Zašto te tako teško pustiti da odeš, anđele moj??? Zašto je tako teško napustiti sigurnost i toplinu tvog zagrljaja??? Svijet izvan naših malih svemira čini mi se tako hladan i besmislen...
Zaokupljam misli stvarima koje bih trebala učiniti... Ne uspijevam... Tek je nekoliko sati prošlo od rastanka, a ova daljina mi se već čini neizdrživom... Ponovo brojenje trenutaka... Dana... Sati... Minuta... Sekundi... Do idućeg poljupca... Do idućeg zagrljaja...
Znam da si uvijek uz mene... Toliko puta si to kažemo i doista vjerujem u to... Isto tako te moje misli uvijek prate, a i jednom davno dala sam ti svoje srce na dar. Više ga nemam. Nosiš ga u svojim dlanovima... I tek kad smo zajedno ponovo je živo, ponovo kuca...
Još uvijek te osjećam... Kao da si ostavio neki nevidljivi znak ispod moje kože... Još uvijek čuvam onaj komadić tvoje duše što si mi ga dao u posljednjem poljupcu...
Dio mene nikad nije otišao iz našeg malog utočišta, već je zauvijek ostao vezan u onom trenu...
Osjećam se... Teško je opisati sve te osjećaje... Sretna sam, ljubavi... Jesam... Svaki put kad samo pomislim da postoji netko moj, moj anđeo, da si to ti, da si stvaran i da postojiš... Svaki put kad pomislim na svaki trenutak s tobom... Svaki put kad me ponesu snovi o nekoj budućnosti... Da će jednom doći vrijeme u kojem više nećemo morati biti ovako daleko... Da će jednom doći vrijeme u kojem ćemo moći zaspati zagrljeni i zaboraviti na satove i vrijeme...
I tuga... Sjeta... Teško se nekad boriti protiv njih... Kada se sjetim koliko si daleko... Svaki put kad poželim da si uz mene...
Čežnja.
Oprosti jer dopuštam da me svi ti osjećaji svladaju... Oprosti jer ne znam biti jaka i jer te trebam... Možda čak i više nego što sam spremna priznati...
Bilo je to prije nekoliko mjeseci... Pratio si me do bicikla dok sam se vraćala kući nakon još jedne prekrasne večeri provedene s tobom... Zagrlio si me nježno... Rekla sam ti tad čega se bojim... Da ponekad imam taj osjećaj da te vidim posljenji put...
Tada te nisam toliko voljela... Ne kao sad... Sad te smatram dijelom sebe, dijelom svoje duše i srca... Voljela sam te i tad, ali... Ne ovoliko... Bio si jedan dragi dečko kojega sam tek počela voljeti i u čijem sam društvu uživala.
Sad... Ne mogu naći riječi za ono što osjećam prema tebi...
A taj osjećaj... Mali, tihi glasić koji me plaši... Koji mi šapće... Da je onaj poljubac bio posljednji... Još uvijek se ponekad javi.
Znam da ćeš se vratiti... Duša to zna i iščekuje...
I znam da i ti mene voliš onoliko koliko ja volim tebe... Dijelimo isto srce...
I... Još uvijek te čekam... Uvijek ću te čekati...
Znam da ćeš mi se ponovo vratiti ali... Zašto te tako teško pustiti???
Post je objavljen 21.01.2007. u 22:21 sati.