Jeka tisine
nedjelja, 07.01.2007.
U DUŠI SAM OSTALA ISTA...
Nedavno sam pisala o tome kako sam se promijenila... Doista je tako, no... Ipak imam osjećaj da je sve ono bitno, ono u duši i srcu zauvijek ostalo isto...
Zbog toga ću sada ovdje ponovo objaviti jedan davni tekstić...
Da se ponovo podsjetim tko sam bila. I tko jesam...
Jedna sanjarka... Ne želim nikad više izgubiti tu vještinu...
"Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad... U mašti... Negdje daleko... U nekom drugom vremenu... Jer, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za mene. Nekako to osjećam... Taj osjećaj stalno je prisutan... Nije ovo vrijeme sanjara... Ne. Svijet je ponekad bešćutan i okrutan, ne nudi nikakvo utočište ranjenim dušama poput moje... Stvaran svijet je opasan, stvaran svijet je bezosjećajan i stvaran svijet je siv... Ima i u njemu prekrasnih stvari, i u njemu ponekad zagledam one boje koje vidim u mašti i neizmjerne ljepote koje toliko puta ostanu sakrivene... Jer, ovaj svijet, stvaran svijet traži brzinu. U stvarnosti svi žure nekud, svi imaju posla... I zaboravljaju... Zaboravljaju pogledati oko sebe. I shvatiti koliko su zapravo blagoslovljeni samim svojim postojanjem. Ljudi što više stare to više gube tu sposobnost... Da se zagledaju u nebo i da vide nešto više od hrpe plave boje i nekoliko oblaka. Da shvate da im je otvoren prozor u neke druge svjetove... Da vide nešto više... Više od prazne, fizičke pozadine. Da vide božansku iskru u svim postojećim stvarima. I, najviše, u sebi. Ljudi sve više zaboravljaju... Zaboravljaju... Jer muče ih stvarni problemi... Egzistencija. Borba za život svakog novog dana iznova. Sivi oblaci... Žurba, previše žurbe... Kažu da je životni ritam zadnjih desetljeća ubrzao. Ritam??? Ne, nema ritma. Nema sklada. Nema harmonije. Samo žurba, žurba, žurba... Jer, svatko tko ne žuri, bit će zgažen. Nije ovo vrijeme za sanjare. Ljudi previše vole ono materijalno da bi uopće pomislili da postoji nešto više od toga. Uništavaju sve ono lijepo jer zapravo ne mogu vidjeti ljepotu. Slijepi su, zaslijepljeni... Ne mogu ili ne žele vidjeti sve ono što propuštaju. Radije to unište. Da oni ne vide što je zapravo ljepota. I da drugi ne vide što je zapravo ljepota. Ljepota... Još uvijek koriste tu riječ... No sad je toliko okaljana, toliko su je učinili komercijalnom... Ljepota... Je li ono što toliko propagiraju zapravo ljepota. Ja je ne vidim. Vidim nešto... Umjetno... Kada je sve prirodno postalo suvišno??? Pitam se... Oduvjek smo prilagođavali prirodu sebi, no kad smo zaključili da nam ono iz čega smo iznikli više nije potrebno??? Rijetka su mjesta ostala netaknuta ljudskom rukom... Sačuvana. Neuništena. No pitanje je, koliko dugo. Ljudi traže novu planetu za život... Jer, ovu su toliko izranili da će ih još samo kratko vrijeme moći nositi u njedrima. Uništili... Je li nam to svima u krvi??? Ta potreba da uništimo... Gledam što se događa u svijetu... Toliko je mržnje!!! Na svakom koraku... Može je se osjetiti u zraku. Opipljiva je, gotovo materijalna. Nije ovo vrijeme sanjara. Zato ponekad napuštam ovaj svijet. Stvaram neka nova, sigurnija, ljepša mjesta. Ipak, ne odustajem od ovog svijeta oko mene. Još uvijek tražim u njemu onu pravu ljepotu... Ponekad i ja zaboravim... Ponekad dopustim da me ova žurba ponese i da mi blještave stvarčice isperu mozak... A onda se sjetim... Sjetim se svega. Moje male misije.
Stvarno??? Što je uopće stvarno??? Svijet je onakav kakvim ga vidimo, kakvim ga percipiramo. Moj svijet... Ne želim da bude prazan i besosjećajan... Ne, moj svijet ne smije biti takav... Zbog toga bježim, ne stalno, nego kad ne mogu podnijeti hladnoću i bezdušnost koju vidim... Zamišljam neka sigurnija, toplija mjesta. Zamišljam... I pokušavam barem malo utjecati na onaj mali svemir oko sebe. Učiniti taj prostor ljepšim. Boljim. Nekad mi dođe da odustanem. Neki put dozvolim očaju da me povuče na dno... Ali borim se.
Sanjari... Postojali su kroz cijelu ljudsku povijest. Sanjari... Neki puta smatrani luđacima, prezreni zbog svojih ideja. A neki puta ljudi koji su zbog svojih snova bili veličani.
Ljudi s snovima, vizijama... Nadam se da ću jednoga dana smoći snage i ostvariti svoje snove... Svoje vizije... Jer, možda ovo nije vrijeme za sanjare. Ali ovom vremenu su sanjari potrebni..."
Možda je to i razlog zašto sam se vratila... Zašto nisam izbrisala ovaj moj mali kutak... Jedna moja prijateljica rekla mi je nešto... I imala je pravo... Ovo je dio mene...
Sanjanje... I prenošenje misli i osjećaja u riječi...
Znam da mi često ne uspijeva...
Ali ovo je moja igra... Snovi su još uvijek moj dom... A riječi moje igračke...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.