Ljubičasto pero pleše pod kretanjem vjetra što nepozvan ulazi u moju sobu... Zvuci gitare i dobro poznata pjesma... Šapućem rječi te pjesme, toliko tužne i bolne... Iz jedne posudice prostorijom se širi opojan miris šume te tanki, sivi trakovi dima... Kulise su to za novu predstavu. Ova ne govori o sreći, oprostite mi zbog toga. Sve ovo sam izbjegavala jako dugo, no čini se da ne mogu vječno bježati...
Sve ovo vrijeme hodala sam po tankom, svilenom užetu što je razapeto između oblaka... S crnim povezom preko očiju da ne vidim kuda me moji nesigurni koraci vode. Put moga srca bio je u ljubav, ljubav koja je sve više rasla, no istodobno... Istodobno se u mojoj duši događalo tisuće drama, koje sam prešutjela, sakrila njihove tragove s novim jutrom, zakopala ih negdje u dubine sebe da ih nitko nikad ne vidi, osobito ne ljudi kojima je stalo do mene, osobito ne ljudi koji za mene osjećaju ljubav. Tisuće i tisuće misli koje su me vodile negdje daleko, no ne na neko lijepo mjesto...
Još uvijek hodam na tom tankom užetu, u visinama, a jedina sigurna, stabilna mjesta, oblaci na koje stajem su trenuci u kojima sam uz svog anđela, dok me drži u zagrljaju i ne dopušta mi da se negdje izgubim. Činim idući korak i uže mi izmiče ispod nogu... Padam??? Ledbim??? Ne znam više, nestao je i posljednji osjećaj koji imam za smjer... I više ne znam ni tko sam, ni gdje sam, ni kamo idem... Praznina u kojoj se nalazim guta me, hoće li u tom bezdanu nestati i zadnji komadić moje duše??? Osjećam ponovo kako se ta šupljina uvlači u mene i... Možda si bio u pravu, anđele, blijedim... Nestajem, a doista to ne želim. Želim ostati uz tebe, na mjestu koje je toplo i sigurno, ispunjeno ljubavlju... A neka tanka, paučinasta nit vodi me negdje drugdje...
Sve stvari koje sam vidjela i osjetila u posljednjih par tjedana... Čitav je svijet u mojoj glavi i shvaćam da nosi više boli nego sreće... A ja ne mogu i ne želim zatvarati oči pred tim... I ne želim nositi lažan smiješak, danas mi je pretežak. Ali... Ne bojim se boli i ne bojim se mraka... Bojim se odsustva osjećaja, pa čak i onih loših. Bojim se tog bezdana što me proždire. Bojim se ravnodušja. Bojim se onog trena kad će mi početi biti svejedno, trena kad ću živjeti samo zato jer mi je to navika.
Ovu ljubav što je čuvam... Toliko dragocjenu... Malu kapljicu kristalne vode u kojoj se odražava tvoje lice i svi naši zajednički trenuci što je nosim na dlanu... Ne želim je izgubiti. U toj kapljici je sve što mi je ikada značilo u životu... Sve ono što mi je dalo smisao... U toj maloj kapljici postoji mali svemir- beskraj osjećaja, beskraj čarobnih trenutaka, beskraj želja koje se opet slijevaju u jedno (jedino što želim tvoja je sreća), beskraj koji možda i može ispuniti prazninu što nastaje u meni, no bojim se da bi je bezdan okaljao, jer tu se krije još nešto... Ona druga strana duše... Moj vječiti mrak...
Vidjela sam tu stranu noćas u snovima... I jučer sam nosila krv na svojim rukama, nevidljivu drugim ljudima. Ipak je bila tu, vidjela sam je, osjećala njezin ljepljiv dodir i slani miris. Nisam je mogla sprati sa sebe, jer u ovom svijetu nije bila stvarna... A ipak je bila ondje...
Ponovo u Bezdanu??? Ne, ne želim to dozvoliti... Iako sama po sebi ne znam kud da krenem, postoji moj kompas, moja zvijezda Sjevernjača, a to si ti, anđele moj, i naša ljubav... Dopustit ću da me ona vodi, kao što je dosad bila moja vodilja. Ta ljubav ponovo će me odvesti na jedino moje sigurno mjesto, u moj jedini dom gdje me ničeg nije strah, gdje nema nikakve praznine, ni mraka, ni boli... Mjesto na kojem postoji samo jedno- beskrajna sreća, u tvoj zagrljaj...
Post je objavljen 12.04.2007. u 14:32 sati.