Marketing
KIŠA... I PROVINCIJALKA...
Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazveždje za nju provincija.
Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.
O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Balašević
Gledam u kišu i... U podlozi svira Provincijalka... Soba mi još uvijek miriše na suhe ruže i... Toliko je sad čežnje u njoj... Toliko je sad velika i prazna...
Danas sam dopustila kiši da spere s mene sve one loše osjećaje... Ponovo sam dozvolila kapima kiše da mi klize niz lice i tijelo... Kiša je odnijela neke brige, ali... Nije odnijela čežniju... Nostalgiju...
Dok sam hodala ulicama svog malog sela... Blatnjava cesta i kapi kiše što crtaju krugove u lokvama...
Nebo plače... Zašto???
Zašto ne može biti sretno??? Zašto nema onog nebeskog sjaja???
Iako...
Volim kišu... Ima nešto romantično u njoj... Dok gledam slike koje kapljice slikaju po staklima... Dok čujem njezin šum... Dok promatram kako kišobrani cvjetaju na ulicama i sjetim se jedne kišne večeri početkom jeseni...
Ne znam zašto sam se sjetila te noći... Noći u kojoj je sve gotovo pošlo po zlu...
Nešto razmišljam o našim počecima...
Sjećam se... Kako smo trčali po kiši ispod tvoje jakne dok su kapljice kiše padale po nama... Kiša je padala, no ipak smo stali u krugu radosti... I bili smo radosni, smijali smo se...
Polako se zaljubljivali jedno u drugo...
Te večeri čekao si me ispred škole, donio si tri žuta cvijeta... Tri gerbera... Jer nisi mogao naći suncokrete, moje omiljeno cvijeće... Kasnije sam iz njihovih otpalih latica napravila jedan cvjetić... I darovala ti ga...
Ali te večeri... Možda je to bila jedna od prvih večeri u kojima sam shvatila koliko te zapravo volim... Iznenadilo me to, znaš li???
Dok je kiša udarala u stakla tvog auta u nekom svom ritmu pojavila se možda slutnja sveg onog što će uslijediti te večeri... Suze i...
Nije bitno... Ne znam zašto uopće sad razmišljam o tom...
Ali... Tad, u tim prvim suzama zbog tebe shvatila sam koliko mi je zapravo stalo... Bile smo tužne, kiša i ja, dok sam stajala na balkonu i gledala u sivo nebo... Tad sam shvatila... Da si moja svjetlost...
Te večeri sam shvatila... VOLIM TE...
Još jednom iznova i iznova puštam Provincijalku i... Sjećam se...
Možda sam i ja jedna provincijalka, svoje vrste... U svom malom začaranom svijetu, svom malom selu... Ostavila sam sve iza sebe... Zbog tebe... Sve zablude i promašaje...
I sad... Želim se samo stisnuti uz tebe... Bez riječi... Želim konačno utonuti u san slušajući ritam tvog srca... Tiho ti šapnuti da te volim i... Nestati s tobom, potonuti u beskraj...
Još uvijek te čekam... Uvijek sam te čekala, mislim da to i sam shvaćaš... I uvijek ću te čekati...
Želim s tobom gledati u oblake... I u zvijezde... Već prve večeri imali smo svoju zvijezdu... I... U mislima mi je slika njihovog sjaja na našem malom mjestu...
Želim se sakriti u tvoj zagrljaj...
Hoćeš li dopustiti ovoj maloj Provincijalki koju još uvijek ponekad plaši svijet da ondje pronađe svoje utočište???
Post je objavljen 23.01.2007. u 23:10 sati.