Jeka tisine
četvrtak, 12.04.2007.
DNEVNICI DRUGE STRANE MOJE DUŠE
Ljubičasto pero pleše pod kretanjem vjetra što nepozvan ulazi u moju sobu... Zvuci gitare i dobro poznata pjesma... Šapućem rječi te pjesme, toliko tužne i bolne... Iz jedne posudice prostorijom se širi opojan miris šume te tanki, sivi trakovi dima... Kulise su to za novu predstavu. Ova ne govori o sreći, oprostite mi zbog toga. Sve ovo sam izbjegavala jako dugo, no čini se da ne mogu vječno bježati...
Sve ovo vrijeme hodala sam po tankom, svilenom užetu što je razapeto između oblaka... S crnim povezom preko očiju da ne vidim kuda me moji nesigurni koraci vode. Put moga srca bio je u ljubav, ljubav koja je sve više rasla, no istodobno... Istodobno se u mojoj duši događalo tisuće drama, koje sam prešutjela, sakrila njihove tragove s novim jutrom, zakopala ih negdje u dubine sebe da ih nitko nikad ne vidi, osobito ne ljudi kojima je stalo do mene, osobito ne ljudi koji za mene osjećaju ljubav. Tisuće i tisuće misli koje su me vodile negdje daleko, no ne na neko lijepo mjesto...
Još uvijek hodam na tom tankom užetu, u visinama, a jedina sigurna, stabilna mjesta, oblaci na koje stajem su trenuci u kojima sam uz svog anđela, dok me drži u zagrljaju i ne dopušta mi da se negdje izgubim. Činim idući korak i uže mi izmiče ispod nogu... Padam??? Ledbim??? Ne znam više, nestao je i posljednji osjećaj koji imam za smjer... I više ne znam ni tko sam, ni gdje sam, ni kamo idem... Praznina u kojoj se nalazim guta me, hoće li u tom bezdanu nestati i zadnji komadić moje duše??? Osjećam ponovo kako se ta šupljina uvlači u mene i... Možda si bio u pravu, anđele, blijedim... Nestajem, a doista to ne želim. Želim ostati uz tebe, na mjestu koje je toplo i sigurno, ispunjeno ljubavlju... A neka tanka, paučinasta nit vodi me negdje drugdje...
Sve stvari koje sam vidjela i osjetila u posljednjih par tjedana... Čitav je svijet u mojoj glavi i shvaćam da nosi više boli nego sreće... A ja ne mogu i ne želim zatvarati oči pred tim... I ne želim nositi lažan smiješak, danas mi je pretežak. Ali... Ne bojim se boli i ne bojim se mraka... Bojim se odsustva osjećaja, pa čak i onih loših. Bojim se tog bezdana što me proždire. Bojim se ravnodušja. Bojim se onog trena kad će mi početi biti svejedno, trena kad ću živjeti samo zato jer mi je to navika.
Ovu ljubav što je čuvam... Toliko dragocjenu... Malu kapljicu kristalne vode u kojoj se odražava tvoje lice i svi naši zajednički trenuci što je nosim na dlanu... Ne želim je izgubiti. U toj kapljici je sve što mi je ikada značilo u životu... Sve ono što mi je dalo smisao... U toj maloj kapljici postoji mali svemir- beskraj osjećaja, beskraj čarobnih trenutaka, beskraj želja koje se opet slijevaju u jedno (jedino što želim tvoja je sreća), beskraj koji možda i može ispuniti prazninu što nastaje u meni, no bojim se da bi je bezdan okaljao, jer tu se krije još nešto... Ona druga strana duše... Moj vječiti mrak...
Vidjela sam tu stranu noćas u snovima... I jučer sam nosila krv na svojim rukama, nevidljivu drugim ljudima. Ipak je bila tu, vidjela sam je, osjećala njezin ljepljiv dodir i slani miris. Nisam je mogla sprati sa sebe, jer u ovom svijetu nije bila stvarna... A ipak je bila ondje...
Ponovo u Bezdanu??? Ne, ne želim to dozvoliti... Iako sama po sebi ne znam kud da krenem, postoji moj kompas, moja zvijezda Sjevernjača, a to si ti, anđele moj, i naša ljubav... Dopustit ću da me ona vodi, kao što je dosad bila moja vodilja. Ta ljubav ponovo će me odvesti na jedino moje sigurno mjesto, u moj jedini dom gdje me ničeg nije strah, gdje nema nikakve praznine, ni mraka, ni boli... Mjesto na kojem postoji samo jedno- beskrajna sreća, u tvoj zagrljaj...
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.