Neobično je to... Ponovo se osjetiti spremno za let... Ponovo poželjeti vinuti se u nebo... Bez straha od pada... Bez straha da ću se izgubiti negdje u oblacima...
Jučer... Sjedila sam u dvorištu i gledala u nebo... I grlice u krošnji voćaka... Sve dok nisu odletjele... Nestale negdje u visinama... Za njima je ostalo tek jedno pero... Maleno, sivo... Lagano... Primim ga u ruku... I poželim poletjeti s njima...
Topli vjetar s juga primi me za ruku... I ja krenem...
Moj suputnik... Jedno malo, čupavo stvorenje, često moj pratilac na ovakvim putevima... Moj psić Bobica... "Idemo" rekoh mu... A on kao da je shvatio moje riječi... Nasmiješi mi se... Mahne svojim kitnjastim repom kao zastavom... I potrči...
Dugo već nisam hodala ovim putevima... Posljednji put s mojim anđelom...
I ovaj put je sa mnom... Ali u srcu i mislima...
Uvijek je tu...
Obuzima me neka radost... Ponovo sam dijete koje se veseli i preskače lokve... I smijem se... Iz dna srca... Oko mene samo prazna polja i livade... I mala rijeka što se lijeno vuče kroz šaš...
I vjetar što šumi u suhoj trski...
Rekoh svom malom suputniku: "Maleni... Idemo uloviti vjetar..."... I potrčim po livadi u smjeru vjetra... Gotovo da sam ga mogla uhvatiti za njegovu sivu pelerinu... Letjela sam... Nošena nekom sretnom misli, poput Petra Pana... I tad... Po prvi put nakon toliko vremena osjetih svoja krila...
Lagana i prozračna... Moja krila bila su smijeh... I ljubav... I mašta... Moja krila, sadržana u svemu što volim... Svemu što sanjam... Svemu o čemu maštam...
Na kraju se, umorna od leta spustim na tlo i legnem na livadu...
Ponovo se zagledah u nebo... U njegovo plavetnilo i bijele oblake...
Sve je bilo tako neobično mirno... Tiho... Čak je i vjetar prestao... I tad sam shvatila... Ne, nisam lovila vjetar... Bila sam vjetar u onom trenu, divlja i neobuzdana... I prozračna...
Put me odveo na jedan od mostova na kojem sam bila sa svojim anđelom... Jedan od mojih najdražih mostova... Ispod kojeg sam često čekala vlakove i gledala ih kako odlazi...
Stala sam na ogradu i promatrala kako voda prelazi preko velikog kamenja dolje u rijeci čineći male slapiće... Struja zraka nosila je rubove moje crne veste čineći krila... Nasmijem se...
Anđele, bio si u pravu, moja krila jesu crna...
(Ionako sam obilježena imenom crne ptice...)
Poželjela sam reći mu to... No, budući da nisam mogla tek prošaptah jedno "volim te" u vjetar... Neka ga nađe gdje god bio sad...
Kući sam se vratila s mirisom livada u kosi... S blatom i prašinom na tenisicama... S onim perom iz početka priče još uvijek čvrsto stisnutim u ruci...
I s spoznajom da moja krila ipak nisu slomljena... Da još uvijek mogu i želim i znam letjeti...
Post je objavljen 10.01.2007. u 11:10 sati.