Jeka tisine

utorak, 27.03.2007.

JOŠ NEKOLIKO RIJEČI...

Ponovo ovdje... Neobično, prsti kao da su se odvikli od svoje tipkovnice, misli bježe, sve ih je teže uloviti, a opet onaj stari, poznat, toliko dobar osjećaj... I noćas ovdje ostavljam dijelić sebe, to nisam već dugo... Čini mi se da je vječnost prošla otad, ili bar jedan život... Neki drugi život...
Ponovo ovdje i ponovo ću, znam, pisati o onom što mi je najvažnije. Najvrijednije. O ljubavi... Beskrajnoj, jer i o noj sam u zadnjih nekoliko dana dobila nekoliko novih spoznaja. U jednom trenu došlo je do točke u kojoj sam djelićem svoje male duše uspijela naslutiti koliko je velik i jak taj osjećaj što neprestano raste u meni. U tom djeliću sekunde srce je skoro prepuklo na pola, nije moglo izdržati teret nad njim, bilo je premaleno, preslabo... U tom trenu sva ljubav u njemu postala je tolika da je ponovo otvorila novi svemir, novu dimenziju toj ljubavi. Bilo je to u trenu kad sam ti bila najpotrebnija, anđele moj, i trudila sam se biti uz tebe. Tvoja bol i moja je bol, od trenutka našeg obećanja pa do kraja vremena jedno smo, dijelimo sve, pa i ono loše. Osjećaj bespomoći, slabosti, strah da voljenu osobu izgubim... Sve to se slilo u suze dok sam držala svog anđela za ruku i molila Boga da sve s njim bude u redu, samo da bude bolje, neka mi dozvoli da ponesem i dijelić te boli...
Po prvi puta u tom trenu sam shvatila da ne bih podnijela da te izgubim, ne bih preživjela bez drugog dijela vlastitog srca i duše. Ne bih mogla bez tvoje ljubavi, sve ono lijepo što sam s tobom otkrila i upoznala pretvorilo bi se u pustinju i nikad više ne bih bila osoba sposobna voljeti, nikad više ne bih bila potpuna, ne bih bila ljudsko biće, već obična sjenka, prikaza. Sve ono dobro u meni si ti, i sve to bi nestalo, izblijedilo... Možda su dvije naše duše oduvijek i bile jedna, možda su zajedno došle na svijet i sad kad su jednom bile ponovo združene više ne mogu jedna bez druge...
Toliko se toga sad krije u mojim mislima i mojoj duši, no ne bih ti to bila sposobna izreći riječima, tek poljupcem, zagrljajem, nježnostima... Ne znam mogu li uopće reći koliko sam zahvalna da je naposlijetku sve bilo u redu i koliki je kamen zapravo pao s mog srca...
Još jednom sam postala svjesna da se želim brinuti za tebe i biti uz tebe kad bude najteže... Volim te...
I tako ponovo za svojom tipkovnicom i jedino što imam za reći je da te beskrajno volim, anđele moj...

P.S. Još uvijek osjećam tvoj miris u majici koju si mi ostavio... Još uvijek u njoj tražim djeliće tebe, podsjeća me na tvoju toplinu, nježno me obavija baš kao što me ti nježno obavijaš svojim zagrljajem kad smo zajedno... Tješi me kad u njoj osjetim čestice tvog mirisa, zapravo to više nije samo tvoj miris nego naš, tvoj i moj, ponovo upleteni u jednu cjelinu... Neizrecivo mi nedostaješ, ali znam... Još malo, još nekoliko dana do idućeg poljupca...

subota, 24.03.2007.

NEŠTO PRONAĐENO

Dragi moji, Marina tj. njezin alter-ego Athropa se vratila. Možda tek na par dana, možda zauvijek, recimo: na neodređeno vrijeme. Ne mogi i ne želim opisivati zadnjih nekoliko dana, reći ću samo da su to bili dani koje sam uzela za promišljanje, odvajanje od cijelog svog života, većine svojih stresova i briga, no istovremeno odmaknula sam se i od svojih najvećih veselja te promatrala što je naposlijetku ostalo. Javio se nagovještaj praznine, taj strašan osjećaj koji vreba i čeka u mraku, da bi u idućem trenu u dnu svoje tad opustjele duše pronašla samo jedno, svoju istinsku bit- ljubav, no posve drukčiju od one o kojoj sam dosad pisala. Iskusila sam je samo na tren, no bila je potpunija, savršenija, jasnija od ičeg što sam osjetila ikad prije, bila je to čista ljubav, bez osjećaja tuge, čežnje, iako su se njihovi tonovi osjećali u njoj, iako su vječno bili prisutni, sad su je samo upotpunjavali, davali joj još jednu nijansu, jedan poseban ton u toj ljepoti. Dug me put vodio do tog trena, do tog gotovo materijalnog osjećaja, nekoliko neprospavanih noći, tjeskoba, tuga, suze, a opet, svjesna sam da je itekako vrijedilo toga. Kao da sam noćas vidjela svoje smirenje kojemu se toliko dugo opirem, okusila ga samo na tren i sad znam čemu zapravo težim, što tražim. Smisao i besmisao, kaos i red, radost i tuga. Nešto se noćas promijenilo, još uvijek nisam svjesna što je to, nešto je pronađeno, ponovo otkriveno, nešto što sam znala sve ovo vrijeme, no kao da je bilo zaboravljeno, usnulo duboko u meni. Budi se nešto novo, ovih dana iznova sam rušila i gradila dijelove sebe, rasipala sam djeliće tog mozaika da bi ih slagala u posve novu sliku, a ipak- bila je ista, nepromjenjiva, neizbrisiva. Noćas shvaćam tko sam zapravo, tko sam oduvijek bila, tko sam oduvijek željela biti. I nakon svega samo ti jedno želim reći, anđele, oduvijek sam te voljela i uvijek ću te voljeti... Svim onim što jesam.

četvrtak, 22.03.2007.

OPROSTI MI...

Nakon nekoliko dana odmora, Athropa se vraća za svoju tipkovnicu, no noćas ne nosi zapise jedne ljubavi, već hrpu razbacanih misli, nešto još uvijek nepovezano i nesuvislo, tek naznake nečeg što će postati misao, tek jedan začetak ideje. Nekoliko dana odmora kojeg sam uzela zapravo i nisam provela u odmoru, već u nekim posve drugim svjetovima, svjetovima riječi, no ne mojih vlastitih... Nekoliko dana promišljanja, rušenja starih i gradnje posve novih svemira. Pisao si o tome kako si se zbog mene borio sa svojom najvećom snagom, svojom vjerom da bi se naposlijetku stopile, tvoja vjera i ja, i postale jedno... U posljednjih nekoliko dana promijenilo se nešto u meni, možda ponovo moj način razmišljanja, jer shvatila sam jednu stvar... Da bih te uspijela voljeti, da bi te uopće mogla smatrati dijelom sebe jedan drugi dio mene morao je nestati, potonuti negdje u magli... Nikad nisam požalila zbog toga, nikad se nisam osvrnula... Ali... Ipak se osjećam i više nego krivo jer ti nikad nisam dopustila da vidiš taj drugi dio mene, zapravo još jedan od nebrojeno njih... Oprosti mi, anđele, što si imao sudbinu zavoljeti vučicu, nespremnu da bude dio nečega, osobu koja vječito bježi, koja nikad ne pronalazi smirenje... Oprosti mi jer sam te ipak zavoljela, u beskraj, dovoljno da izbrišem dio onog što jesam, sve ono što nebi uspio razumjeti, sve ono čije te sjenke i danas uplaše, znam da se ponekad bojiš, anđele, da moj bi put ponovo mogao krenuti u mrak... Oprosti mi što te volim, više od svega što sam ikad mogla pojmiti, više od sebe, više sveg onog što sam ikad voljela...
Oprosti mi jer sam shvatila da vučicu još uvijek nosim u sebi, ponekad plahu, udaljenu od svijeta, samotnjakinju, a ponekad upravo nemilosrdnu, lovku čiji su plijen samo snovi, iluzije, no snovi koji najčešće nisu lijepi, koji u sebi nose samo tminu... A ipak, kad otvorim vrata one najmračnije sobe u sebi, ipak vidim svjetlo, svjetlo ljubavi, svjetlo koje si ti tu upalio...
Možda danas ponovo tražim onu pravu sebe, smatram da ne možeš istinski voljeti nekog ako ga ne poznaješ, zato i želim da me upoznaš, zato i sebe želim i samu sebe upoznati, zato, na kraju krajeva, toliko vremena provodim u proučavanju svakog i najmanjeg detalja koji te čini, samo da bih vidjela, upoznala, spoznala, razumijela i još više zavoljela osobu koja se nalazi preda mnom...
Oprosti mi na ovim razbacanim riječima, mislima koje gotovo da i ne slijede jedna drugu, možda kad se osjećaji smire, kad olujni vjetrovi u meni prestanu puhati na kraju i ja pronađem mir kojemu se toliko opirem... Vukovi su ipak stvoreni za slobodu, samo što je za mene prava sloboda postala onaj osjećaj kad se nalazim u tvom zagrljaju, kad te imam uz sebe i kad mi je duša naposlijetku slobodna...
Oprosti mi jer te volim, iznad granica vlastitih mogućnosti i razuma... Oprosti mi jer te volim toliko da ne znam više kako će mi srce izdržati toliko ljubavi...

nedjelja, 18.03.2007.

SRCE JE ODUVIJEK ZNALO...

Prije pisanja ovog posta imam malu obavijest, ispričavam se svima onima koji prate moj blog zbog moje česte odsutnosti... Mislim da ću uzeti malo odmora u idućih par dana, srediti neke misli, možda uhvatiti nekoliko snova u dlan, osjetiti neke posve nove osjećanje i tek tada započeti s novim zapisima dnevnika jedne ljubavi...

Srce je oduvijek znalo, ne znam kako je to moguće, protivi se razumu, ali srce je uvijek znalo koga čeka... U onim hladnim noćima, u iščekivanju zore pod pokrivačem hladnoće, tjeskobe i straha, znala sam da si ondje negdje, da sad sanjaš, možda me tražiš u snu, i to mi je davalo nade... Kad sam gledala u zvijezde, sjajne, daleke i uzvišene, sanjala sam o svojoj ljubavi ispod njih... I znala sam... Oduvijek... Da negdje postojiš, anđele, iako se razum protivio svim tim maštarenjima mog srca...
Kad sam gledala u nebo, divila se plesu oblaka, ili tankoj čipki svjetlosti i sjene u krošnji nekog drveta, kad sam s nekim željela podijeliti taj poseban osjećaj kad mi je srce postalo prepuno ljepote... Opijeno, a ipak, kao da je u njemu postojala ta praznina... Praznina koja nije mogla biti popunjena sve dok prava ljubav nije ušla u moj život... Prava ljubav koju si mi ti nosio...
Jesam li te tražila u nekim drugim licima??? Jesam, gajila sam zablude, uvjeravala samu sebe da volim nekog drugog, no... Srce je oduvijek znalo, nikad se nije dalo, nije dopustilo da u njemu prebiva itko drugi osim osobe za koju postoji, osobi koja je oduvijek imala ključ moje duše, jer s njom je došla na svijet... Kad je razum izgubio nadu, kad su boli postale prevelike, kad su zadnje nade tonule, i tad je taj osjećaj, duboko u srcu šaputao: "On postoji... I voli te... Jednog dana, budeš li imala dovoljno strpljenja i vjere i ljubavi, naći ćeš ga... I voljeti više od svega...". Možda je to bila ta nit koja me držala između mraka i svjetlosti, koja me povukla sa samog ruba provalije... Srce je oduvijek znalo, taj osjećaj je uvijek bio tu, i tek sad, kako dani prolaze, postajem toga svjesna....
Srce je oduvijek znalo, bio je to osjećaj kojeg sam nekad pokušala zatomiti jer je nanosio previše boli... Kako voljeti nekog kad mu i ne znaš lice, ne znaš ime... Jedino što znaš je da je druga polovica tebe, tvog srca i duše... Da nosi iste osjećaje, da dijeli istu sudbinu... Taj osjećaj jednom se skoro ugasio, tad došao si ti i uskrisio ga svojim poljupcem, probudio me iz sna toliko nježno da nisam bila ni svjesna veličine ljubavi koja je počela buktjeti između nas...
Srce je oduvijek znalo, i kad je bilo najteže, i kad sam željela predati bitku, srce nikad nije dozvolilo poraz... Oduvijek me vodilo samo jednom, vodilo me tebi, svojoj jedinoj sreći...
Sad kad smo jedno polako shvaćam, oči mi se otvaraju i ostajem zadivljena... Srce je oduvijek znalo i uvijek će znati- moja si vječna, jedina i potpuna ljubav... Moj anđeo...

srijeda, 14.03.2007.

LJUBAV MOG ŽIVOTA...

Kao da po prvi put izgovaram te riječi, tiho, šapatom... Ipak ostaju tu negdje, osjećaju se u zraku, kao što se još uvijek osjeća tvoje prisustvo u sobi... Snažne i neizbrisive čuvat će vječno ovaj osjećaj... Neuništive... Ljubav mog života, rekla sam jedne večeri, vođena samo svojim osjećajima i izrekla sam ono što mi je u tom trenu bila najveća istina... Od tog dana nadalje shvaćam da osjećaji koji su me naveli da to izreknem bili su oni pravi, čisti i iskreni, moj razum pomalo prihvaća sve ono što srce već odavno zna...
Biti značenja mnogih stvari koje učinimo ili mnogih riječi koje izgovorimo postajemo svjesni tek kasnije, možda se dio čari svega krije u tom spoznavanju, otkrivanju ljepote i veličine svega... Mnoge prekrasne stvari koje smo proživjeli nastale su na upravo taj način... Nošeni ljubavlju zaboravili smo na strah, na sve ono što bi moglo pomutiti našu sreću i voljeli se, voljeli beskrajno, bez granica...
Srce je odavno znalo, a um je shvatio noćas u tvom zagrljaju- ne mogu zamisliti svoj život a da te ne volim, ne mogu zamisliti život bez nade da će jednom doći vrijeme kad ćemo se buditi jedno uz drugo, ne mogu zamisliti sebe i put kojim bi moja sudbina krenula da nisi ušao u moj život... A ipak, nakon svega tog jedino što ostaje, jedino što želim tvoja je sreća, tvoj smijeh, anđele...
Nikog drugog ne bih mogla ovakvo voljeti, shvatila sam noćas, u trenu kad bio si u mom zagrljaju, prstima sam ti prolazila preko lica i kose, pokušavajući upiti svaki pa i najmanji detalj koji čini moju voljenu osobu...
Ponovo je rastanak zadao bol duši, kao da je prostor u kojem sam dotad boravila postao tako velik, prazan i hladan... Dok sam promatrala svijeće kako lagano dogorijevaju i gase se i susprezala suze, shvatila sam da je naše svjetlo za razliku od tih svijeća neugasivo i vječno... Naše svjetlo je ljubav, ona prava... Možda sam noćas po prvi put shvatila... Što znače te riječi... Anđele, ljubav si mog života... I ljubav moje vječnosti.

utorak, 13.03.2007.

Anđele moj...

Prolazi još jedan dan bez tebe, a opet, tu si... I danas sam te nosila u svakoj svojoj misli, u svakom svom osjećaju, svaki moj dah, svaki korak, svaki moj otkucaj srca bio je samo za tebe... Ponekad postaje teško boraviti u ovom malom prostoru, sad ispunjenim lijepim sjećanjima, koliko god neke uspomene bile lijepe, toliko ponekad zabole jer shvaćam da nisi tu uz mene... Ponovo se javlja ona moja sebičnost... Oprosti mi jer te trebam...
Toliko je današnji dan bio lijep, toliko je boja nosio u sebi... I u svemu vidjela sam ono lijepo, vidjela sam sreću i toplinu posvuda oko sebe... Toliko sam to željela dijeliti s tobom... Možda si i osjetio... Možda je i tebi u istom trenu zatitralo srce i možda si se nasmiješio bez ikakva razloga... Možda si u tom trenu pomislio na mene, možda su nam misli ponovo postale jedno... Možda...
Željela sam ti pokazati svoj mali svijet, koji možda je manji i mirniji od onog velikog i bučnog svijeta ondje vani, ali nosi i neke svoje lijepe strane... Danas sam se na tren ponovo preobrazila iz jedne posve obične djevojke sa svakodnevnim problemima i obavezama u tvoju šumsku vilu, ponovo sam bila slobodna, trčala sam po nebeskim livadama, pokušavala uhvatiti oblake u dlan... Ponovo sam nestala u mašti, kao tisuću puta prije, no ovog puta nešto je nedostajalo... Znam da bio si uz mene u svakom koraku kojeg sam učinila, znam da upravo ti si bio moj smijeh, moja radost i da je tvoj voljeni lik uvijek bio u mom srcu... No željela sam da vidiš i upoznaš sve to što me očaravaš, da upoznaš neku drugu mene, onu za koju postoji samo radost i vedrina, djevojku koja voli plesti sunčeve zrake u vijenac i kojoj ništa nije nemoguće...
Na tren osjetila sam svu ljubav koju sam u tom trenu uopće mogla osjećati... I u dahu lagana povjetarca poslala je tebi...
Vratila sam se s mirisom livada i šumaraka u kosi, puna srca... Jednom davno prešla sam isti taj put... Rastužilo me tad to što ljepotu koju sam vidjela i osjetila nisam imala s kim dijeliti... Danas si ti bio uz mene... Možda ne tijelom, ali bio si sa mnom... Nosila sam te u svom srcu...

nedjelja, 11.03.2007.

OSTAO JE TVOJ OTISAK NA MOM JASTUKU...

Ostao je tvoj otisak na mom jastuku, kao spomen da prije nekoliko trenutaka bio si tu, uz mene, držao si me čvrsto u svom zagrljaju i šaputao mi da me voliš... Ostao je tvoj otisak na mom jastuku i čestice tvog mirisa, još uvijek dijelić tvoje topline... Još uvijek mi u glavi odzvanjaju tvoje riječi, još uvijek na meni gore tvoji poljupci... A ti si negdje sad daleko... Ipak te osjećam...
Još više smo jedno nakon današnjeg dana, znam da jedno smo oduvijek (i bit ćemo to zauvijek) ali bilo te tako teško pustiti noćas...
Jedina želja koja je ostala... Jedina nada... Bila je ono vrijeme u kojem ćemo moći zaspati jedno drugom u zagrljaju, vrijeme u kojem ćemo moći zaboraviti na satove, zauvijek u svom malom svijetu i svojoj maloj vječnosti... Ta misao dala mi je snage da noćas ne osjećam tugu... Osjećala bih se krivo da nosim žalost u srcu nakon jednog predivnog dana... I da, znam da sam sebična jer te uvijek želim uz sebe i nezahvalna jer mi je ovo vrijeme koje provodimo zajedno jednostavno premalo. I znam da vjerojatno premalo cijenim svaki trenutak s tobom, iako već sad osjećam beskrajnu zahvalnost na tome... I beskrajnu zahvalnost što nam je možda Nebo, možda Sudbina, a možda Slučaj omogućio da se dva naša puta ukrste i zauvijek upletu u jedno... Zahvalna na svakoj toj dragocjenoj sekundi koja mi toliko znači da je smatram ukradenim vremenom, jer obični smrtnici ne bi trebali osjećati takvu sreću... Zahvalna jer postojiš, jer si tu, stvaran... Zahvalna na svakom tvojem dahu i otkucaju srca... Zahvalna na svakom tvom poljupcu, svakoj riječi, svakom dodiru i nježnosti...
A ipak, osjećam se tako nezahvalno kad pogledam u taj tvoj otisak na mom jastuku, mjesto u kojem si bio, i osjetim želju da si ponovo tu... Da te privijem k sebi i nikad te više ne pustim... Znam da ponovo tražim previše... Znam da ponovo sanjam...
I umjesto tebe, sad k sebi privijam taj jastuk, toliko je hladan, nema tvoju toplinu i nježnost... No već sam trag tvoje prisutnosti kojeg si ostavio na njemu tješi me... Postajem svjesna da si uvijek uz mene, baš kao što sam i ja uz tebe... Zauvijek jedno, anđele...
Ostao je tvoj otisak na mom jastuku, znak da bio si ovdje, u mom zagrljaju... Ali još veći znak i trag ostavio si na mojem srcu- još jednom u njega upisao si ime ljubavi...

subota, 10.03.2007.

JOŠ JEDNA STRANICA DNEVNIKA...

Ispisujem novu stranicu...
Nakon nekoliko besanih noći, nekoliko oluja i zatišja i jako puno odlutalih misli... Trudila sam se sve ovo vrijeme da ovo malo mjesto, ovaj mali kutak bude mjesto sreće, neokaljano mojim osobnim sablastima i burama... Ne, neću pisati o tome što je bilo, sve dok ne saznam odgovor na pitanje koje me zaokupljalo ovih dana... Pitanja koje bi moglo promijeniti moj život zauvijek, i ne samo moj...
A ipak, nemira u meni više nema... Ostaje tek... Sreća jer postojiš, jedini...
Ispisujem novu stranicu...
Ne znam hoće li biti imalo drukčija od prijašnjih... Još jedna uspomena u nizu... Još jedna nit koja će me dovesti do Sjećanja. Puno sam takvih niti izgubila, puno trenutaka zauvijek potonulih u Zaboravu...
Želim li zaboraviti ove posljednje dana??? Ne, nikad, a i ne mogu...
Još jedna stranica dnevnika... A ja neću napisati ni riječ o tih zadnjih nekoliko dana... Možda jednom...
Kako bih rado sad napravila jedan crtež, koji samo u mojoj glavi postoji... Poigrala bih se s bojama, miješala ih, šarala naglo i nemirno, da bih u drugom trenu sasvim mirno i precizno oblikovala lik pred sobom... Jednom me jedna osoba upitala je li moguće naslikati Sreću... Je li moguće uloviti samu bit Ljepote... Jednom davno, po prvi puta tada, hvatala sam Ljubav u riječi... Nisam je mogla uloviti jer je nisam poznavala, pa sam na kraju razočarana zaključila da Ona ne postoji...
Sad vidim... Sva moja ljubav oduvijek je bila u tebi.
Kao da sam naglo istupila iz sjene na svijetlost... Oči se počinju prilagođavati, isprva zaslijepljene bljeskom... Vidim...
Sve moje Zablude, odjednom ih uviđam... Shvaćam svoje Pogreške i Krive Korake... No ovaj put bez tog mrskog posjetitelja, Žaljenja, jer znam: svaki korak koji sam učinila, pa i onaj krivi doveo me tebi, Anđele...
I što god bilo s nama u Budućnosti... Što god bilo zapisano za nas Gore u Zvijezdama... To je put kojeg slijedim... Čak i ono što nisam predviđala ili imala u nekom planu... Čak i kad bude najteže...
Noćas ću ukrasti jedne prekrasne riječi koje pročitah negdje: Suvlasnik moje Sudbine... Ne znam točno tren kad si to postao, ne znam jer čini mi se da je oduvijek bilo tako...
Noćas ti ostavljam samo jednu misao, jedini: Volim te... Volim te zauvijek... Neka to ostane zapisano na toj novoj stranici našeg života... Ako sve ostalo ostane izbrisano... Neka ostane samo Ljubav...

četvrtak, 08.03.2007.

ZAŠTO MI SE ČINI DA JE BESKRAJ TAKO MALO???

Zašto mi se čini da je beskraj tako malo, anđele??? Toliko puta sam ti rekla "Volim te u beskraj...". Zašto mi se čini to tako malo, malo prema onom što osjećam, malo prema onom što bih ti željela pružiti, malo prema onom što zaslužuješ??? Zašto mi vječnost zvuči tako kratko... Gotovo kao tren... Zašto mi se čini da više granice ne postoje, davno smo ih već prošli... Granice straha, granice razuma, granice onog pojmljivog, granice mašte...
Zašto mi se sve ovo što pišem čini tako besmisleno, znam da znaš sve ovo što ću napisati... Znam da osjećaš isto to... Vidim ti to u očima kad me gledaš, osjećam to u tvojim poljupcima... Sve ono što jesmo prožeto je tim osjećajem...
Jesmo li imalo drukčiji od svih drugih koji vole ili to samo želimo vjerovati??? Imamo li doista tu moć da krojimo bajke iz stvarnosti??? Ili smo još uvijek opijeni snovima??? U dubini sebe odgovor znam... Znam da samo rijetki, oni hrabri mogu okusiti pravu ljubav... Oni koji se usude dati cijelo svoje srce, čitavu svoju osobu na dar svojoj ljubavi... I znam, od početka sam znala... Za koga je moja duša došla na svijet...
Prošli dani... Bili su teški, doista. U idućima će možda biti određen put naše sudbine... Ne bojim se više. Želim sa tobom graditi neki novi svijet i neki novi život u kojem samo ljubav postoji... Jesam li sanjarka??? Jesam. Možda sanjam nešto neostvarivo, no mislim da su hrabri ljudi oni koji se usude živjeti svoje snove... Moj san si ti, ljubavi.
U svemu onom dobrom... I onom drugom... U sreći... U tuzi... Zauvijek...
Toliko mi se te riječi čine slabe... Ali želim te voljeti u beskraj, anđele moj...

utorak, 06.03.2007.

...

Hope you don't mind
I hope you don't mind
That I put down in words
How wonderful life is now you're in the world

Što da ti kažem noćas, anđele??? Kakvu priču da ti noćas ispričam???
Da, i noćas će to biti priča o ljubavi... Beskonačnoj. Pravoj. Vječnoj. Ljubavi kakva se osjeća samo jednom u životu... Bit će to priča... O tom uzvišenom osjećaju koji život čini plemenitim... O ljubavi, sveprisutnoj, neprolaznoj... A ipak, bit će to i priča o jednom isprva malom i skromnom osjećaju koji je rastao i rastao da bi se razvio u nešto čudesno... O osjećaju koji pokreće svijet, osjećaju koji cijeli rane i iz najbanalnije stvari na svijetu može stvoriti magiju. O tomu ti i noćas želim pisati... Želim da ovi osjećaji zauvijek ostanu sačuvani od zaborava...
Željela bi ispisati i tu priču, no bojim se da to nije moguće... Ljubav nije moguće uhvatiti u riječi, zato ostavljam male podsjetnike, tek tragove pomoću kojih ćeš, anđele moj, moći imati mali prozorčić, uvid u moje srce... Zapravo, naše srce, jer ono već dugo ne pripada meni...
Ovi posljednji dani... Nosili su toliko različitih osjećaja... Nosili su toliko toga... Toliko pitanja, dvojbi, toliko promišljanja o svemu... Jedino što sam uspjela zaključiti je da te volim, jedini moj... Da te vječno volim...
Možda bi nekog drugog ovi zadnji događaji pokolebali, možda bi posumnjali u svoje osjećaje, ali ja sam postala samo sigurnija... U ono što osjećam prema tebi, ali i u ono što ti osjećaš prema meni... I ako sam ti dosad vjerovala u beskraj, sad ti vjerujem još i beskonačno puta više... Ne bojim se više i ne brinem, jer znam da zajedno možemo prevladati sve... I znam da što god nas u životu čekalo, ne postoji ništa više, nijedna prepreka preko koje nebi mogli...
Zadnji događaji samo su ojačali moju vjeru u nas i moju vjeru u ljubav...
Mislim da znaš da su neposredno prije što si ušao u moj život sve moje nade da ljubav postoji, da je stvarna bile gotovo ugašene, ostao je tinjati tek jedan mali žar, malen i slab koji je svakog dana gubio djelić tog malog sjaja i topline kojeg je imao... I tad si došao ti... I pretvorio taj maleni žar u plamen, ispočetka u plamićak koji nježno i bojažljivo gori, da bi se naposlijetku razvio u vatru koja gori vječno, snažnu i neugasivu... U mom srcu uvijek će ostati tvoj znak... Uvijek ću biti samo tvoja, anđele... To je nešto što sam oduvijek znala, samo sam se nedavno usudila priznati samoj sebi...
Rekli smo "zauvijek" i noćas sam sasvim svjesna tih riječi... Svjesna sam odgovornosti koje nose, ali i sveg onog lijepog u njima... Želim te zauvijek voljeti, jedini... Želim zauvijek biti uz tebe... U svemu onom što nam život nosio, bilo to dobro ili loše...
Želim krenuti putem Ljubavi s tobom... Putem Ljubavi u Vječnost...

ponedjeljak, 05.03.2007.

NIKAD NISAM NAPUSTILA TVOJ ZAGRLJAJ...

Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj... Tijelom smo ponovo tako daleko, a opet znam... Nikad nisi napustio moj zagrljaj, anđele... Ponovo u svom malom svijetu, drhtavi plamen svijeće osvjetljava mi tvoju sliku... Tješi me već sam pogled na taj voljeni lik... Daje mi osjećaj nekog neopisivog mira...
Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj... Negdje duboko u sebi još uvijek te čvrsto držim u zagrljaju... Moj anđeo sanja... Pratim ritam tvog disanja i slušam otkucaje naših srdaca jedno do drugog... Poprimaju isti ritam, postaju jedno... Njihov zvukovi sad se isprepliću u savršenoj harmoniji... Moj anđeo sanja, držeći me čvrsto u naručju... A ja i ne želim nikud ići, želim zauvijek ostati u toj toplini, sigurnosti i miru... Dopuštaš mi da budem čuvarica tvojih snova... A ja te promatram, nježno, upijajući svaki detalj, svaki trenutak... Oči mi se sklapaju, postaju teške, poželim odlutati s tobom u livadu Snova, no ostajem budna ne želeći propustiti nijedan trenutak s tobom... Želim zauvijek ovako paziti na tebe... Lice ti je tako spokojno u snu... Na usnama ti ostaje smiješak... Sanjaš li nešto lijepo, anđele??? Kosa ti je počela dobivati malene kovrčice i poželim da te ponovo svega raščupam... Poželim ti dati milijun poljubaca u te usnule usne i oči... A ne usudim se, ne želim te probuditi... Moj anđeo sanja u mom naručju.
I kako da ne osjećam mir kad je sve ono meni najmilije na svijetu tu, u mom zagrljaju??? Kako da ne osjećam potpunu sreću??? Ponovo bdijem nad tvojim snovima, anđele, no ovaj put i tijelom uz tebe...
I još sad, iako si tako daleko, čujem otkucaje tvog srca, osjećam tvoj dah na svojoj koži, tvoju toplinu i nježnost tvoje kože... Nikad nisam napustila tvoj zagrljaj...
Kao da je prošla vječnost od tad, a ne tek jedan dan. Toliko se toga dogodilo... Jedna ljubav još je veća, prošli smo neke nove izazove i shvatili da sve možemo prevladati zajedno...
Ne mogu ti reći da nisam zbunjena, da me sve ne plaši... Ali istodobno, nikad nisam bila sigurnija u jedno- s tobom, jedini, želim provesti ostatak tog kratkog vremena zvanog moj život i još cijelu vječnost naon toga... Nikad neću prestati voljeti te... Nikad...
I postali smo svjesni još jednog obećanja, obećanja kojeg smo si dali... Obećali smo jedno drugom ljubav do vječnosti, i to je obećanje koje ću svim svojim srcem i snagom ostvarivati iz dana u dan...
Jedino što nosim iz ovog dana u sutra samo je moja ljubav za tebe... I to se nikad neće promijeniti... Volim te vječno.
Noćas ću ponovo potražiti svijet Snova, možda te pronađem ponovo ondje... Nježno ću ti dati jedan poljubac... I šapnuti ti tiho da nikad ni nisam i ne želim napustiti tvoj zagrljaj...

petak, 02.03.2007.

JOŠ JEDNOM PLES MJESEČINE...

Još jednom ples mjesečine nad mojim malim selom... Razlijevaju se poput nebeske rijeke te tanke niti svjetlosti, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama... Neobičan osjećaj u prsima, unatoč svoj toj ljepoti... Nešto nije u redu... Neka tjeskoba obuzima mi srce... Kako da ti opišem taj osjećaj, anđele??? Nije to tuga... Jer nisam tužna, uistinu. Možda mrvica melankolije i žaljenja... Nije mi bila draga, Ona, Snovolovka, nikad je nisam voljela... Uvijek bi mi nosila samo tugu i bol. Ona je bila vladarica mraka, gospodarica snova... Moja najgora noćna mora, dio mene koji nikad nisam priznavala pod svoj... A sad kad je više nema, kad me konačno napustila... Žalim za njom???
Ona bi voljela ovaj prizor... Taj ples mjesečine, bila je zaljubljena u mrak... Možda je to bila jedina stvar koju je ustvari voljela. Zvijezde su je očaravale, željela je biti jedna od njih... Bila je pravo biće noći... Budila bi se sa crvenim i grimiznim bojama sutona... Povlačila se s prvim svjetlim tragovima zore na nebu... Odlazila je, a meni je ostavljala suze. I noćas ponovo mjesečina pleše svoj ples, Mjesec je upravo savršen, svjetli krug... Noćas je nema više.
Izbrisala sam gotovo sve spomene na nju. Jedino riječi u ovom malom kutku neka ostanu. Kao svjedok...
Noćas kao da sam je se oslobodila, a osjećam se tako teško...Probudilo mi je sjećanja sve to... Sjećanja na vrijeme prije našeg upoznavanja. Reći ću ti za čim žalim. Žalim jer sam jednoj osobi možda nanijela bol... Ne znam je li mudro buditi prošlost... A ipak osjećam obavezu da ti i tu priču ispričam, anđele...
Nešto prije našeg upoznavanja u mom životu, iako ne onom realnom postojala je jedna osoba... Tajanstveni Neznanac. Riječi su bile njegove igračke, kao što su i moje... Dvoje ljudi koji su u riječima dijelili svoju bol... Jesam li voljela??? Ne znam. Ne možeš voljeti nešto nestvarno, ne možeš voljeti iluziju... Ne možeš voljeti osobu bez imena... Ali te riječi mnogo su mi značile, možda i više nego sam dosad bila spremna priznati sama sebi... Možda i nije toliko značio meni koliko Njoj, Snovolovki, vjerojatno zbog njenih autodestruktivnih crta jer je od početka znala da smo jedno drugom mogli nanijeti samo još veću bol. Unatoč svemu, neko vrijeme bio mi je prijatelj, možda i više od toga. Ispovjednik. Ono što nije znao i nije mogao prihvatiti da sam se počela mijenjati, prelaziti na stranu svjetla... Oduvijek je nosio tamu u sebi, rane na srcu i bol... On nije mogao voljeti, previše je razočaranja pretrpio, bio je ranjen preduboko... Ni ja nisam bila sposobna voljeti tad... Jer... Nade u ljubav su se gasile... Povlačili smo jedno drugo u mrak, a ona prava ja, osoba koju danas poznaješ poželjela je svjetlo... To je bila moja prva izdaja. Kad sam ovladala sobom i svojim mrakom, postala sam drukčija... Nekoliko dana kasnije srela sam tebe, anđela koji je oduvijek bio tu da mi pomogne nositi svjetlo... I po drugi puta učinila sam izdala sam ga, jer, zavoljela sam tebe. Nestao je bez oproštaja iz mog života. Mnogo mjeseci kasnije javio se da mi zaželi sreću, no mislim da me nebi niti prepoznao sad... Život ide dalje, a i ljudi, sjećanja blijede i guta ih zaborav... Izbrisao je stihove koje je davno posvetio meni. I to je bio kraj te priče...
Žalim jedino za tim što mislim da nisam bila pravedna. Zbilja mi je žao zbog toga...
Možda je uvijek trebalo biti ovako na kraju... Da za mene zauvijek ostane osoba bez imena, Tajanstveni Neznanac... Ne znam zašto sam se sjetila toga noćas... Možda zbog ove mjesečine, njenog nježnog vela koje osvjetljava sve ono što ne smije biti zaboravljeno... Nisam zaboravila sve ovo vrijeme... Ali nisam mogla ni izbrisati riječi koje smo izmijenili... Nisam ih ni pogledala od zadnjeg pisma...
Ne moraš shvatiti ovo što je tu napisano... Nikad nisam ni tražila razumijevanje, a čini mi se da i nikad neću. Jedino što trebam je tvoja ljubav, jer bez nje bih ostala bez svog svjetla...
Oprosti mi jer zvučim žalosno, anđele... Vani mjesečina ponovo svira svoju sonatu, a ja gledam u plamen svijeće kako polagano izgara... Izmolit ću noćas jednu molitvu... Osim svih koje volim, spomenut ću i Nju, Snovolovku, neka je Nebo čuva na njenom putu... I Njega, Tajanstvenog Neznanca... Da nađe sreću koju toliko dugo traži... Kažu da će Mjesec sutra biti boje krvi... Ne znam, kažu da to nije dobar znak... Možda to budi ono najgore u nama, no ovi dani u meni pobudili su samo sjećanja... Na neko drugo vrijeme i na neku drugu mene...
Nad mojim malim selom još jednom ples mjesečine... Te tanke niti svjetlosti razlijevaju se poput nebeske rijeke, probijaju između otoka svih oblaka, boje ih upravo čudesnim bojama...
Tek sad shvaćam anđele... Tko sam to nekad bila...
Znaj da te volim. Oduvijek... Čak i prije nego sam postala ovo što jesam... Oduvijek sam tražila svog anđela svjetlosti...

četvrtak, 01.03.2007.

IGRA...

Pisao si o igri, o slaganju slagalica u jednu sliku... Djelići nas, sad stopljeni, čine nešto neizrecivo lijepo... Želiš sastavljati jedan san, želiš graditi kockicu po kockicu ljubavi da bi piramida koja bi nastala dosegla neizrecive visine i podigla se u oblake...
Želiš li vidjeti moju igru??? Još ponekad dijete, igranje je vještina koju nikad neću zaboraviti... Dođi, stvorit ću jedan svijet, samo za nas. Svijet u kojem vladaju naša pravila, naši zakoni, zakoni ljubavi...
Pruži mi ruku, primi me u zagrljaj i bit ću tvoje sve... Marioneta vođena ljubavi koju držiš na svojim nitima. Bit ću... Potrudit ću se biti... Tvoja radost, tvoj smijeh...
Jednom ću te povesti sa sobom da upoznaš moj mali svemir... Povest ću te na putovanje da vidiš to neobično mjesto, Svijet, s druge strane Razuma... Naučit ću te da letiš nošen sretnom misli...
Hoćeš li sa mnom igrati tu igru???
Hoćeš li... Podsjetit se sa mnom svih davno zaboravljenih vještina igre??? Ponovo povjerovati u Nestvarno, živjeti Bajke???
Hoćeš li???
Zalutati sa mnom, nestati, nije bitno kud... Okretati taj ringišpil u mojoj glavi kako samo ti znaš???
Hoćeš li... Zaboraviti na sve ono sivilo što nam ga je nametnuo Svijet??? Krenimo, krenimo u Svijet Boja, budimo slobodni i radosni u Ljubavi...
Budimo djeca, gledajmo na sve ono svakodnevno kao na magiju... Ostajmo zadivljeni, širom otvorenih očiju i srca za sve ono lijepo što nam život nosi...
Volimo, cijelim svojim srcima, čisto i naivno, bez ikakvih sumnji...
Neka Svijet bude naše igralište, Život naša igra, a Ljubav naša vodilja...

<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.