Sjedim u praznom gledalištu... Ispred mene pozornica. Također prazna, a zastori su spušteni. Sjedim na crvenom baršunu, u središnoj loži gledališta... Pomalo sam zbunjena i ne znam što uopće radim na tom mjestu... Iščekivanje... Posve me prožima... I neki neobičan osjećaj... Možda nagovještaj straha zbog onog što će na pozornici biti prikazano... Ali i zanimanje, beskrajna znatiželja...
U prostoru do mene nalazi se još jedno mjesto, prazno... Svuda oko mene je praznina i tišina koja mi budi trnce na vratu...
Svjetla se počinju gasiti...
Zastor se diže...
Na pozornici u prvi tren ne vidim ništa... A zatim, poput mojih malih osobnih duhova uspijevam nazrijeti što se to događa... Predstava mog života.
Moje radosti plešu preda mnom... Tuge... Moje pogreške, ali i sve ono čime se ponosim... Moja uvjerenja i zablude... Moje ljubavi.
Gledam scene iz vlastitog života... Prvo sjećanje koje imam... Vidim samu sebe, no još kao dijete, u krevetiću sa svojom najdražom igračkom... Djevojčicu koja trči kroz polja jer joj se majka vraća iz bolnice... Jednu zimu, hladnu i s puno snjega... Prvi školski dan. Ljude s kojima ću provesti idućih 8 godina kao sa svojim suučenicima... No tada u liku djece, baš poput mene. Vidim sve ljude koji su mi nešto značili, u pozitivnom ili negativnom smislu...
Svoje prijatelje i prijateljice, no i ljude koji me i nisu voljeli. Ljude kojih sam se bojala. Ljude koji su me povrijedili, ali i one kojima sam ja nanijela nepravde. Postanem žalosna na te scene.
Moja davna sanjarenja postaju materijalna, no ipak, kao i sve ostalo na sceni, prozračna i prozirna...
Dan kad sam se po prvi puta zaljubila u zvijezde... More... Šume i livade...
Vidim sve što mi je ikad nešto značilo...
Sve ljude koji su me na bilo koji način obilježili.
Sve ono što jesam.
U jednom trenu na scenu stupa moj anđeo... Naše vrijeme i toliko dragih uspomena...
Vrijeme koje bih nazvala najsretnijim u svom životu...
I ponovo prolazim kroz sve ono lijepo što je bilo... I možda kroz nekoliko teških dana, suza i čežnja...
Ipak... U trenu kad to gledam, shvaćam koliko volim svog anđela i zašto...
Odjednom osjećam da nisam sama u toj prostoriji...
Sa mnom si, anđele, i gledaš me... Dok na pozornici duhovi još uvijek igraju scene iz naše osobne povijesti, ti si tu, stvaran.
Shvaćam kome je bilo suđeno ono prazno mjesto do mene.
Mom anđelu.
Upitam te što radiš tu...
Kažeš mi da si gledao predstavu svog života... I da sam se odjednom našla tu uz tebe...
Shvaćam.
Ovo je trenutak u kojem su dva naša života postala jedno. Isprepleli su se u nešto neraskidivo.
Na tren svrćem pogled na pozornicu... Duhovi još uvijek igraju predstavu... Postajemo stariji i...
Svrćem pogled s pozornice. Ne želim znati što će biti...
Želim s tobom izgraditi vlastitu budućnost, no ne znajući kuda nas ta budućnost vodi...
Shvatio si to...
I... Ne znam i ne želim znati hoćemo li zauvijek ostati jedno uz drugo... Želim to i spremna sam se boriti za taj cilj...
I ne želim znati što će biti kad se zastori budu spuštali.
Znam samo da želim da u tom zadnjem trenu moja posljednja misao budeš ti...
Nekako sam se sjetila Stare godine... Kada smo pobjegli od svijeta... Ponovo se sakrili. U jednom trenu, ako se sjećaš, rekao si da želiš zapamtiti taj trenutak zauvijek... Da će to biti tvoja zadnja misao.
Anđele, ne znam što nam budućnost nosi...
Samo želim biti uz tebe... I činiti te sretnim sve dok ne istekne naše vrijeme na ovom svijetu.
Želim zahvaliti i svima onima koji su sudjelovali u nastanku predstave mog života... Koji su pisali svoje uloge i zaplete... Hvala vam.
I hvala ti, anđele moj, što si i ti ušao u ovu predstavu... I što si postao ne samo njezin dio, već je učinio vlastitom...
Post je objavljen 01.02.2007. u 23:39 sati.