Noćas mora da je došlo do tučnjave na Nebu... Bijela pera anđela padaju iz plavog Beskraja... A gdje je moj anđeo, pitam se... Konačno toliko iščekivane pahulje... Srce bi mi inače titralo pri tom prizoru... Danas mi je taj prizor donio samo još više sjete... Taj čaroban ples... Toliko to želim dijeliti s tobom... A ne mogu...
Misli počinju bježati. 4 naša mjeseca... Nedostaješ mi... (Ali noćas neću plakati...)
Kosa mi postaje bijela... Više nisam tvoj crni anđeo... Nestala sam ispod slojeva snijega... Počinjem drhtati, ne znam je li to zbog hladnoće vani ili nečeg još hladnijeg što mi para srce... Čežnja... Želim se vratiti u toplinu tvog zagrljaja...
Nadala sam se danas... Znala sam da su moje nade neopravdane... Mislila sam, materijaliziram li sve svoje čežnje, možda te na tren uspijem stvoriti do sebe... Nadala sam se...
Vidim svoju dušu dok izdišem... U njoj je još uvijek ostao upleten i tvoj dah...
Sve postaje tako čisto i bijelo... Nekontrolirano drhćem, a pahulje mi se uvlače ispod jakne... Ipak, sve je tako lijepo... Toliko bih željela da vidiš ovo... Bijele ulice i krovovi grada baroka...
Još jednom te zamišljam do sebe... Utjeha ne dolazi, čežnja samo postaje veća...
(Ali ne, neću plakati noćas...)
Gledam u nebo... Slika koju vidim doista je prekrasna... Pahuljice oblikuju slike na nebu... Grane drveća obrubljene bijelom bojom...
Toliko bih da si tu, da te poljubim dok pahulje padaju po nama... Da se izgubimo u toj bjelini...
Pahulje u mojoj kosi počinju se otapati... Kapljice mi klize niz vrat, tijelo i lice... Njihov hladan dodir... Želim tvoje tople usne... Želim osjetiti tvoje ruke...
(I plačem... Ipak se nisam uspjela svladati... Oprosti mi što sam tako slaba...)
Oprosti mi... Jer te volim iznad granica moje kontrole... Oprosti mi što sam te toliko željela uz sebe... Oprosti mi... Jer bih trebala biti sretna...
Rastopljene pahulje još uvijek mi klize niz lice, još uvijek hladne i miješaju se s vrelim suzama...
Još uvijek drhćem...
Zgužvano pismo u džepu mojih traperica... Za tebe...
Zašto se ovako mučim??? Toliko je sve lijepo... Bijeli pokrivač postaje sve deblji, a pahulje još uvijek plešu... Djeca se smiju...
Posve sam mokra od tih nebeskih pera koja se pretvaraju u kapi čim me taknu... Pitam se... Možeš li uhvatiti anđela i zadržati za sebe??? Znam da je to sebično... Ali volim te, anđele moj...
U pismu je pisalo:
Mom anđelu...
Zašto se ipak nadam??? Znam da nećeš doći. Ne danas. Opirem se nadama svim svojim razumom... Ne uspijevam... Na samu pomisao na povratak u tvoj zagrljaj srce brže zakuca... Još uvijek...
Osjećam se glupo... Ali još uvijek se nadam... Čekam te... Ponovo. 4 mjeseca već... A možda i više... Možda cijelih mojih (gotovo) 17 godina...
Možda su se naše dvije duše morale naći od samog početka... Nikad nisam vjerovala u Sudbinu. No kad malo bolje razmislim... Čini mi se da si moja Sudbina od samog početka bio ti...
Želim vjerovati u to... A i kad to zaboravim... Uvijek se pojavi neka sitnica, neko naše malo, osobno čudo koje me podsjeti... Tako je moralo biti...
Sve više razmišljam o našim počecima...
Da mi je netko tad rekao da ćemo se ovoliko voljeti... Ne bih vjerovala... Čak ni sad ponekad ne vjerujem...
Jesi li ti moj san ili ... ??? Ili su mi moji snovi govorili koga trebam tražiti???
Ne znam...
Još uvijek nisam uspjela shvatiti... Kako je uopće moguće da u mom srcu postoji osjećaj nalik ovom i kako je moguće da je taj osjećaj uzvraćen... Čini mi se prelijepo da bi bilo stvarno... Ali ipak je... Ili još uvijek sanjam???
Preživjeli smo jednu jesen i zimu... Najljepšu jesen u mom životu... Sjećam se sunčanih dana i svih naših poljubaca na klupici u parku... Sjećam se onog prvog dana...
Sjećam se našeg prvog pogleda... Sjećam se tvog smiješka i svakog koraka prema tebi... Sjećam se prvih riječi... I pozitivnog beda... One slatke nervoze i...
Prvog poljupca na brežuljku Starog grada... Kako smo gledali u svjetla grada ispod nas zagrljeni...
Sjećam se prve klupice koju smo nazvali svojom... I naših zvijezdi...
I još bezbroj poljubaca pod svjetiljkama u parku...
I nikad neću zaboraviti... Ono tvoje prvo "Volim te". Možda to i nisi mislio na isti način na koji misliš danas... Ali bio je to prvi put da mi je netko rekao te riječi...
I zbog toga... Neću to zaboraviti...
Sjećam se kako smo slomili ružu koju si mi donio (još uvijek je čuvam...)... I kako te te večeri nisam htjela pustiti iz svog zagrljala...
Sjećam se kako sam te čekala na klupici na rubu parka kraj fontane...
Još uvijek te čekam... I čekat ću te... Vječno i vjerno...
Kao što te čekam od tog dana...
DAVID i MARINA 24.9.2006.-24.1.2007.
Želim ti zahvaliti na svoj ljubavi u ova 4 mjeseca... Na tomu što si bio moja snaga, moja inspiracija, moja ljubav... Želim ti zahvaliti jer me voliš... I jer si tu uz mene dušom, čak i kad nisi tijelom... Volim te...
Post je objavljen 24.01.2007. u 20:46 sati.