Jeka tisine
nedjelja, 21.01.2007.
ZAŠTO TE TAKO TEŠKO PUSTITI???
Zašto te tako teško pustiti da odeš, anđele moj??? Zašto je tako teško napustiti sigurnost i toplinu tvog zagrljaja??? Svijet izvan naših malih svemira čini mi se tako hladan i besmislen...
Zaokupljam misli stvarima koje bih trebala učiniti... Ne uspijevam... Tek je nekoliko sati prošlo od rastanka, a ova daljina mi se već čini neizdrživom... Ponovo brojenje trenutaka... Dana... Sati... Minuta... Sekundi... Do idućeg poljupca... Do idućeg zagrljaja...
Znam da si uvijek uz mene... Toliko puta si to kažemo i doista vjerujem u to... Isto tako te moje misli uvijek prate, a i jednom davno dala sam ti svoje srce na dar. Više ga nemam. Nosiš ga u svojim dlanovima... I tek kad smo zajedno ponovo je živo, ponovo kuca...
Još uvijek te osjećam... Kao da si ostavio neki nevidljivi znak ispod moje kože... Još uvijek čuvam onaj komadić tvoje duše što si mi ga dao u posljednjem poljupcu...
Dio mene nikad nije otišao iz našeg malog utočišta, već je zauvijek ostao vezan u onom trenu...
Osjećam se... Teško je opisati sve te osjećaje... Sretna sam, ljubavi... Jesam... Svaki put kad samo pomislim da postoji netko moj, moj anđeo, da si to ti, da si stvaran i da postojiš... Svaki put kad pomislim na svaki trenutak s tobom... Svaki put kad me ponesu snovi o nekoj budućnosti... Da će jednom doći vrijeme u kojem više nećemo morati biti ovako daleko... Da će jednom doći vrijeme u kojem ćemo moći zaspati zagrljeni i zaboraviti na satove i vrijeme...
I tuga... Sjeta... Teško se nekad boriti protiv njih... Kada se sjetim koliko si daleko... Svaki put kad poželim da si uz mene...
Čežnja.
Oprosti jer dopuštam da me svi ti osjećaji svladaju... Oprosti jer ne znam biti jaka i jer te trebam... Možda čak i više nego što sam spremna priznati...
Bilo je to prije nekoliko mjeseci... Pratio si me do bicikla dok sam se vraćala kući nakon još jedne prekrasne večeri provedene s tobom... Zagrlio si me nježno... Rekla sam ti tad čega se bojim... Da ponekad imam taj osjećaj da te vidim posljenji put...
Tada te nisam toliko voljela... Ne kao sad... Sad te smatram dijelom sebe, dijelom svoje duše i srca... Voljela sam te i tad, ali... Ne ovoliko... Bio si jedan dragi dečko kojega sam tek počela voljeti i u čijem sam društvu uživala.
Sad... Ne mogu naći riječi za ono što osjećam prema tebi...
A taj osjećaj... Mali, tihi glasić koji me plaši... Koji mi šapće... Da je onaj poljubac bio posljednji... Još uvijek se ponekad javi.
Znam da ćeš se vratiti... Duša to zna i iščekuje...
I znam da i ti mene voliš onoliko koliko ja volim tebe... Dijelimo isto srce...
I... Još uvijek te čekam... Uvijek ću te čekati...
Znam da ćeš mi se ponovo vratiti ali... Zašto te tako teško pustiti???
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.