IZGUBLJENE NADE
Gledala me onim velikim, plavim očima dok sam joj kretala u susret... Na njenim usnama nije bilo uobičajenog smiješka... Svrne pogled u pod... A meni dušu ošine neka slutnja... Nešto nije u redu, spoznaja je došla ispod trena...
Krenemo zajedno s još jednom njezinom prijateljicom do parka... Popodne je bilo lijepo, nebo čisto, plavo, a tek su gole grane drveća i razmočeno lišće uz puteljak dali naslutiti da ovo nije jedan proljetan dan... Lagani vjetrić igrao se s njenim pramenom kose...
Sjednemo na jednu klupicu... Nije govorila puno, tek je izvadila cigaretu iz torbe i zapalila je... Ponudila je i meni jednu. Odbila sam.
"Ne bi to smjela" kažem joj, a ona tiho promrmlja da je sad ionasko svejedno. Pogledam joj u oči... Uplašilo me ono što sam u njima vidjela... Bile su tako... Zamagljene... Prazne... Prepoznala sam taj pogled. Pogled ljudi kojima ništa više ne znači dovoljno da ih drži...
Dim cigarete lagano se dizao iz njene ruke dok je govorila što se dogodilo... Glas joj je podrhtavao... Bila je na rubu plača, ali odlučna da bude jaka, da više neće biti suza... Kao da je ostarila nekoliko godina...Preda mnom više nije bila moja vršnjakinja već odrasla osoba koja je prošla kroz život i upoznala bol... Sve je izgubljeno... Sve nade i planovi za budućnost...
A toliko se veselila... U sada mutnim očima orbubljenim crnom olovkom nekad sam znala vidjeti taj bljesak... Svaki puta kad bi pričala o tomu... Zbilja je to željela... Toliko... Život bi joj postao teži i kompliciraniji, ali ipak se veselila...
Sad je sve izgubljeno... Zagrlih je i rekoh da sam uz nju ako me zatreba... Ponestajalo mi je riječi, a i znala sam da što god sad rekla neće biti dovoljno, neće vratati osmijeh na njene usne i bljesak u oči...
Bacila je opušak cigarete, a ja se zagledah u njen žar... Još jednom pokušah promrmljati neki nespretni pokušaj utjehe... Učinila bih sve da joj bude lakše... Koliko meubija taj osjećaj bespomoći...
Znala sam u tom trenu... Bez obzira na to što ja učinila... Ona nikad više neće biti ista...
..............................................................................................................................................
SUZA NA PORTRETU...
Jučer me neka sila (možda sam osjetila da ćeš doći) natjerala da ponovo radim na našem portretu... Bijeli list papira ispunila sam šarama... Zamislih tvoji lik u glavi... I pokušam ga prenijeti na papir pomoću tragova grafita... Znala sam od početka da mi to neće uspijeti... Ali barem sam pokušala...
Ponovo zamislih neke detalje... Tvoje tužne oči... Donja usna malo je veća od gornje... Zamislih tvoj smiješak, ali njega nisam htjela hvatati u crtež... Znala sam da ne mogu...
I... Moj lik... Raščupani pramenovi moje kose... Crtica ožiljka na vratu...
U pozadini nacrtah dva labuda u jezeru... Poput onih labudova koje smo gledali u rijeci kraj jednog od naših malih utočišta...
I sunce kako zalazi...
Sve sam to crtala silovito, naglim potezima olovke... Slojevi grafita postajali su sve deblji, sve dok se na određenim mjestima slika nije počela presijavati...
U crtama koje sam ostavila na bijelom papiru ostavila sam toliko toga... Ostavila sam sjećanja... Nježnost kad bih oblikovala pojedine djelove laganim dodirom olovke po bijeloj površini... Ostavila sam čežnju... Strast... Ostavila sam sebe i svoje osjećaje...
Zagledah se u novonastali crtež...
Nešto je nedostajalo...
Zalazak sunca... Pomislih na ponovni rastanak i srce me zaboli... Pomislih na sve ove dane čekanja... Srce mi obuzme tjeskoba i...
Na svome licu nacrtah suzu... Samo jednu...
Jednu kao simbol sve ove boli...
Znam da nemam razloga ni prava biti tužna... I nisam... Doista sam sretna jer imam svoju ljubav i volim... Ali ponekad postane teško... Ponekad se moram boriti i podsjećati da ustrajem...
Neću odustati... Čak i ako postane još teže... A postat će jer... Svakog dana te volim sve više i svaki rastanak mi sve teže pada...
Znam da je i tebi jako teško...
Ali... Ti nećeš pokazivati tugu... Ti nisi poput mene, ja sam tek slabo biće koje je u dnu svoje duše sebično jer te uvijek želi uz sebe...
Ponekad mi treba ta suza...
Da u nu slijem sve čežnje, sve boli... I da ponovo mogu osjećati samo sreću...
Tko zna... Možda je i suza radosnica... Jer si tu i jer me voliš...
Ne znam...
Obrisao si tu suzu jučer s crteža... Obrisao si je svojim usnama...
Post je objavljen 18.01.2007. u 09:37 sati.