Jeka tisine
subota, 20.01.2007.
RAZBACANE MISLI...
In my place, in my place
Were lines that I couldn't change
I was lost, oh yeah
Nemojte od mene očekivati sad nešto suvislo i smisleno... Nekako mi nije do toga... U mojim mislima lagani raspad sistema... Ponovo tisuću glasova u glavi... Tisuću sjećanja... Tisuću snova... Bojim se da ih ne mogu obuhvatiti riječima... U jednoj pjesmi je moj omiljeni pjevač rekao: Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Koliko god se trudila objasniti... Bojim se da neće ići... Ne riječima... Nema takvih riječi u svim jezicima Ljudi... Znam to...
Pokušala sam ti objasniti kroz jezik Znanosti... Nisi shvatio što hoću reći...
Hoćeš li da ti sve svedem u jednadžbe i zamršene simbole??? Mogla bih. Ali smisao bi se negdje izgubio...
Pokušala sam ti reći kroz jezik Razuma... Nisi razumio.
Ali kako Razumom obuvatiti ono iznad njega??? Trudim se... Priznajem, ne ide, ali pokušavam... Još uvijek...
Kako???
Možda i shvaćaš... Ali se nekako ne osjećam shvaćeno... Znam da je teško komunicirati sa mnom. Uvijek kompliciram. I to ću priznati...
I was lost, I was lost
Crossed lines I shouldn't have crossed
I was lost, oh yeah...
Nisi ti kriv jer sam prokleto tvrdoglava i jer ne želim slušati... Jer razvijam svoje male, lude teorijice... Ne mogu si tu baš puno pomoći...
Nisi ti kriv jer uvijek radim po svojem. Ma vjerojatno znaš i sam... Koliko god te ja voljela, nisam prilagodljiva poput tebe... Prihvatit ću te. Potpuno. Trudit ću se razumijeti... Voljet ću te. Bezgranično. Ali neću ti dozvoliti da me popravljaš... Da me usmjeravaš... Sve dok mi ti ne dozvoliš isto...
Možda i jesmo komplementarni... Ti imaš dio koji meni nedostaje... Ja imam ono što tebi fali... Dva komadića slagalice koji se savršeno poklapaju...
Iako sa sobom nosim i brdo problema i komplikacija...
Bio si upozoren... Od početka si znao tko sam ja... Možda... Postoji još toliko stvari koje ne znaš o meni... Cijela jedna dimenzija... I ja, koliko god te proučavala, imam dojam da skrivaš nešto iza onih tužnih očiju... Djelove tebe sam shvatila... Ali još uvijek si mi zagonetka...
Pitam se... Jako puno pitanja. Ali sama ću naći odgovore...
Mene možeš pitati bilo što... Odgovorit ću... Iako znaš koji su moji odgovori...
Možda. Ne znam. Vjerojatno.
I was scared, I was scared
Tired and underprepared
But I wait for you
Izgubljena sam. Još uvijek i uvijek ću biti... Ciljevi nisu moja stvar, i to si znao od počeka... Putujem zbog putovanja... Igram igre jer mi se sviđaju, ne zato da pobijedim... Ne zanima me ishod, ne zanima me rezultat... Samo lutam... Ne zanima me cilj...
Dok su tvoje oči samo na cilju... Određuješ si neke točke koje moraš dostići... Kad ih dosegneš, tražiš nove... Nikad nisi izgubljen. Nikad nisi zbunjen.
Ali propuštaš takve ljepote na tom putu, samo zato jer gledaš u kraj...
Nikad ne skrećeš s puta...
Rekla sam ti i to danas... Lijepo je ponekad skrenuti s glavne ceste na neki seoski puteljak, malen i prašnjav, samo da osjetiš miris divljeg cvjeća što ga vjetar nosi livadama...
Svjesna sam da ne mogu vječno lutati...
Jesi li ti svjestan da se ne možeš uvijek držati neke stroge linije???
If you go, if you go
Leaving me here on my own
Well I wait for you
Idemo naučiti jedno drugo... Naučit ću te lutati... Naučit ću te kakav je osjećaj biti izgubljen... A ti... Ti ćeš mene naučiti kako je to konačno biti na putu koji ne krivuda... Putu koji ne vodi iz jedne zbunjenosti u drugu...
Upotpunimo jedno drugo...
Ali to će biti moguće samo ako prihvatiš moju pomoć kad ti zatreba... Ako doista dopustiš da ti budem prava potpora i oslonac... Pusti sad ponos... Pusti mi da se brinem za tebe... Kad ti pružim ruku, prihvati je... Inače ja neću moći prihvatiti tvoju... Rekli smo da bi se svaka veza trebala temeljiti na uzajamnosti...
In my place, in my place
Were lines that I couldn't change
I was lost, oh yeah
Oh yeah
Možda i jesam shvatila ono što si mi htio reći... Shvaćam što je tvoj mir...
Shvaćam i tvoje strahove... Ponekad mi kažeš više nego što misliš da si rekao... Možda si i ti shvatio mene... Mislim da namjerno nisam htjela razumjeti... Vezanje me još uvijek plaši... A za tebe sam se vezala zbilja prejako... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Zaista tako mislim kad to kažem... I kad kažem "zauvijek" to i znači do kraja vječosti, to nije tek prazna fraza... I kad kažem da te volim... Znaš da dugo nisam mogla izreći te riječi... Tek tebi... To znači da te doista volim...
Nikad nisam nikog ovako voljela... Plaši me to ponekad.
Tvoj mir... Možda sam uspjela osjeteti tek komadić tog mira... Kad smo se sakrili od svijeta i kad smo postojali samo mi... Samo dvije duše ujedinjene u ljubavi...
I po prvi puta u životu... Mogu reći da imam cilj koji zbilja želim slijediti... Moj cilj... Moj jedini cilj je da te učinim sretnim.
Možda nećeš razumjeti zašto sam sve ovo napisala... To i nije bitno...
Pokušat ću ti objasniti... Ne više ni jezikom Ljudi, ni jezikom Znanosti, ni jezikom Razuma...
Ovog puta sve ću ti reći jezikom Ljubavi...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.