Jeka tisine
utorak, 16.01.2007.
MJEHURIĆ SAPUNICE...
Misli bi mi sad trebalo zaokupljeti nešto drugo... A u mojoj glavi javila se misao... Jedan mjehurić sapunice što lebdi zrakom... Tako savršen i lagan, s bojama duge što se miješaju na njegovoj površini...
Ponovo analiziram... Mrzim kad to radim...
Oblik je određen velikom napetosti površine koja pak je posljedica privlačnih sila između molekula vode i sapuna... Mjehurić lebdi zbog male gustoće, a čarobne su šare odraz tek loma svjetlosti na njegovoj opni...
(Osjećam se kao da sam oskvrnula svu magiju tog prekrasnog prizora. Može li se ljepota svesti na niz definicija, znanstvenih termina i uzročno-posljedičnih veza???)
Kao da je u svemu tome nestala sva čarolija... Možda neke stvari ne bi trebale nikad biti objašnjene... Poput ljepote i... Ljubavi...
Ne želim znati zašto... Neću tražiti odgovor na to pitanje... Neću pokušati objasniti...
Toliko je razloga iz kojih bi te mogla voljeti... Pa i ne želim znati koji je pravi... Možda svi oni, a možda nijedan... Ne, neću sad definirati ljubav i tražiti njezin empirijski dokaz... Jednostavno ću vjerovati... Vjerovat ću u tu neobičnu pojavu koju ni najpametniji ljudi ovog svijeta nisu uspjeli razjasniti... Vjerovat ću u jednu bajku... Vjerovat ću da može postojati u stvarnosti...
Možda to nije pametno, možda sam još uvijek naivka... Možda mi još uvijek trebaju bajke, možda sam još uvijek sanjarka koja ne može i ne zna živjeti u realnom svijetu...
Ali... Što je svijet bez ljubavi???
Što je svijet bez ljepote???
Što je svijet bez duše, bez snova, bez magije???
Jedno hladno mjesto... Sivo i prazno... To nije moj svijet... To nije svijet u kojem želim živjeti...
Često me opčini i znanost... Iako smatram da nema sve odgovore, niti će ih ikad imati...
Ali... Mašta i snovi moj su dom...
Ne želim više sivilo...
Ne želim više objašnjavati stvari... Želim se samo prepustiti onom lijepom... I uživati...
Stvorimo svoj svemir... Kao što to činimo svaki put kad smo zajedno... Sakrijmo se od svijeta... Zakrijmo prozore da nas ne vide... I stvorimo naše malo mjesto...
Komadić izgubljenog Raja...
I u njemu samo dva anđela... Jedan od njih bijelih, a drugi crnih krila...
Poletimo zajedno, visoko u nebo...
Vjerujmo u čaroliju i dopustimo da nas snovi zanesu...
Hoćeš li biti moje sve na ovom svijetu???
Držim se tog sna... Držim tog malog mjehurića sapunice koji lebdi... Nošen strujom vjetra... Kamo će nas život odnijeti, ne znam... Ali mislim da će to biti jedno zanimljivo putovanje...
Pitala sam te to već jednom i pitat ću opet- Želiš li biti moj suputnik???
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.