Neobično je to... Ponovo se osjetiti spremno za let... Ponovo poželjeti vinuti se u nebo... Bez straha od pada... Bez straha da ću se izgubiti negdje u oblacima...
Jučer... Sjedila sam u dvorištu i gledala u nebo... I grlice u krošnji voćaka... Sve dok nisu odletjele... Nestale negdje u visinama... Za njima je ostalo tek jedno pero... Maleno, sivo... Lagano... Primim ga u ruku... I poželim poletjeti s njima...
Topli vjetar s juga primi me za ruku... I ja krenem...
Moj suputnik... Jedno malo, čupavo stvorenje, često moj pratilac na ovakvim putevima... Moj psić Bobica... "Idemo" rekoh mu... A on kao da je shvatio moje riječi... Nasmiješi mi se... Mahne svojim kitnjastim repom kao zastavom... I potrči...
Dugo već nisam hodala ovim putevima... Posljednji put s mojim anđelom...
I ovaj put je sa mnom... Ali u srcu i mislima...
Uvijek je tu...
Obuzima me neka radost... Ponovo sam dijete koje se veseli i preskače lokve... I smijem se... Iz dna srca... Oko mene samo prazna polja i livade... I mala rijeka što se lijeno vuče kroz šaš...
I vjetar što šumi u suhoj trski...
Rekoh svom malom suputniku: "Maleni... Idemo uloviti vjetar..."... I potrčim po livadi u smjeru vjetra... Gotovo da sam ga mogla uhvatiti za njegovu sivu pelerinu... Letjela sam... Nošena nekom sretnom misli, poput Petra Pana... I tad... Po prvi put nakon toliko vremena osjetih svoja krila...
Lagana i prozračna... Moja krila bila su smijeh... I ljubav... I mašta... Moja krila, sadržana u svemu što volim... Svemu što sanjam... Svemu o čemu maštam...
Na kraju se, umorna od leta spustim na tlo i legnem na livadu...
Ponovo se zagledah u nebo... U njegovo plavetnilo i bijele oblake...
Sve je bilo tako neobično mirno... Tiho... Čak je i vjetar prestao... I tad sam shvatila... Ne, nisam lovila vjetar... Bila sam vjetar u onom trenu, divlja i neobuzdana... I prozračna...
Put me odveo na jedan od mostova na kojem sam bila sa svojim anđelom... Jedan od mojih najdražih mostova... Ispod kojeg sam često čekala vlakove i gledala ih kako odlazi...
Stala sam na ogradu i promatrala kako voda prelazi preko velikog kamenja dolje u rijeci čineći male slapiće... Struja zraka nosila je rubove moje crne veste čineći krila... Nasmijem se...
Anđele, bio si u pravu, moja krila jesu crna...
(Ionako sam obilježena imenom crne ptice...)
Poželjela sam reći mu to... No, budući da nisam mogla tek prošaptah jedno "volim te" u vjetar... Neka ga nađe gdje god bio sad...
Kući sam se vratila s mirisom livada u kosi... S blatom i prašinom na tenisicama... S onim perom iz početka priče još uvijek čvrsto stisnutim u ruci...
I s spoznajom da moja krila ipak nisu slomljena... Da još uvijek mogu i želim i znam letjeti...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.