Gledala sam danas u nebo... Zadivila me ponovo ta ljepota... Oči su mi se širom otvorile, stala sam ondje, malena i bespomoćna, začarana... No prvi osjećaj... Prva misao... Išla je tebi, anđele... Sjećanje... Na onaj dan (toliko mi se davno čini)... Još jednom tonem u budne snove... Vraćam vrijeme... I ponovo sam uz tebe, osjećam tvoj zagrljaj i dodir, toplinu tvojeg tijela dok bivam još jednom začarana pri pogledu na njihovu ljepotu, uljuljana u san Ljubavi... Jedna zvijezda pada... Zaželim jednu želju... Za nas... Otvaram oči... I ponovo se nalazim u svojoj sobi... Gledam kroz prozor... I ponovo zvijezde... Noćas se na nebu pojavila nova zvijezda. Vidjela sam je... Na istočnoj strani neba, u društvu sa svojim lijepim sestricama... Zavidjele su joj... Jer veća i ljepša od svih kojima je nebo bilo stan... Bila je to zvijezda naše ljubavi... Ponekad čistog, bijelog sjaja, ponekad strastvena crvena, ponekad jarka žuta poput smijeha... Ponekad plava za sve naše tuge kad shvatimo koliko smo udaljeni... To je zvijezda koja se nikad neće ugasiti... Nikad neće izgubiti sjaj... Nikad... Sve dok se volimo sjat će tamo gore visoko...
Ponovo tisuće stvari u sjećanju... Ponovo... Ponovo nas dvoje, u ležaju od lišća... Ponovo mi šapćeš da me voliš i da me nikad više nećeš pustiti... Izgubimo se tamo, u moru smeđe i narančaste boje, potonimo, sakrijmo se od svijeta i nestanimo u jednom zagrljaju... Pustimo svijet, dopustimo si da budemo jedan mali svemir jedno drugom...
I u sjećanje mi se vraćaju dani magije, kad su se i oblaci razilazili zbog naše ljubavi... Kad je i sunce jače sjalo, samo da učini naš dan još ljepšim... Kada su oblaci zbog nas crtali srca po nebu...
Kada su i crne ptice u jatima prekrivale nebo samo da im se divimo...
Staklena površina rijeke...
I magla koja nas je skrivala od pogleda...
Je li sva ta magija bila zbog nas ili smo je mi stvorili???
Sanjamo li još uvijek???
Toliko toga lijepog... Za nas...
A opet... I bez toga... Bilo bi i više nego magično... Ima li išta čarobnije od ljubavi???
Ostalo je... Tek detalji... Ono što još više uljepšava jednu predivnu sliku...
Razmišljam nešto o detaljima...
Neobično je kako detaljno mogu zamisliti tvoj lik kad zatvorim oči... Gotovo te mogu materijalizirati do sebe... Uvijek iz magle prvo izrone tvoje oči... Toliko tužne... Čak i kad se smiješiš, jedini... I tad u njima vidim tugu...
Nikad nisam uspjela dokučiti... Zašto mi se uvijek čini da mijenjaju boju... Da je raspored boja u njima uvijek drukčiji svaki put kad ih pogledam...
Kao da je u njima svaki put neka druga slika...
I tvoje usne, osjećam ih nježno na svojima... Tvoj smiješak... Kako ti se uši uvijek lagano podignu kad se smiješ...
Onaj maleni razmak između dva prednja zuba...
Vidim sve te detalje i...
Tvoje ruke... Kako smo smijali jer ti prsti prirodno idu prema dlanu kad ih ispružiš, dok članci mojih prstiju idu prema van...
Išarane linije na tvom dlanu...
I kako ne razlikujem lijevo i desno, a ipak znam da je tvoj madež na desnom ramenu...
Detalji... Tek detalji koji čine meni dragu osobu...
Način na koji se smiješ... I na koji se duriš i glumiš da se ljutiš na mene... Kad me gledaš pogledom vjeverice iz Ice Agea... Kad se izgubim u jednom tvom pogledu...
Način na koji me ljubiš i način na koji si nježan prema meni... Kako me zagrliš i čvrsto priviješ k sebi...
Način na koji mi kažeš i pokazuješ da me voliš...
Sve su to detalji... Detalji koji čine mog anđela...
Volim ono što se krije duboko unutar tebe, volim sve ono što jesi, što si ikad bio i što ćeš ikad biti... Volim osobu koja jesi...
Ali ponekad je ono najljepše upravo u detaljima...
Post je objavljen 15.01.2007. u 21:09 sati.