Marketing
VOLIM TE...
...lomiš mi srce ko bagremov prut, onako usput...
Znam da to nisi htio... Ali uspio si me povrijediti svojim riječima... Zašto??? Zašto ono pitanje??? Zar ti nisam dovoljno pokazivala i dokazivala svoju ljubav??? Znam da to zvuči lakomisleno... Ali nadala sam se da i ti znaš... I da razumiješ... Da shvaćaš što ti govorim u te dvije riječi... Volim te...
Znaš i sam... Tek sam ih tebi uspjela izgovoriti... Prije tebe nikomu... Nisam mogla... Jer... Za mene to nisu bile samo riječi... Riječi su zapravo simboli, nešto čemu pripisujemo vlastita značenja... Moje značenje... Shvatio si možda danas...
Volim te...
Izrekao si to tako lako... Već prve večeri kad smo se upoznali, u parkiću kraj banke... Negdje između poljubaca nekako su došle i te riječi... Uplašilo me to malo... Rekao si to... Tako lako... Kao da ti nisu previše značile... Jer... Rekao si to strankinji, osobi koju si znao tek par sati... Djevojci koja ti se možda sviđala... Ali osim ako sam bila tvoja ljubav na prvi pogled, nisi me mogao voljeti... Uvijek sam bila uvjerenja da ne možeš voljeti ono što ne poznaješ... Nisi me tad poznavao...
Ja sam svoje riječi rekla dosta kasnije, možda i oprezno... S više straha... Jer znala sam da to za mene nije tek skup slova ili nešto što moram izgovarati, već živi dokaz moje ljubavi...
Obećanje... Najveće obećanje koje ikomu mogu dati...
U tima dvjema riječima svela sam sve svoje osjećaje... Svu nježnost i svu čežnju, svu toplinu koju osjećam kad pomislim na tebe, ali isto tako i sve boli... U tim riječima krilo se i nešto više...
U tim riječima, možda najvažnijim riječima koje znam... Obećala sam ti... Dala sam ti svoje obećanje... Obećanje ljubavi... Vjernosti... Poštovanja... Obećanja da ću paziti i brinuti se za tebe...
Zar nisi shvatio koliko je bilo teško prevaliti to obećanje preko usana???
Zar nisi shvatio da to moje obećanje prožima svaki moj dan, sve što radim, svaku moju misao???
Možda sad počinješ shvaćati...
Možda... Možda i ti osjećaš isto... Možda ćeš jednog dana prestati tražiti potvrde... Jer ćeš znati...
Najveću potvrdu i obećanje dajem ti svakog dana...
U samo dvije riječi...
Volim te...
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
DOPUNA (28.1.2007. 0:41):
Jedne oblačne večeri došao si pred mene u školu... Rekao si da moraš vratiti značenje riječima ljubavi... Došao si... Samo da mi daš jedno pismo... Plavo... Zapečaćeno ljubičastim voskom...
Nisam dočekala do kuće da ga otvorim... Na putu raskinula sam pečat... U mraku Riječne ulice učinilo mi se da u rukama držim samo prazan papir... U pismu su pisale samo tri riječi... "Volim te, Marina..."...
Bilo je to jedno od najljepših pisama koje sam ikad primila...
Kad ti pogledam u oči... Kada mi kažeš da me voliš... Znam to... Osjećam i vjerujem...
Možda sad i ti shvaćaš... "Volim te" koji ja kažem ne znači samo sadašnjost... Nego i prošlost i budućnost... Možda će trebati vremena dok shvatiš dubinu svih mojih riječi... Možda će trebati vremena dok ja potpuno shvatim tebe... Jer još uvijek učimo, upoznajemo se...
Ali ako se doista volimo... Naučit ćemo s vremenom sve ono što bi trebali znati...
Za kraj samo ću još jednom ponoviti te riječi u koje se trudim svesti sve svoje osjećaje za tebe... Najljepše i najjače riječi koje znam... Moje obećanje tebi...
Volim te, Davide...
Volim te zauvijek...
Post je objavljen 27.01.2007. u 23:42 sati.