Jeka tisine
četvrtak, 01.02.2007.
PREDSTAVA MOG ŽIVOTA...
Sjedim u praznom gledalištu... Ispred mene pozornica. Također prazna, a zastori su spušteni. Sjedim na crvenom baršunu, u središnoj loži gledališta... Pomalo sam zbunjena i ne znam što uopće radim na tom mjestu... Iščekivanje... Posve me prožima... I neki neobičan osjećaj... Možda nagovještaj straha zbog onog što će na pozornici biti prikazano... Ali i zanimanje, beskrajna znatiželja...
U prostoru do mene nalazi se još jedno mjesto, prazno... Svuda oko mene je praznina i tišina koja mi budi trnce na vratu...
Svjetla se počinju gasiti...
Zastor se diže...
Na pozornici u prvi tren ne vidim ništa... A zatim, poput mojih malih osobnih duhova uspijevam nazrijeti što se to događa... Predstava mog života.
Moje radosti plešu preda mnom... Tuge... Moje pogreške, ali i sve ono čime se ponosim... Moja uvjerenja i zablude... Moje ljubavi.
Gledam scene iz vlastitog života... Prvo sjećanje koje imam... Vidim samu sebe, no još kao dijete, u krevetiću sa svojom najdražom igračkom... Djevojčicu koja trči kroz polja jer joj se majka vraća iz bolnice... Jednu zimu, hladnu i s puno snjega... Prvi školski dan. Ljude s kojima ću provesti idućih 8 godina kao sa svojim suučenicima... No tada u liku djece, baš poput mene. Vidim sve ljude koji su mi nešto značili, u pozitivnom ili negativnom smislu...
Svoje prijatelje i prijateljice, no i ljude koji me i nisu voljeli. Ljude kojih sam se bojala. Ljude koji su me povrijedili, ali i one kojima sam ja nanijela nepravde. Postanem žalosna na te scene.
Moja davna sanjarenja postaju materijalna, no ipak, kao i sve ostalo na sceni, prozračna i prozirna...
Dan kad sam se po prvi puta zaljubila u zvijezde... More... Šume i livade...
Vidim sve što mi je ikad nešto značilo...
Sve ljude koji su me na bilo koji način obilježili.
Sve ono što jesam.
U jednom trenu na scenu stupa moj anđeo... Naše vrijeme i toliko dragih uspomena...
Vrijeme koje bih nazvala najsretnijim u svom životu...
I ponovo prolazim kroz sve ono lijepo što je bilo... I možda kroz nekoliko teških dana, suza i čežnja...
Ipak... U trenu kad to gledam, shvaćam koliko volim svog anđela i zašto...
Odjednom osjećam da nisam sama u toj prostoriji...
Sa mnom si, anđele, i gledaš me... Dok na pozornici duhovi još uvijek igraju scene iz naše osobne povijesti, ti si tu, stvaran.
Shvaćam kome je bilo suđeno ono prazno mjesto do mene.
Mom anđelu.
Upitam te što radiš tu...
Kažeš mi da si gledao predstavu svog života... I da sam se odjednom našla tu uz tebe...
Shvaćam.
Ovo je trenutak u kojem su dva naša života postala jedno. Isprepleli su se u nešto neraskidivo.
Na tren svrćem pogled na pozornicu... Duhovi još uvijek igraju predstavu... Postajemo stariji i...
Svrćem pogled s pozornice. Ne želim znati što će biti...
Želim s tobom izgraditi vlastitu budućnost, no ne znajući kuda nas ta budućnost vodi...
Shvatio si to...
I... Ne znam i ne želim znati hoćemo li zauvijek ostati jedno uz drugo... Želim to i spremna sam se boriti za taj cilj...
I ne želim znati što će biti kad se zastori budu spuštali.
Znam samo da želim da u tom zadnjem trenu moja posljednja misao budeš ti...
Nekako sam se sjetila Stare godine... Kada smo pobjegli od svijeta... Ponovo se sakrili. U jednom trenu, ako se sjećaš, rekao si da želiš zapamtiti taj trenutak zauvijek... Da će to biti tvoja zadnja misao.
Anđele, ne znam što nam budućnost nosi...
Samo želim biti uz tebe... I činiti te sretnim sve dok ne istekne naše vrijeme na ovom svijetu.
Želim zahvaliti i svima onima koji su sudjelovali u nastanku predstave mog života... Koji su pisali svoje uloge i zaplete... Hvala vam.
I hvala ti, anđele moj, što si i ti ušao u ovu predstavu... I što si postao ne samo njezin dio, već je učinio vlastitom...
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.