Jeka tisine
subota, 10.03.2007.
JOŠ JEDNA STRANICA DNEVNIKA...
Ispisujem novu stranicu...
Nakon nekoliko besanih noći, nekoliko oluja i zatišja i jako puno odlutalih misli... Trudila sam se sve ovo vrijeme da ovo malo mjesto, ovaj mali kutak bude mjesto sreće, neokaljano mojim osobnim sablastima i burama... Ne, neću pisati o tome što je bilo, sve dok ne saznam odgovor na pitanje koje me zaokupljalo ovih dana... Pitanja koje bi moglo promijeniti moj život zauvijek, i ne samo moj...
A ipak, nemira u meni više nema... Ostaje tek... Sreća jer postojiš, jedini...
Ispisujem novu stranicu...
Ne znam hoće li biti imalo drukčija od prijašnjih... Još jedna uspomena u nizu... Još jedna nit koja će me dovesti do Sjećanja. Puno sam takvih niti izgubila, puno trenutaka zauvijek potonulih u Zaboravu...
Želim li zaboraviti ove posljednje dana??? Ne, nikad, a i ne mogu...
Još jedna stranica dnevnika... A ja neću napisati ni riječ o tih zadnjih nekoliko dana... Možda jednom...
Kako bih rado sad napravila jedan crtež, koji samo u mojoj glavi postoji... Poigrala bih se s bojama, miješala ih, šarala naglo i nemirno, da bih u drugom trenu sasvim mirno i precizno oblikovala lik pred sobom... Jednom me jedna osoba upitala je li moguće naslikati Sreću... Je li moguće uloviti samu bit Ljepote... Jednom davno, po prvi puta tada, hvatala sam Ljubav u riječi... Nisam je mogla uloviti jer je nisam poznavala, pa sam na kraju razočarana zaključila da Ona ne postoji...
Sad vidim... Sva moja ljubav oduvijek je bila u tebi.
Kao da sam naglo istupila iz sjene na svijetlost... Oči se počinju prilagođavati, isprva zaslijepljene bljeskom... Vidim...
Sve moje Zablude, odjednom ih uviđam... Shvaćam svoje Pogreške i Krive Korake... No ovaj put bez tog mrskog posjetitelja, Žaljenja, jer znam: svaki korak koji sam učinila, pa i onaj krivi doveo me tebi, Anđele...
I što god bilo s nama u Budućnosti... Što god bilo zapisano za nas Gore u Zvijezdama... To je put kojeg slijedim... Čak i ono što nisam predviđala ili imala u nekom planu... Čak i kad bude najteže...
Noćas ću ukrasti jedne prekrasne riječi koje pročitah negdje: Suvlasnik moje Sudbine... Ne znam točno tren kad si to postao, ne znam jer čini mi se da je oduvijek bilo tako...
Noćas ti ostavljam samo jednu misao, jedini: Volim te... Volim te zauvijek... Neka to ostane zapisano na toj novoj stranici našeg života... Ako sve ostalo ostane izbrisano... Neka ostane samo Ljubav...
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.