Jeka tisine
ponedjeljak, 22.01.2007.
IME LJUBAVI...
U tebi pronalazim djeliće minulih "ljubavi"... Nešto razmišljam o tomu danas... Nikad nismo pričali o toj temi... Možda ti danas otkrijem neke stvari...
Još uvijek u mislima mogu vratiti moju prvu Simpatiju... Nisam ga vidjela već dugo... Ali stvar je u tome... Čak i dok ga vidim u stvarnosti ne povezujem taj lik s dječakom koji mi je bio drag... Znaš li osjećaj one prve Simpatije??? Po prvi puta osjećati neku neobjašnjivu nježnost, kad voliš naivno i čisto, kako samo djeca mogu i znaju... I on će za mene uvijek ostati dječak sivih, gotovo staklenih očiju koje su nekad poprimale boju livada u proljeće, a ponekad ljetnog neba i nestašnih, plavih pramenova... U mojem sjećanju zauvijek će ostati dijete, nikad neće odrasti... Moja prva Simpatija.
Voljela bih da si me znao tad i da sam ja znala tebe... Tad još uvijek nisam bila uništena od ovog svijeta i nije bilo gorčine u meni... To je bilo vrijeme u kojem me nije bilo strah sanjati...
No... To vrijeme je prošlo... Nestalo u nepovrat... Došli su djevojački dani i nova vrsta osjećaja... Posve novi, dotad nikad osjećani... Zaluđenosti... Kad prođeš kraj neke osobe, a srce ludo zakuca... Kada vidiš samo ono savršeno... Mane ne postoje... Usredotočiš se na sve ono lijepo i zaboraviš da je osoba u koju gledaš ipak ljudsko biće... A kad to shvatiš svlada te razočaranje...
Moje Zaluđenosti bili su oni nedostupni... Zapravo, u bazi su bili dosta slični... Najčešće inteligentni i dobrog izgleda, no hladni... Sviđao mi se njihov um koji bi me znao zadiviti... No kad sam shvatila da su i oni samo ljudi, jednako ograničeni poput mene, bivala sam razočarana... Zaluđenosti nikad nisu potrajale dugo... Bile su lišene nekih velikih osjećaja...
Ali u tom vremenu sanjala sam Ljubav... Ljubav koja traje, ne prolazi... Ljubav pred kojom bol prestaje, rane cijele i satovi stoje... Sanjala sam... A to nešto u svijetu nisam mogla naći...
Nakon Zaluđenosti trajalo je razdoblje potrage za Dušom... Razdoblje Iluzija...
Željela sam voljeti. Očajnički... Ali nisam mogla otvoriti svoje srce nikome... Ne do kraja...
Možda je Iluzija bilo više nego što mislim... Iluzije su mi bile drage, možda i moji prijatelji, ali u nematerijalnom svijetu...
Iluzije su bile... Sigurne... Nije bilo straha da ću se morati vezati za njih... Mogli su mi podariti djeliće svoje duše, no nikad i svoje srce...
Željela sam voljeti...
Ne znam jesu li ikad bili svjesni koliko su mi značili... Jedna osoba osobito. Nije to znao sve do rastanka. Ali neću se ni truditi poricati to... Jednu Iluziju mogla sam zavoljeti... Nije bio dovoljno hrabar za to... I zato će za mene oduvijek ostati samo osoba bez imena... Osoba kojoj sam znala dušu, ali ništa više od toga...
Ne znam tko je koga naposlijetku izdao: ja njih ili oni mene...
Rezultat je na kraju bio isti... Ponovo samoća, slomljene nade u ljubav. Rekla sam sama sebi da je Ljubav laž. Da se više neću ni potruditi voljeti...
I onda se pojaviš Ti... Ljubav o kojoj sam sanjala cijelo to vrijeme... Možda ona prava... Moja prva Ljubav... Uvučeš me u neki začarani svijet, u bajku, uvjeriš me da snovi mogu postati stvarnost... I tada u tebi pronađem djeliće svih ljudi koji su mi ikada bili dragi... Kao da sam od početka tražila i voljela samo tebe... Kao da su sva lica u kojima sam tražila Ljubav bila samo Zablude, nisam ih mogla voljeti, nisam se mogla vezati i biti sretna jer su mi srce i duša oduvijek pripadali Tebi...
Volim te... Volim te na toliko načina... Poput male djevojčice, čisto i naivno... Kad smo blesavi i kad se glupiramo i smijemo... Volim te kao djevojka... Intenzivno, no nježno... I volim te kao žena... Zrelo i strastveno... I volim te potpuno... Tek sam uz tebe shvatila što to "potpuno" znači... Shvaćam i prihvaćam tvoje mane, volim i sve ono što bi mi inače na nekom drugom smetalo... Shvačam da si ti samo čovjek, ali ujedno i moj Anđeo... U tebi znam prepoznati sve ono lijepo i sad, nakon 4 mjeseca, još uvijek mogu naći neke sitnice u tebi koje me zadive...
Volim te... Sve ono što jesi, sve što si ikad bio i sve što ćeš ikada biti...
Volim te... Srcem... Dušom... Razumom... I Tijelom...
Uz tvoje ime u mom srcu neće pisati Simpatija... NI Zaluđenost... Ni Iluzija...
Možda u svemu tome što osjećam ima i djelića tih osjećaja, mada znam da osjećam nešto puno više i dublje...
Uz tvoje će ime zauvijek u mom srcu ostati urezano ime Ljubavi...
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.