IZGUBLJENE NADE
Gledala me onim velikim, plavim očima dok sam joj kretala u susret... Na njenim usnama nije bilo uobičajenog smiješka... Svrne pogled u pod... A meni dušu ošine neka slutnja... Nešto nije u redu, spoznaja je došla ispod trena...
Krenemo zajedno s još jednom njezinom prijateljicom do parka... Popodne je bilo lijepo, nebo čisto, plavo, a tek su gole grane drveća i razmočeno lišće uz puteljak dali naslutiti da ovo nije jedan proljetan dan... Lagani vjetrić igrao se s njenim pramenom kose...
Sjednemo na jednu klupicu... Nije govorila puno, tek je izvadila cigaretu iz torbe i zapalila je... Ponudila je i meni jednu. Odbila sam.
"Ne bi to smjela" kažem joj, a ona tiho promrmlja da je sad ionasko svejedno. Pogledam joj u oči... Uplašilo me ono što sam u njima vidjela... Bile su tako... Zamagljene... Prazne... Prepoznala sam taj pogled. Pogled ljudi kojima ništa više ne znači dovoljno da ih drži...
Dim cigarete lagano se dizao iz njene ruke dok je govorila što se dogodilo... Glas joj je podrhtavao... Bila je na rubu plača, ali odlučna da bude jaka, da više neće biti suza... Kao da je ostarila nekoliko godina...Preda mnom više nije bila moja vršnjakinja već odrasla osoba koja je prošla kroz život i upoznala bol... Sve je izgubljeno... Sve nade i planovi za budućnost...
A toliko se veselila... U sada mutnim očima orbubljenim crnom olovkom nekad sam znala vidjeti taj bljesak... Svaki puta kad bi pričala o tomu... Zbilja je to željela... Toliko... Život bi joj postao teži i kompliciraniji, ali ipak se veselila...
Sad je sve izgubljeno... Zagrlih je i rekoh da sam uz nju ako me zatreba... Ponestajalo mi je riječi, a i znala sam da što god sad rekla neće biti dovoljno, neće vratati osmijeh na njene usne i bljesak u oči...
Bacila je opušak cigarete, a ja se zagledah u njen žar... Još jednom pokušah promrmljati neki nespretni pokušaj utjehe... Učinila bih sve da joj bude lakše... Koliko meubija taj osjećaj bespomoći...
Znala sam u tom trenu... Bez obzira na to što ja učinila... Ona nikad više neće biti ista...
..............................................................................................................................................
SUZA NA PORTRETU...
Jučer me neka sila (možda sam osjetila da ćeš doći) natjerala da ponovo radim na našem portretu... Bijeli list papira ispunila sam šarama... Zamislih tvoji lik u glavi... I pokušam ga prenijeti na papir pomoću tragova grafita... Znala sam od početka da mi to neće uspijeti... Ali barem sam pokušala...
Ponovo zamislih neke detalje... Tvoje tužne oči... Donja usna malo je veća od gornje... Zamislih tvoj smiješak, ali njega nisam htjela hvatati u crtež... Znala sam da ne mogu...
I... Moj lik... Raščupani pramenovi moje kose... Crtica ožiljka na vratu...
U pozadini nacrtah dva labuda u jezeru... Poput onih labudova koje smo gledali u rijeci kraj jednog od naših malih utočišta...
I sunce kako zalazi...
Sve sam to crtala silovito, naglim potezima olovke... Slojevi grafita postajali su sve deblji, sve dok se na određenim mjestima slika nije počela presijavati...
U crtama koje sam ostavila na bijelom papiru ostavila sam toliko toga... Ostavila sam sjećanja... Nježnost kad bih oblikovala pojedine djelove laganim dodirom olovke po bijeloj površini... Ostavila sam čežnju... Strast... Ostavila sam sebe i svoje osjećaje...
Zagledah se u novonastali crtež...
Nešto je nedostajalo...
Zalazak sunca... Pomislih na ponovni rastanak i srce me zaboli... Pomislih na sve ove dane čekanja... Srce mi obuzme tjeskoba i...
Na svome licu nacrtah suzu... Samo jednu...
Jednu kao simbol sve ove boli...
Znam da nemam razloga ni prava biti tužna... I nisam... Doista sam sretna jer imam svoju ljubav i volim... Ali ponekad postane teško... Ponekad se moram boriti i podsjećati da ustrajem...
Neću odustati... Čak i ako postane još teže... A postat će jer... Svakog dana te volim sve više i svaki rastanak mi sve teže pada...
Znam da je i tebi jako teško...
Ali... Ti nećeš pokazivati tugu... Ti nisi poput mene, ja sam tek slabo biće koje je u dnu svoje duše sebično jer te uvijek želi uz sebe...
Ponekad mi treba ta suza...
Da u nu slijem sve čežnje, sve boli... I da ponovo mogu osjećati samo sreću...
Tko zna... Možda je i suza radosnica... Jer si tu i jer me voliš...
Ne znam...
Obrisao si tu suzu jučer s crteža... Obrisao si je svojim usnama...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.