... Imao je kosu od slame... Oči i gumbi od kamenčića... Mrkva za nos... I lonac kao kapa...
Upoznavanje mojih prvih prijatelja... Vjenčići od ivančica u kosi... Traganje našim malim šumarcima za visibabama i zvončićima...
Jedno Valentinovo kad je cijela šuma bila bijela od tog cvijeća...
Bijela boja me uvijek podsjeti na sve to...
Školske dane ću pamtiti po lijepim trenutcima, iako je bilo i onih drugih... Oduvijek sam bila negdje izvan društva, više samotnjakinja... Ali bilo je tu i dosta smijeha... Novi, dragi ljudi... Tu sam se zaljubila u knjige i u njima otkrila nove svemire... To me možda odredilo...
Oduvijek sam voljela one stare knjige... Već žutih stranica koje su šuškale... Mislila sam da ću u njima naći nešto tajanstveno... I jesam...
Pjesme koje sam pjevala sa svojom najboljom prijateljicom na povratku iz škole još uvijek pjevam...
Još uvijek je dio mene ostao zamrznut u tom vremenu...
Već 3 godine sam i gimnazijalka... Novi izazovi... Moja sedmorka... Ne znam što će me sjećati na ovo vrijeme kad prođe...
Ali u ovom trenu... Najviše sjećanja koja mi se vrte u glavi vezana su uz tebe, anđele... Kako mi jedna ulica u gradu uvijek miriše na tebe... Znaš li da se uvijek krećem istom rutom kad idem u školu... Da uvijek krenem pokraj mjesta gdje smo se upoznali... Ponekad sjednem na klupicu gdje sam te čekala... I zamišljam da dolaziš...
I vidim te... S crvenom ružom u ruci i smiješkom... Gledaš me nježno dok krećeš prema meni...
Ispunila sam cijelu svoju malu sobicu sjećanjima i podsjetnicima na tebe i na sve ono što smo prošli...
Tko bi rekao... Samo 4 mjeseca... A kao da smo prošli zajedno kroz jedan cijeli život...
Neke pjesme koje slušam mogu mi vratiti neke dane... Neki dan u sjećanju mi se vratio Badnjak... Zbog jedne pjesme koju smo tad slušali...
I... Na crvenu boju sjetim se Nove godine...
Šum lišća sjeti me na naša lutanja po šumama i penjanja po brežuljcima...
Zvijezde... Mislim da više nikad neću uspijeti gledati u njih, a da me ne sjete na sve dane naše ljubavi ispod njih...
Ponekad je teško... Kad me preplave sjećanja... U mom gradu još uvijek vidim tragove naših koraka... Naša mjesta... Rastužim se sama u krugu radosti... Ili kad šetam pa naletim na našu klupicu... Ili kad namjerno krenem tragovima naših sjećanja...
Ali preplavi me i sreća... Sreća jer... Toliko je toga lijepog bilo...
Podsjeti me sve to... Da tamo negdje postoji jedno biće za kojeg živim i za kojeg dišem...
Podsjeti me sve to... Koliko te volim i koliko ti voliš mene...
Ne želim da sva ta sjećanja nestanu u magli... Zbog toga ih ovdje bilježim... Tek podsjetnici... Komadići slagalice koji čine moj život...
Post je objavljen 27.01.2007. u 10:36 sati.