Misli bi mi sad trebalo zaokupljeti nešto drugo... A u mojoj glavi javila se misao... Jedan mjehurić sapunice što lebdi zrakom... Tako savršen i lagan, s bojama duge što se miješaju na njegovoj površini...
Ponovo analiziram... Mrzim kad to radim...
Oblik je određen velikom napetosti površine koja pak je posljedica privlačnih sila između molekula vode i sapuna... Mjehurić lebdi zbog male gustoće, a čarobne su šare odraz tek loma svjetlosti na njegovoj opni...
(Osjećam se kao da sam oskvrnula svu magiju tog prekrasnog prizora. Može li se ljepota svesti na niz definicija, znanstvenih termina i uzročno-posljedičnih veza???)
Kao da je u svemu tome nestala sva čarolija... Možda neke stvari ne bi trebale nikad biti objašnjene... Poput ljepote i... Ljubavi...
Ne želim znati zašto... Neću tražiti odgovor na to pitanje... Neću pokušati objasniti...
Toliko je razloga iz kojih bi te mogla voljeti... Pa i ne želim znati koji je pravi... Možda svi oni, a možda nijedan... Ne, neću sad definirati ljubav i tražiti njezin empirijski dokaz... Jednostavno ću vjerovati... Vjerovat ću u tu neobičnu pojavu koju ni najpametniji ljudi ovog svijeta nisu uspjeli razjasniti... Vjerovat ću u jednu bajku... Vjerovat ću da može postojati u stvarnosti...
Možda to nije pametno, možda sam još uvijek naivka... Možda mi još uvijek trebaju bajke, možda sam još uvijek sanjarka koja ne može i ne zna živjeti u realnom svijetu...
Ali... Što je svijet bez ljubavi???
Što je svijet bez ljepote???
Što je svijet bez duše, bez snova, bez magije???
Jedno hladno mjesto... Sivo i prazno... To nije moj svijet... To nije svijet u kojem želim živjeti...
Često me opčini i znanost... Iako smatram da nema sve odgovore, niti će ih ikad imati...
Ali... Mašta i snovi moj su dom...
Ne želim više sivilo...
Ne želim više objašnjavati stvari... Želim se samo prepustiti onom lijepom... I uživati...
Stvorimo svoj svemir... Kao što to činimo svaki put kad smo zajedno... Sakrijmo se od svijeta... Zakrijmo prozore da nas ne vide... I stvorimo naše malo mjesto...
Komadić izgubljenog Raja...
I u njemu samo dva anđela... Jedan od njih bijelih, a drugi crnih krila...
Poletimo zajedno, visoko u nebo...
Vjerujmo u čaroliju i dopustimo da nas snovi zanesu...
Hoćeš li biti moje sve na ovom svijetu???
Držim se tog sna... Držim tog malog mjehurića sapunice koji lebdi... Nošen strujom vjetra... Kamo će nas život odnijeti, ne znam... Ali mislim da će to biti jedno zanimljivo putovanje...
Pitala sam te to već jednom i pitat ću opet- Želiš li biti moj suputnik???
Post je objavljen 16.01.2007. u 21:09 sati.