Jeka tisine

utorak, 24.04.2007.

VOLIM TE... ZAUVIJEK...

Volim te. Samo te dvije riječi imam noćas za tebe, anđele, oprosti mi na tome. Oprosti mi jer ne znam pokazati kolika je ta ljubav, koliko god se trudila... Čini mi se da nekako ne uspijevam u tome... Možda... Kako izraziti osjećaj koji prožima čitavu moju osobu??? Sve ono što jesam u znaku je te ljubavi. Volim te... Možda ove riječi nisu one prave, možda u njima i nije sama bit tog nečeg između nas, možda je to sad i više od ljubavi... Možda... Jer da su one prave, možda ne bi bilo onog straha, ni sumnje... Možda tad nebi bilo nikakve sjene koja bi ti budila strah, jer bi znao... Volim te.
Volim te. Rekao si da su te dvije riječi jedino što ti treba, toliko su malene, ali iza nih krije se nešto puno više... U njima naših sedam mjeseci ljubavi, svaki naš tren... Izrečene već tog, čini mi se toliko dalekog, 24. rujna, poput slutnje jedne velike ljubavi koja će tad početi cvjetati... Možda si tad već znao... Da našao si drugi dio svoje duše i da ga nikad više ne želiš pustiti... Možda sam već tad znala... Možda sam to vidjela u tvome pogledu, okusila u tvom poljupcu... Ovo je osoba koju ću zauvijek voljeti...
Bilo je otad bura u životu i tebe i mene, no ljubav među nama ostala je nepomućena svađama, sumnjama i lošim osjećajima... Od tog trena tvoj zagrljaj bio mi je jedino sigurno mjesto... Jedino moje utočište u kojem sam se doista osjećala zaštićeno i voljeno...
I kako da ti kažem "hvala"??? I to je mala riječ za svu tu ljubav koju sam dobila... Ljubav za koju nikad nisam slutila da će postati dio mene... Moje svjetlo...
Volim te... Volim te... Želim ti govoriti to do kraja mog vijeka... Jer sve dok postojim, u meni će postojati i taj osjećaj... Ljubav za tebe- to jesam ja... Sve što sam ikad bila, što jesam i što ću ikad biti...
Volim te... I kad i posumnjaš u to, kad dođu sjene koje će ti šaputati razne stvari, sjeti se ovih mojih riječi... Volim te... Sjeti se svakog našeg poljupca, svakog zagrljaja... Sjeti se svake naše zajedničke sekunde i svake sekunde koju smo proveli razdvojeni... Sjeti se tog osjećaja koji nas je doveo jedno do drugog, sjeti se sveg onog traženja i onog što smo osjetili kad smo našli jedno drugo... Sjeti se uvijek da te volim... Molim te, nemoj to nikad zaboraviti... Nemoj sumnjati...
Dala sam ti jednom obećanje, i to obećanje proizašlo je iz dna moje duše... Obećanje je zapravo bio osjećaj... Prvo obećanje bilo je u tome što sam ti rekla da te volim. Riječi koje nisam, rekla još nikom do tebe. Jedno od najvećih obećanja koje sam ikome dala... I najljepše... Drugo obećanje je bilo kad sam rekla "jedno" jer u tom trenu sav moj svemir postao si ti, postao si dio mene... Dvije duše koje su se počele stapati u jedno... Treće obećanje bilo je u riječima "zauvijek". I u tom trenu bila sam posve sigurna da će sva moja ljubav pripadati samo tebi, do kraja vremena... Nikad te riječi neću izdati...
I ako želiš, ponavljat ću ti to sve dok vrijeme ne stane... Volim te, jedini moj, volim te jer si drugi dio mojeg srca i duše, i volim te zauvijek...

ponedjeljak, 23.04.2007.

Se quedó la estrella...

Se quedó la estrella
fija en aquel cielo.
En aquella rama,
la flor. En el viento
aquel quedó el pájaro
siempre prisionero.
Tu adiós infinito,
en mi pensamento;
tu llanto en mis labios;
tu voz en mi sueňo.
Y el corazón mío,
como un olvidado
y sombrío huerto,
sin ave ni estrella,
sin flor y sin cielo,
el corazón mío
se quedó desierto.

Luis Ruis



Jednom je stajala zvijezda
niti je vezale na plavom nebu
i ondje se uzdizala grana,
na toj grani mirisan cvijet.
U vjetru što je plesao zrakom
vječno zarobljena ptica.
Tvoje "zbogom" sa zvukom "zauvijek"
još uvijek odjekuje mislima mojim,
okus tvojih suza na mojim usnama
i tvoj glas još sretnem u snu.
I moje je srce
postalo zaboravljeno, sjenovito,
napušteno mjesto
tu više nema ni ptica ni zvijezda,
ni cvijeta ni neba
na mjestu mog srca
ostaje samo pustinja.

Athropa


*** Ova pjesma nema nikakve veze s mojim osjećajima i događajima u mom životu... Samo sam je smatrala jako lijepom, pa sam je ovdje stavila... Uz jako slobodan prijevod, više moju impresiju cijele pjesme...

srijeda, 18.04.2007.

KAD POŽELIM DA SI TU...

Nedostaješ mi, anđele, teško mi je i priznati koliko... I noćas sam te potražila u snovima, i noćas sam cijelom svojom dušom bila u tvojem toplom zagrljaju, no jutrom me probudila ta hladna i bolna spoznaja- nisi tu, otvaraš oči toliko udaljen i shvaćaš isto- budimo se toliko daleko jedno od drugog. Još jedno jutro, izlazak sunca bio je prekrasan, još jednom je sunce prošaralo nebo crveno-narančasto-plamenim tonovima, a u mom srcu je gorjela samo jedna želja: da sve što sam u tom trenu osjećala, sve čemu sam se divila dijelim s tobom, najdraži moj... Da te zagrlim nježno i u poljupcu ti pružim dijelić moje duše...
Prolazi još jedan dan bez tebe... Malo mi znače sve ljepote koje uočavam oko sebe, ako ti nisi tu... Proljeće je donijelo svoje čari u moje malo selo i u grad: miris livada, jorgovana i cvijetova divljeg kestena, mnoštvo zelene boje, sunčeve zrake pletu svoju čipku sa sjenama u krošnjama drveća... Kulise tako lijepe za ljubav i sreću, a opet, sve mi se čini tako prazno kad nema mog anđela uz mene.
I znam- kad zađe sunce i ponovo oboji nebo i oblake zadnjim svojim zrakama, kad se pojave prve zvijezde na nebu, među njima ona neobična, naša, koja svakim danom sve jače plamti, uvijek mijenja svoju boju i način na koji svijetli, nekad mirno i postojano, nekad treperava, nemirnog sjaja, zvijezda koja toliko liči našoj ljubavi, s razlikom da se naša ljubav nikad, pa čak i kad vrijeme stane neće ugasiti, ponovo ću čekati tu noć sa čežnjom u sebi, i krenut ću na počinak samo s jednom željom- da jednog dana zaspim u naručju svog anđela. I tad ću te ponovo tražiti u snovima, sve moje misli, sve ono što jesam ići će tebi da te pazi i voli dok sanjaš...
Tako prolaze moji dani, jedan za drugim, sve do vremena kad će našem čekanju doći kraj, i moji dani prolaze u nadi i vjeri da će taj dan doći... Iako mi spoznaja da ne možemo biti zajedno uvijek kad to poželimo para srce, kada poželim da budemo jednom i tijelom, kad smo to srcem i dušom, kad poželim samo čuti tvoj glas, otkucaje tvoga srca, osjetiti tvoj miris, tvoj dah, čuvam svu onu nadu koja postoji u meni, čuvam svu onu ljubav koju osjećam da izdržim do idućeg susreta, do idućeg poljupca, do iduće naše male vječnosti.
Kad poželim da si tu... Kad poželim napustiti čitav svoj život kojeg živim i svijet u kojem se nalazim, samo da jednom zaspim u tvom naručju... Ipak ostajem, iako je taj ostanak bolan. Želim jednog dana izgraditi s tobom naš mali svijet, u kojem postojimo samo mi, no ne u stalnom bijegu i strahu, već svijet u kojem će postojati samo sreća, ljubav i sigurnost, lišen skrivanja i loših osjećaja... Iako u meni postoji samo želja da budem uz drugi dio svoje duše, tad sjetim neugasive i neizbrisive ljubavi koja gori u nama i tad sam odlučna još strpljivije čekati, čekati naše vrijeme koje polako, svakom sekundom koja prođe, dolazi... Čekati iduću malu vječnost sa svojim anđelom, u kojoj će pred ljubavi stati vrijeme... Čekati strpljivo i vjerno, kao sve ove dane, tjedne i mjesece dosad...
Proći će još jedan dan bez tebe... Sunce će još jednom ocrtati svoj krug na nebu. Proći će još jedan dan, u iščekivanju, no on će samo učiniti naše vrijeme bližim za još jedan dan.

nedjelja, 15.04.2007.

JOŠ JEDAN SAVRŠEN DAN...

Još jedan savršen dan nakon kojeg ostajem bez riječi... Može li i dan biti ljepši ako je cijeli prožet ljubavlju??? Može li se u jednom danu poželjeti nešto više od voljene osobe u zagrljaju??? Još jedan savršen dan... Toliko bih toga željela sad reći, anđele... A opet, jedino što mi ostaje je ljubav za tebe. Jedino što mi ostaje je nježnost, sjećanje na okus tvojih poljubaca, toplina pri pomisli na voljenu osobu i svijest da si uvijek sa mnom, anđele.
Još jedan savršen dan. Prvi u kojem sam osjetila mir nakon dugog razdoblja stalnih bura. I ovo nije više samo zatišje, kad se olujno nebo na tren smiri, varka da je nevrijeme gotovo da bi u idućem trenu orkanski vjetar donio crne oblake, već onaj pravi mir... Obasjava me sunce, toplina i svjetlo ljubavi.
Još jedan savršen dan... Još jedan dan u ljubavi. Još uvijek oslabljena od praznina i mraka u posljednjih nekoliko tjedana u dnu srca sad osjećam nešto drugo- osjećam nadu. I toliku ljubav kakvu nijedna praznina, koliko god velika i strašna bila ne može izbrisati, onu ljubav koju sam oduvijek priželjkivala i kojoj sam se nadala, kako sam jednog davnog dana napisala- ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde, ljubavi koja je moje utočište kad ovaj svijet postane prevelik, suviše zbunjujuć, kad se počnem pitati previše pitanja na kojih odgovora nema, kad uvidim svu okrutnost ljudi i kad me bude strah sveg onog što sam vidjela, osjetila i spoznala. Ljubav briše sve to, ljubav daje nadu da će jednom doći neko novo vrijeme, vrijeme prožeto samo ljubavi, mirom i srećom. To je vrijeme u koje ti vjeruješ, i želim da to bude i moje vjerovanje. Želiš li sa mnom graditi takvo vrijeme i takav svijet, anđele??? Znam da pitam pitanja na koje odgovor već znam, zapravo osjećam na dnu svog srca, u svemu što jesam. Znam i da neće biti lako ostvariti snove, no kad malo bolje razmislim, svi moji snovi, sve moje želje već su ostvarene u samo jednoj osobi- u jednom anđelu koji me čuva i voli.
Još jedan savršen dan. Dan nakon kojeg sam još uvjerenija koji je zapravo moj put i razlog zbog kojega sam na ovom svijetu- tu sam samo da te volim, jedini moj...

četvrtak, 12.04.2007.

SVE DOK JE LJUBAVI...

Sve dok je ljubavi neću nestati, anđele. Neću izblijediti, neću si dozvoliti da potonem u magli ili da me sakriju tanke, paučinaste niti... Sve dok je ljubavi, živim, živim za tu ljubav, živim za nadu... Sve dok je ljubavi bit će i mojih boja, sve dok je ljubavi ne bojim se. Sve dok je ljubavi spremna sam se boriti čak i sa samom sobom, spremna sam ići i protiv toga zadnjeg, najvećeg protivnika. Dok je ljubavi nema slablasti koja će me preplašiti, prepreke koje neću prevladati, dok ima ljubavi neće biti sumnje koja će me pokolebati. U ljubavi sva je moja snaga, moja vjera, moj život... U ljubavi koju sam našla u naručju jednog anđela, anđela koji sad nosi moje srce u dlanovima, tebe, jedini moj...
Sve dok je ljubavi... Sve dok me voliš... Neću odustati i kad će se bitka činiti izgubljenom. Dok je ljubavi imat ću svoj kompas i nikad neću izgubiti svoj smjer... Jer ta ljubav uvijek će me voditi tebi.
Sve dok je ljubavi... Dok u meni postoji i to malo zrno ljubavi koja me pokreće, koja mi daje snage da kročim u novi dan... Sve dok je ljubavi i ja sam tu. Sanjam obavijena tom ljubavlju. Moje srce kuca u ritmu te ljubavi. U svakom mom dahu djelić je i te ljubavi koju si ondje upleo zajedno sa svojom dušom... Sve dok je ljubavi...
Bojiš se, a nemaš razloga... Bojiš se da izblijedim, da nestanem, da prijeđem ona tajanstvena vrata što vode s druge strane postojanja i razuma... Bojiš se da se idući puta neću vratiti kad nestanem i kad me budeš dozivao. Bojiš se, mada bi trebao znati da me nećeš izgubiti, da te neću napustiti sve dok je u meni i najmanje zrnce ljubavi... Uvijek ću se vratiti tebi.
Sve dok je ljubavi među nama ne moraš se bojati. Ta ljubav mi daje da živim, uvijek mi pokaže put kojim ti se uvijek mogu vratiti... Uvijek sam s tobom, sve dok me voliš, sve dok je u tebi i najmanjeg dijelića ljubavi za mene.
Sve dok je ljubavi... Sve dok je ljubavi bit će i nade... Sve dok je ljubavi bit će i mene... Sve dok mogu osjećati ljubav ta će ljubav biti samo za tebe, anđele...

Bila je topla proljetna večer i zvijezde su sjale negdje visoko na nebu... Još jedan oproštaj kojeg nisam mogla podnijeti i bol i tuga ponesu me negdje, u neki drugi svijet... Našla sam se na jednom mjestu, anđele, toliko strašno praznom. Ondje nisam osjećala ni bol ni tugu. No i ljubav je ostala umrtvljena, uspavana... Bojala sam se da ne izblijedi na tako praznom mjestu... Ne znam što se događalo u stvarnom svijetu, dok si me dozivao, iako sam čula tvoj glas, tada toliko dalek... Jeku koja je tiho odzvanjala... Govorio si mi da ti se vratim i da me trebaš... I ja sam krenula prema tom voljenom glasu, potrčala sam... Sve je bilo tako jezivo bezbojno, jedino što sam željela osjetiti tvoj zagrljaj koji je toliko topao i siguran. Nisam ni znala koliko sam daleko otišla... Cijelo vrijeme išla sam prema tebi... Činilo mi se da nikad neću prijeći taj put. Sekunde u stvarnosti, na tom neobičnom mjestu činile su se poput godine. Naposlijetku sam došla do tebe, do stvarnosti, opet sam postala ja. Prvo što sam učinila je utisnula ti jedan poljubac... Imao je okus onog prvog dok su me tvoje ruke čvrsto držale u zagrljaju... Tom zagrljaju uvijek ću se vraćati... Sve dok je ljubavi...

DNEVNICI DRUGE STRANE MOJE DUŠE

Ljubičasto pero pleše pod kretanjem vjetra što nepozvan ulazi u moju sobu... Zvuci gitare i dobro poznata pjesma... Šapućem rječi te pjesme, toliko tužne i bolne... Iz jedne posudice prostorijom se širi opojan miris šume te tanki, sivi trakovi dima... Kulise su to za novu predstavu. Ova ne govori o sreći, oprostite mi zbog toga. Sve ovo sam izbjegavala jako dugo, no čini se da ne mogu vječno bježati...
Sve ovo vrijeme hodala sam po tankom, svilenom užetu što je razapeto između oblaka... S crnim povezom preko očiju da ne vidim kuda me moji nesigurni koraci vode. Put moga srca bio je u ljubav, ljubav koja je sve više rasla, no istodobno... Istodobno se u mojoj duši događalo tisuće drama, koje sam prešutjela, sakrila njihove tragove s novim jutrom, zakopala ih negdje u dubine sebe da ih nitko nikad ne vidi, osobito ne ljudi kojima je stalo do mene, osobito ne ljudi koji za mene osjećaju ljubav. Tisuće i tisuće misli koje su me vodile negdje daleko, no ne na neko lijepo mjesto...
Još uvijek hodam na tom tankom užetu, u visinama, a jedina sigurna, stabilna mjesta, oblaci na koje stajem su trenuci u kojima sam uz svog anđela, dok me drži u zagrljaju i ne dopušta mi da se negdje izgubim. Činim idući korak i uže mi izmiče ispod nogu... Padam??? Ledbim??? Ne znam više, nestao je i posljednji osjećaj koji imam za smjer... I više ne znam ni tko sam, ni gdje sam, ni kamo idem... Praznina u kojoj se nalazim guta me, hoće li u tom bezdanu nestati i zadnji komadić moje duše??? Osjećam ponovo kako se ta šupljina uvlači u mene i... Možda si bio u pravu, anđele, blijedim... Nestajem, a doista to ne želim. Želim ostati uz tebe, na mjestu koje je toplo i sigurno, ispunjeno ljubavlju... A neka tanka, paučinasta nit vodi me negdje drugdje...
Sve stvari koje sam vidjela i osjetila u posljednjih par tjedana... Čitav je svijet u mojoj glavi i shvaćam da nosi više boli nego sreće... A ja ne mogu i ne želim zatvarati oči pred tim... I ne želim nositi lažan smiješak, danas mi je pretežak. Ali... Ne bojim se boli i ne bojim se mraka... Bojim se odsustva osjećaja, pa čak i onih loših. Bojim se tog bezdana što me proždire. Bojim se ravnodušja. Bojim se onog trena kad će mi početi biti svejedno, trena kad ću živjeti samo zato jer mi je to navika.
Ovu ljubav što je čuvam... Toliko dragocjenu... Malu kapljicu kristalne vode u kojoj se odražava tvoje lice i svi naši zajednički trenuci što je nosim na dlanu... Ne želim je izgubiti. U toj kapljici je sve što mi je ikada značilo u životu... Sve ono što mi je dalo smisao... U toj maloj kapljici postoji mali svemir- beskraj osjećaja, beskraj čarobnih trenutaka, beskraj želja koje se opet slijevaju u jedno (jedino što želim tvoja je sreća), beskraj koji možda i može ispuniti prazninu što nastaje u meni, no bojim se da bi je bezdan okaljao, jer tu se krije još nešto... Ona druga strana duše... Moj vječiti mrak...
Vidjela sam tu stranu noćas u snovima... I jučer sam nosila krv na svojim rukama, nevidljivu drugim ljudima. Ipak je bila tu, vidjela sam je, osjećala njezin ljepljiv dodir i slani miris. Nisam je mogla sprati sa sebe, jer u ovom svijetu nije bila stvarna... A ipak je bila ondje...
Ponovo u Bezdanu??? Ne, ne želim to dozvoliti... Iako sama po sebi ne znam kud da krenem, postoji moj kompas, moja zvijezda Sjevernjača, a to si ti, anđele moj, i naša ljubav... Dopustit ću da me ona vodi, kao što je dosad bila moja vodilja. Ta ljubav ponovo će me odvesti na jedino moje sigurno mjesto, u moj jedini dom gdje me ničeg nije strah, gdje nema nikakve praznine, ni mraka, ni boli... Mjesto na kojem postoji samo jedno- beskrajna sreća, u tvoj zagrljaj...

nedjelja, 08.04.2007.

SJENA, ŠUMSKA VILA I JEDNOSTAVNO ATHROPA

(Kažu da je čitava ljudska osobnost sastavljena od više cjelina, dijelova, dimenzija... Ovdje progovaraju moje tri... Tri od njih bezbroj... Još jedan mozaik...)

Rijetki su dani u kojima ovo uspijevam, iako mi je s vremenom ova mala igra postala vrlo draga. Rijetki su dani u kojima se uspijevam promijeniti, preobraziti u ništa, u prikazu nevidljivu ljudima. Stanje je to u kojemu vidim više negoli drugi vide, čujem više negoli drugi čuju i osjećam... Osjećam više nego što sam mislila da je moguće osjećati... Danas sam upravo takva prikaza, sjena u crnom, toliko udaljena od ljudi, a ipak im toliko blizu... (...)

Šuštanje lišća u granama, more zelene i smeđe, miris mokre zemlje i suhog lišća. Želim letjeti... Neka me ponese povjetarac, želim izbliza vidjeti svaki oblak, želim uhvatiti kišne kapi gore na nebu prije nego što taknu tlo, želim razmaknuti sive oblake i donijeti sunčane zrake... Želim taknuti nebo... (...)

Ponekad mi se čini da svi mi živimo u nekom svom zamišljenom svijetu... Moj osobni zamišljeni svijet su riječi, pisana slova, ima ešto očaravajuće u šumu stranica neke knjige, svakom tragu koji je ostavila osoba koja je je prethodno čitala... Savinuti rubovi. Črčkarije na marginama. Otisak gdje je stajala šalica kave. Kao da knjiga ima neki svoj život... No ona prava stvar, ono što je zapravo posebno u njoj, njezin je sadržaj... U riječima se skrivaju neizreciva avanture, daleke zemlje, neprežaljene ljubavi, uzvišene misli... Čitav svijet na jednom komadu papira... (...)

Jednom, ne tako davno, osjetila sam tugu šumskih vila... Osjetila sam ih, nisam ih vidjela, no njihova prisutnost bila je posvuda oko mene. U svakom kamenu, svakom drvetu, svakom cvijetu... Osjetila sam ih u mirisu šume, u strujanju zraka, plesale su svoj drevni ples i zvale me u svoje kolo... I željela sam poći njihovim tragovima, željela sam biti njihova sestra, no nisam mogla... Na odlasku iz njihova doma osjetih njihovu bol, njihove suze što su se slijevale niz jedan potok u kristalno čistoj, prozirnoj vodi... Njihov dom nestaje, ljudi više ne poštuju ni šumu, ni šumske vile, bacaju smeće pred njihov prag, od drveća ostaju samo panjevi, od zelenila ostaje sivilo... U vodi iz potoka tad osjetih gorčinu njihovih suza... (...)

Volim biti takva, nevidljiva, prolaziti ulicama grada, laganim korakom, ali upijajući svaku i najmanju sitnicu, svaki i najmanji dijelić onog što čini ljudski život... Hodam tako, prozirna, a opet materijalna, neznanka, strankinja u crnom, bezizražajnog lica, ne odajući emocije, ali očiju širom otvorenih, i otvorenog srca i duše pred svim onim što mi život može pružiti. Volim način na koji prolaze pored menem, kao da me i ne vide, nesvjesni da svojom prisutnosti ostavljaju trag, znak da su bili ovdje, u jednom trenutkui jednom mjestu, da su u sebi nosili bezbroj misli i osjećaja, kako onih svakodnevnih, posve uobičajenih, do gotovo blaženih radosti i dubokih, bolnih ponora tuge.

Ponekad me zanesu tonovi neke pjesme ili pak negdje napisani stihovi i tad ponovo potonem u snove... Snovi, u njima se slijevaju tisuće mojih svjetova u jedan, svijet boja, svijet šarenila i raznih oblika. Sanjam... Uvijek sam sanjala... Možda ovo nije vrijeme za sanjare, jer hladno je i sivo... Ali iz dana u dan borim se i trudim da opstane moje šarenilo, moje boje... Ne želim ih izgubiti, toliko ih često smetnem nekud poput šake staklenih perlica u raznobojnoj torbici... Nestanu... I onda, kad ih već zaboravim, pronađem nešto davno izgubljeno, divim se... Postanem dijete i igram se njima, stvaram svoju magiju... (...)

Vile su me zvale, ali odoljela sam njihovom sirenskom zovu... Jer šumskim vilama ljubav nije dozvoljena, a ja... Volim jednog anđela, i ne mogu više bez te ljubavi... S njih i jedino s njim želim uživati u ljepotama prirode, želim mu pokazati i dopustiti da osjeti sve što mene toliko oduševljava... Želim s njim, kao jednog davnog dana potonuti u ležaju od suhog lišća ili mu u dlanove pružiti naš osobni komadić prirode... S njim i samo s njim želim letjeti, vinuti se u oblake, ali držeći ga čvrsto za ruku... (...)

I onda dođe tren kad skidam tu crnu krinku, pokažem i svoju dušu, krhku i ranjivu, prestanem biti prozračna i nevidljiva... Prestanem biti prikaza, postanem prava osoba od krvi i mesa, sa vlastitim životom i brigama, ali s jednim srcem punim ljubavi za jednu posebnu osobu... Zove me anđelom crnih krila, a on je moj bijeli anđeo koji mi pokazuje put, koji mi daje jedinu stvar koja mi je bitna i potrebna za život- daje mi ljubav... Ta ljubav zapravo me čini stvarnom i živom, ta ljubav mi daje snage da postojim...

Svi moji snovi oduvijek su težili jednom, svi moji snovi bili su jedno- bili su ljubav. Odavno već ne moram bježati u svoj izmišljeni svijet snova i riječi jer živim nešto puno ljepše- živim stvarnu, pravu ljubav, ljubav koja se ne može uhvatiti u snova ili zamisliti, može se tek osjetiti, vidjeti u smiješku voljene osobe ili u sjaju očiju, može se čuti kad voljena osoba govori "volim te", može se osjetiti u poljupcu ili zagrljaju... Moj svijet snova sad je naš, sve moje riječi sad postoje samo zato da ti pokažem svoju ljubav, anđele. Tebi ih darujem, jer odavno već su tvoji...


Sve ono što jesam oduvijek te i potpuno voli... Zauvijek...

NEKI DAVNI KRIJESOVI I VATRA KOJA ĆE VJEČNO GORJETI...

Prvo sjećanje na običaj o kojem ću danas pisati potječe iz dana mog djetinjstva... Imala sam tad neke tri ili četiri godine, bila je noć prije Uskrsa, moja majka, brat i ja hodali smo od jedne "vuzmenke" do druge, malene hrpice granja ispred svake kuće gdje bi se ljudi okupljali i razgovarali... Uvijek sam voljela taj običaj, bilo je nešto posebno u njemu... Gledala sam u vatru, skakutala oko nje, promatrala kako plamen zahvaća granje, kako žeravica tinja, kako se iskre dižu u oblaku dima visoko u nebo... Cijelu godinu čekala bih taj dan, baš kao i ostala seoska djeca... Divila sam se jakom duhu vatre... Dok je suho granje mirno izgaralo, tu i tamo uz pucketanje, simbolizirajući nastanak novog života iz svog pepela... Iskrice su se dizale u nebo poput krijesnica, tražeći svoje sestrice zvijezde.
Prvo sjećanje na moju ideju o ljubavi dolazi također iz mojih djetnjih dana, no to nije bila ljubav iz priča, već je bilo više kao slutnja, naslućivala sam da ondje negdje postoji velik i snažan osjećaj koji pokreće svijet... Osjećaj dovoljno velik da pred njim posustaje sve...
Prvog velikog krijesa u selu sjećam se kao djevojka od jedanaest godina. Na prelasku iz djetinjeg u mladenačko doba, otkriveni su novi osjećaji, novi svijet za mene... Prve zaljubljenosti, sve je to bilo toliko očaravajuće baš poput onog visokog stupa vatre preda mnom, bila je to vatra koja bukti, donosi neke vlastite čari, jak plamen što na tren rasvijetli noć, osjeti se u hladnoj noći na licu... Ponovo sam gledala u nebo za onim plamtećim iskricama, ponovo su me uspjele zadiviti... Ali ta vatra bi izgorjela brzo, ostavljala je za sobom tek hrpu sivog pepela, ugarke koji su tinjali i gasili se, crne, pougljenjele komade drva, tako tužnu i sivu sliku...
Prvog osjećaja prave ljubavi sjećam se s šešnaest godina, dana kad sam srela svog anđela... Osjećaj drukčiji od sviju koje sam dotad upoznala, kao da su moje slutnje iz djetinjstva bile ostvarene, kao da je čitav moj život i moja potraga dobila smisao... Po prvi puta dotad spoznala sam što zapravo znači ta lijepa riječ "ljubav" i sve ono što se krije iza nje... I po prvi puta ostala sam bez riječi pred tim osjećajem, iako se trudim otad pronaći one prave da to opišem...
Naš prvi krijes, "vuzmenka", na kojoj smo bili bila je jučer... Zakasnili smo jer smo se izgubili negdje u ljubavi, vrijeme je ponovo postalo nevažno... Bila je kišna večer, no vatra je svejedno gorjela, plamen je već progutao sve do trena kad smo stigli... Ostali su tek temelji cijelog krijesa, no oni su gorjeli nekim posebnim sjajem, samo za nas. Nisam gledala u vatru. Onaj pravi plamen gorio je između mog anđela i mene, neugasiv, vječan, plamen prave ljubavi...

SAD ZNAM DA U SNU ZOVEŠ MOJE IME...

Neobično je to kako se ljubav može mijenjati, a opet biti ista kao i prvog dana kad je tek počela gorjeti u srcu... Neobično je to kako svaki poljubac ima okus onog prvog, svaki pogled kao da je onaj prvi, kojim te upoznajem svaki put iznova, kako u svakom zagrljaju iznova shvatim da to je moje mjesto i ta spoznaja me obraduje kao prvog puta kad sam to shvatila, kako me još uvijek boja tvog glasa uspije smiriti i hipnotizirati... Kao da te svakog puta iznova počinjem voljeti, iako sam te oduvijek voljela, kao da svakog puta otkrivam novu dimenziju jedne ljubavi.
Čarolija još uvijek traje, ali ne u vidu zaluđenosti ili obične zaljubljenosti, više je od toga. Sad znam, više u meni nema ni dijelića sumnje, anđele- ovo je prava ljubav. Znam to već odavno, iako to nisam mogla priznati, nije mi moglo doći do svijesti da imamo takvu sreću, da smo pronašli nešto jedinstveno jedno u drugom i izgradili nešto neponovljivo između nas. Neizbrisivo. Vječno. Znam da sad pišem velike riječi i posve sam svjesna toga, ali... Ovo nisu samo snovi, to je ljepše od snova i to je stvarnost koju živim.
Jučer... Zašto sam uvijek bez riječi kad želim nešto reći o jednom danu kojeg smo proveli zajedno??? Više od lijepog, više od magičnog, jedan dan potpuno prožet ljubavlju. Čekala bih cijelu vječnost za jedan takav dan... Zapravo, čekala bih cijelu vječnost za samo jednu sekundu sa svojim najdražim bićem... Za jedan tren, samo da ti taknem usne svojima, a tad bih zaustavila satove da taj poljubac ostane zauvijek smrznut u vremenu. Neprolazan.
Ponovo u svom okruženju tražim i pronalazim i najmanje dijeliće tvoje prisutnosti, samo da se uvjerim da to nije bila iluzija (još uvijek ne vjerujem da si stvaran). Prisjećam se prošlog dana... I "lukavog" cvijeća u šumarku, i našeg ponovnog bijega od ljudi da postojimo samo ti i ja, i mrava koji mi više nisu dragi jer od njih imam osip na ruci, i toga kako smo namirisali moju sobu, i plesa u ritmu ljubavi, i krijesa na kojeg smo malo zakasnili... I sjećam se tebe kako sanjaš, ponovo, s polusmiješkom na usnama, a ja sam ponovo čuvarica tvojih snova koju čvrsto držiš u zagrljaju... I pratim svaki otkucaj tvog srca, svaki dah, svaki tvoj nesvjesni pokret... Znaš što nikad neću zaboraviti... U trenu kad sam se odmakla malo od tebe da ti skinem naočale, u snu si tražio moju ruku da je čvrsto primiš i zvao moje ime da budem uz tebe... I bila sam, uvijek sam uz tebe, uvijek te pazim dok snivaš... Zapravo, uz tebe sam u svakom trenu svakog dana, više te ne napuštam jer smo nerazdruživo jedno.
Kao da i sad čujem kako me šapatom dozivaš, možda baš u ovom trenu...
Ne znam zašto me to toliko razveselilo, znala sam da me i u snu voliš, ali sad znam i da u snu zoveš moje ime...

petak, 06.04.2007.

POVRATAK...

Možda je ovo povratak, možda nije, nikad nisam voljela laži i zato ih neću ispisivati...

Oprostite mi zbog malo dužeg odsustva, čini mi se da mi je trebao malo duži odmor no što sam si to željela dopustiti... Možda se još uvijek i nisam vratila... Možda još uvijek lutam negdje, s druge strane zvijezda, neuhvatljiva poput vjetra...
Razlog iz kojeg nisam toliko dugo pisala??? Nedostajalo mi je ovo, doista. Ali umor me obavio poput teškog plašta kojeg nikako nisam mogla skinuti s duše, riječi su uvijek bile u meni, samo ih nikako nisam mogla prenijeti u slova... To je razlog iz kojeg me nije bilo ovoliko dugo... Trebao mi je predah od svega, trebala sam još jednom srediti misli i osjećaje, trebala sam još jednom vidjeti svijet, ostati rastužena, ali i očarana onim što vidim... Trebala sam još jednom okusiti slatkoću sreće, ali i gorčinu tuge, trebala sam se trgnuti iz mrtvila koje me obuzimalo. Tek sad, kad je prošlo, mogu priznati da sam osjetila onaj stari osjećaj paraliziranosti, bila sam korak do sivila, korak do praznine, samo nikome nisam mogla dozvoliti da to vidi. Čak ni mom anđelu, zpravo zbog toga jer ga volim toliko, i jer mu ne mogu dozvoliti da vidi to ništavilo koje je ponekad u meni. Besmisao. Beznađe. Ta praznina upila je sve moje riječi, riječi su odjekivale u praznini moje duše... Uvijek sam voljela, čak i praznina bježi od ljubavi, ta ljubav me na kraju ispunila, zauzela svaki pa i najmanji dijelić šupljine koja je nastala i zbog nje sam se, eto, vratila. Ovdje sam samo zbog ljubavi, da napišem nove riječi njoj u čast, da još jednom na svoj način pokažem mom jedinom anđelu koliko ga zapravo volim, da kad kažem da ga volim u beskraj zapravo umanjujem svu tu ljubav koja je u meni...
Vraćam se... Možda ovo i je onaj pravi povratak, ne znam... Neću vam pisati što se događalo ovih dana... Bila sam svašta... Od sablasti u crnom kaputu do sestre šumskim vilama... Bila sam tužna. Buđenje jedne noći i nova prikaza sa starim, poznatim likom... Zapitala bih se zašto, ali znam da je to krivo pitanje... Riječi koje je izgovarala, ta nova prikaza... Isprekidane, ali znala sam ih već... Toliko puta sam pomislila na njih... Jednom... zaista... spasiti nekog... sačuvati sebe... nije mi uspjelo... Zatim je nestala. Koačno sam uspijela reći to zadnje "Zbogom". Sretno ti bilo... To je bila tuga, no nije bilo samo tuge ovih dana... Bilo je i dana savršene sreće i mira, svaki put kad bi se našla u zagrljaju svog anđela, svaki put kad bi se naše usne našle jedne do drugih... Svaki put kad bih osjetila njegovu prisutnost, ioako je bilo kilometrima daleko... Da, bila sam sretna. Beskrajno.
I vodila sam borbe. One iste. S vjetrenjačama, naravno, jer nikad neću prestati biti Don Quijote svoje vrste... Još uvijek sanjam iste snove... Još uvijek sam ponekad iluzionistica koja vam pokušava pomoću riječi dočarati svoje srce...
I sve sam sigurnija da se vraćam...
U svoje malo utočište, u riječi... Vraćam se vama, najdraži moji... Vraćam se da vam ispričam nove priče...

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.