Jeka tisine

ponedjeljak, 16.07.2007.

SUNCOKRET...

Procvalo je Sunce u mojoj ruci... Zuto i mirisno... Veliko i nepravilno... Nesavrseno u svoj svojoj savrsenosti... Nezgrapno i glomazno, a ipak elegantno... Velikih, razlicitih latica poput Suncevih zraka... Suncokret.
Boja Suncokreta= Smijesak... Sjeca me na Radost na licima mojih najmilijih... Sjeca me na prekrasan ljetni dan proveden u Sreci... Sjeca me na Djetinjstvo i Zaboravljene Igre... Sjeca me na Ples Leptira i... Sjeca me na one trenutke kad u meni postoji samo beskrajna Razigranost i Zadivljenost Svijetom...
Listovi Suncokreta= Zaklon. Siroki i veliki, mjesto koje stiti od Nebeskih Suza ili pak vreline popodnevnog Sunca brojna mala bica polja... Cini im sjenu i krov... Njihovo malo utociste, sigurno mjesto koje ce ih cuvati kada Nebo postane gnijevno. Listovi Suncokreta= Sigurnost.
Latice Suncokreta= Suncane zrake, sposobne da njezno miluju, a ipak nisu krhke kao u nekog drugog cvijeca... One ne teze nekoj velikoj Raskosi, njihova Ljepota je Nepravilnost, Nesavrsenost i Jednostavnost... Latice Suncokreta nisu ohole, ne zele nekog zadiviti svojim Bogatstvom... Cvijet Suncokreta nije ohol... On nikoga ne zeli opcarati svojom Savrsenocu. On nudi tek naizgled Neugledan, Glomazan i Jednostavan Prizor... Ali dok u svojoj Jednostavnosti zadrzava i Ponos i uzdize pogled visoko u Nebo... Cvijet Suncokreta= Jednostavnost, Neobicnost, Skromnost, ali i Savrsenstvo i Ponos...
Suncokret prati svog Brata Sunce dok ocrtava krug na Nebu... Prati ga Pogledom i prelazi taj isti krug s njim, svakog dana iznova, vjerni je Pratitelj... Kad Sunce odlazi na Pocinak, i Suncokret svoju glavu obara na San... Da bi s novim jutrom iznova mogao neumorno pratiti svog Brata...
Stabljika i Korijenja Suncokreta su snazni i cvrsti... Tesko dopustaju nekom da ih slomi... Dok Olujni Vjetar huci poljima oni i dalje ostaju na svom mjestu, drzeci Cvijet na svom mjestu, ne dopustajuci da ga nosi, cak ni da ga poljulja... Odupiru se svojom snagom Olujama... Temelji su Suncokreta jaki...
Miris je Suncokreta Njeznost... Njeznost poput one u Poljupcu mog Andjela dok mi je pruzao taj Cvijet u ruke... Njeznost koju uvijek ponovo okusim u svakom trenutku kojeg provedem s njim... Njeznost koja opija i omamljuje, sposobna je povesti u Neki Drugi Svijet... Njeznost u toplini njegova Zagrljaja... Njeznost Jedne Ljubavi...


I ponovo jedna zacarana Noc na poljima mog doma... Sare Sunca gore na nebu kao i Ljubav u srcima dvoje mladih ljudi koji secu prasnjavim putem... Prve Zvijezde polako se javljaju, samo za njih, njihove... Smiju se... Sretni su... Vole se u Beskraj... Ona nosi cvijet Suncokreta, svoj najdrazi cvijet, u svojim rukama... I Beskrajnu Ljubav za svog Andjela u Srcu...

srijeda, 11.07.2007.

NEISPLAKANE SUZE...

Neke neisplakane suze... Pronasle su me danas... Osjecam ih ponekad kako prolaze svoj put na prozracnim prstima ostavljajuci mokre, slane tragove... Danas su me pronasle na prepad, na prijevaru, podmuklo... Hladnoca... Praznina... Kao da mi je iscupano srce iz grudiju...
Osjecam... Ono nesto izvan rijeci, sto se ne moze ni zamisliti, samo dozivjeti... Nije to prava Tuga, ne...
Samo me tiste neisplakane suze.
Krenula sam i danas u Lutanje, bez Cilja i Smisla... Samo da vise ne osjecam tu golemu rupu sto se nalazi na mjestu gdje bi mi trebalo biti Srce...
Nebo je bilo plavo, bozanska nijansa, savrseno... A ja sam tu boju dozivljavala kao sivu, bezlicnu... Sunce je svemu, i Zemlji, i Nebu, i Svim Nebeskim Stvorenjima i Stvorenjima Ovog Svijeta davalo Svjetlost i Toplinu... Svima i Svemu... Osim ovoj Izgubljenoj Dusi koja je osjecala samo led.
I krenula sam putevima koje sam prosla sa svojim Andjelom... Mozda mi samo nedostaje, mislila sam, ali znala sam da nije samo u tome izvor Tuge... Da... Nedostaje mi u Beskraj. Kao da je prosla cijela Vjecnost otkako su mi usne posljednji put takle njegove... Nije prosao ni dan otkako je otisao iz mog zagrljaja... A vec... Kao da su prosla tisucljeca...
Kao da sam ostala posve sama na ovom Svijetu...
Kao da sam izgubila sve ono sto sam voljela...
Beskraj Besmisla... Neodgovorena Pitanja...
A ja sam samo lutala, i Put koji je toliko bio predivan s njim, mir polja, pjesma vjetra, cinio mi se prazan i zastrasujuc.
Nisam ni primijetila oblake koji su se skupljali nada mnom... Je li moja Tuga zazvala i Tugu Neba???
I Nebo je palo u plac... Jedna njegova Suza padne mi na lice... Na mjesto gdje bi bio izvor i mojih suza... I krene, potece... Za sve moje neisplakane suze...
Jer... Nocas ih ostavljam iza sebe. Sve... Vise se nikad necu osvrnuti na njih... Trazit cu Srecu... Nositi cu Osmjeh... I boriti se...
Nebeske Suze stale su ubrzo nakon toga... Nebo se otvorilo i ugledah njegove tanke zrake svjetlosti kako se probijaju kroz oblake... Jednom cu naci Mir...
Jednom... Vise nece biti Tuga... Ni neisplakanih suza...

ponedjeljak, 09.07.2007.

KRIJESNICA NA DLANU...

Zahvalila bih Vam prvo svima na mnostvu prekrasnih komentara i jos ljepsih misli... Hvala Vam jer ste sudjelovali u mojoj Igri... Poziv je jos uvijek otvoren svakomu tko cita ove Rijeci... Dijelimo Smijesak, Igrajmo se Boljeg Svijeta, Prijatelji moji... Hvala Vam.

Hodamo po zeljeznickoj prugi nadaleko od moje kuce, moj Andjeo i ja... Oko nas samo Mir, pjesma zrikavaca i lelujanje vecernjeg povjetarca u poljima oko nas... Ima nesto u spokoju Noci, uvijek me ocaravala i sad je osjecam, upijam... Iznad nas Zvijezde, trepere, Nebo gori od njihovog bljeska... Pokusavam hodati po tracnicama, ali ne uspijava mi bas... Moj Andjeo mi pruza ruku kao oslonac...
Razgovaramo.
Prica mi o svojoj Viziji Buducnosti, o svojim zeljama za to vrijeme... Brine zbog ispita koji se blize... Zeli uciniti ono Najbolje i dati sve od sebe... Kao u iducim danima i ispitima na fakultetu, tako i u daljnjem zivotu... Zeli se ostvariti, prosvijetliti... Da bi kasnije mogao dati ono najvise... Da bi nadisao sve Bure, Oluje i Brige... Njegovi su Ucitelji Tajanstveni Mudraci... On uci Dobro.... On se zeli pretvoriti u Ljubav. Moj Andjeo... Moj Ratnik Svjetlosti.
Slusam ga... Mislim da mu nikad nisam rekla koliko ga volim slusati...
I sutim... Moja perspektiva Zivota i Svijeta posve je drukcija od njegove... Nisam Andjeo, zapravo, svjesna sam svih svojih Prokletstava. Ne zelim i ne trazim Prosvjetljenje... Moji Ucitelji posve su drukciji od njegovih. To su Obicni Ljudi, sa svim svojim manama i prednostima, zbunjeni, izgubljeni, a ipak savrseni... Ljudi koji me okruzuju, moji Prijatelji... Oni su me naucili svemu sto znam.... Moj Svijet je Iluzija... Za razliku od njega, meni cvrste postavke nisu potrebne. Ne trebaju mi Ciljevi...
Sve moje je Iluzija... Pa cak i ja sama... Beskraj Mogucnosti i Potencijala. Nema Proslosti, Sadasnjosti i Buducnosti, bar ne vecinu vremena... Samo Ovdje i Sada.
Sve je Iluzija... Ali smatram da svatko zivi svoje Iluzije, odabire ih, i kad ih doista prozivi, osjeti, one postaju Stvarnost te Osobe...
Moja Iluzija... Moja Stvarnost... Mogla bi se svesti u samo jednu Rijec, jedan Pojam koji beskonacno toga znaci= Ljubav. Ista Ljubav koji je krajnji Smisao i Cilj mog Andjela...
Hodamo tako prugom... Ljetne veceri su tako mirne u mom malom mjestu... Miris sumaraka i sijena...
I odjednom jedno malo svjetlo na kamenju izmedju tracnica. Krijesnica. Uzimam to cudesno malo bice u dlan.
Toliko mi se carobno cini... Kao da je komadic Zvjezdanog Praha...
Nosim je na neko Bolje Mjesto... Nije mjesto za krijesnice na hladnom kamenju... Polazem je njezno na jednoj livadi... Neka joj bude novi Dom... Zatim nastavljamo svoj put... I nedaleko od prvog malog svjetla nalazimo na drugo... Sad je on uzima u dlan i nosi...
I Andjeli i Izgubljene Duse imaju jednak Zadatak, nositi Svjetlo, shvatih... Ideje i metode se mozda razlikuju, ali opet sluzimo istom, sluzimo Ljubavi...
Svatko je pozvan nositi svoje Svjetlo na dlanu... Svoju malu Krijesnicu... Stititi je od Mraka i Hladnoce... Davati joj da radosno svijetli na mirisnim livadama, a ne je pustati da tuguje u kamenjaru...
Svatko nosi svoju Krijesnicu na dlanu...
Moja je Ljubav.

subota, 07.07.2007.

I PONOVO IGRA...

Nosim Vam i danas jos jednu Vrtoglavicu Rijeci... Za sve one koji jos uvijek imaju strpljenja...
Postoji nova Igra, zelite li mi se pridruziti u njoj??? Znam kako to zvuci od Strankinje ovog Svijeta i Osobe Koja Zaboravlja Razum. Ali nemojte da budem Usamljeno Dijete koje u suzama gradi kule u pjescaniku nadajuci se... Naici ce netko tko ce biti Prijatelj...
Postoji nova Igra, ne nije to jedna od onih koje se igraju u Svijetu danas... Nije to Igra Skrivaca od Ljudi, niti Lovica Materijalnog. Nije to Igra Rata, niti Pravljenje Kolaca iz Blata...
Postoji nova Igra... Zeli li je tko igrati???
Je li itko spreman maknuti Ozbiljno Lice i pokazati Svijetu kako izgleda njegov Smijesak??? Je li itko spreman otkriti Put sto vodi kroz Labirint njegove Duse???
Postoji nova Igra, da. Pravila??? Otvoriti vrata svoje Maste i Srca. Zaboraviti na Strah. Dozvoliti sebi biti i Dijete, gledati Ljude ocima Onog Koji Vjeruje U Dobro.
Postoji nova Igra, pozvani ste svi... Svatko tko cita ove Rijeci gleda u Poziv da bude Prijatelj. Postoji nova Igra, a njezin cilj je Sreca. Nema Pobjednika, ali nema ni Porazenih. Igra je to u kojoj svatko dobiva...
Zaboravite sad sve cemu vas je Svijet ucio, zaboravite Boli i Razocaranja, zaboravite Tuge... Zaboravite da je ikad postojala Osoba Koja vas je Povrijedila ili Ponizila. Zaboravite sto to znaci Mrziti i Prezirati... Zaboravite ciniti nesto iz Osobne Koristi.
Naucite ponovo sto to znaci Sanjarenje... Kako izgleda i zvuci Iskren Smijeh. Naucite kako izgleda pogled Osobe Koju Ste Razveselili i bili njena Zraka Sunca. Naucite ponovo sto to znaci Nada.
Postoji nova Igra, da, Igra koju su me ucili Andjeli.
Tko mi se zeli pridruziti??? Djeco Svemira, Prijatelji Moji, igrajmo se Boljeg Svijeta.


Postavila bih jedan zadatak za sve one koji zele sudjelovati u Igri.
Cilj je da za one koje volite, ali i one koje i ne poznajete ucinite nesto dobro.
Zato, tko se zeli sudjelovati neka napise nesto lijepo u komenatare barem 5 svojih Prijatelja blogera, i u komentare 5 svojih buducih Prijatelja, blogera koje ne poznaje. Nakon sto to ucini, neka proslijedi Igru dalje, moze u obliku posta ili komentara. Bilo bi mi drago kad bi sudjelovali u Igri, da ne budem Dijete Koje Se Igra Samo... Hvala svima koji ce sudjelovati. Hvala vam, Prijatelji Moji.

petak, 06.07.2007.

JOS UVIJEK POSTOJI MAGIJA...

Jos uvijek postoji Magija... Sumnjas???
Mislis da je ostala u jednoj od onih vec davno zaboravljenih Prica sto su ti ih pricali prije spavanja??? Mislis li da je nestala s onim zadnjim djecjim Snovima, u dobi kad su tvoje Igracke po prvi puta lezale u kutu odbacene, a tvoj pogled bio uprt u Svijet Odraslih??? Mislis da se istopila u suzama tvog prvog razocaranja i saznanja da odrastanje nije ni onoliko lako ni onoliko lijepo kako se cinilo kao Djetetu???
Jos uvijek postoji Magija. Mislis li da je samo za one Odabrane, one koji imaju Hrabrosti da ih Drustvo prozove Ludjacima, Klaunima, Cudacima... Mislis li da ona postoji samo za one koji imaju neki Tajanstveni Dar???
Za one Drukcije???
Jos uvijek postoji Magija. I dok se uopce pitas je li ona uopce ikad postojala, Netko ondje Negdje je zivi.
Svoju Magiju. Ljubav.
Gledam Svijet i u njemu vidim toliko Carolije... Bitke izmedju Dobra i Zla jos uvijek se vode. Jos uvijek postoji Ono Nevjerojatno, jos uvijek se negdje pisu Price i Bajke za Djecu Novog Doba... Vjerujem.
Ali Ljudi danas Gledaju svijet kroz Sumnju, ne dozvoljavaju sebi ni zrnce Naivnosti, Nade i Vjere... Danasnja boja je Siva, Svijet je zaboravio vidjeti Boje... Zaboravio je kako izgleda Duga, i tu neobicnu Vjestinu hvatanja Zvijezda u dlan. Ljudi su zaboravili kako izgleda Smijesak kojeg ne sputavaju Drustvene Norme, i Brige, i Tuge... Ljudi su zaboravili da postoji Nesto Vise.
Ljudi su zaboravili, no postoje oni Ludjaci, Cudaci i Klauni da ih podsjete... Svijet ih gleda s prijezirom. Sto ce Svijetu Magija kad postoji Novac??? Sto ce Svijetu Carolija kad postoji Moc??? Sto ce svijetu Boje, one su ionako Estetski Detalj od kojeg nema nikakve Koristi i Profita.
Moze i Drukcije. Jos uvijek postoji Magija, vjerujem i znam.
Svatko stvara svoju Osobnu Caroliju, svatko ima svoj Magican Svijet. Mnogi su zaboravili onaj tajanstven Put kako doci do njega... Nemoj i Ti.
Nemoj zaboraviti biti Dijete i gledati Svijet ocima Dobrote i Cistoce... Nemoj zaboraviti Sanjati... Nemoj dopustiti da ti ukradu Dusu, da je zarobe... Nemoj zaboraviti vjerovati u Cuda...
Jednom sam posumnjala i necu nikad vise, sad znam, da, postoji Magija. Moja Magija... Moja Magija je Magija Ljubavi koja je posvuda oko mene, koja me okruzuje i zbog koje zivim. Moja Magija je Magija Rijeci s kojima prijateljujem u Igri koju imate prilike citati... Moja Magija su Boje, svjetlosti koje se prelijevaju, ispreplicu i ostavljaju me zaprepastenom Ljepotom. Moja Magija su Tonovi, Melodije i Ritmovi Pjesme... Moja Magija su Ljudi, oni isti koji su je izdali, porekli je, jer i dalje vjerujem da su Cudesni, da su remek=djela Zivota. Moja Magija me okruzuje. Gdje je tvoja Magija, Prijatelju???
Jos uvijek sumnjas??? Koliko je proslo od zadnjeg tvog Zaprepastenja i Ocaranosti??? Koliko od zadnjeg Lova na Leptire, a koliko od zadnje BItke s Vjetrenjacama???
Kada te zadnji put ogrnuo Plast Sivila, Tuge, Tjeskobe??? Kad je to bila zaboravljena Vjestina koristenja Tvojih Krila???
Jos uvijek postoji Magija, u Tebi i oko Tebe... Ti je stvaras... Samo trebas vjerovati...

četvrtak, 05.07.2007.

PRISTANISTE...

Ovih dana dobila sam nadahnuce. Tek danas sam shvatila pravo znacenje ovih posljednjih dana, posljednjih mjeseci. Vrijeme je to u kojem nisam bila s vama... Mnogo se tog dogodilo u tom vremenu i vjerujem da nikad vise necu biti ista. Zadnjih par mjeseci koje sam prozivjela bili su u znaku stalne borbe, borbe izmedju Svjetlosti i Mraka u meni. Ne vjerujem da je bitka zavrsena, jedino cega sam svjesna jest da se necu predati. Nikad.
Stalne Bure ucinile su me nesigurnom. Vise nisam znala komu da vjerujem, komu da se okrenem, ispovjedim. Nisam mogla ni samoj sebi vjerovati, jer sav moj Svijet bio je okrenut naglavce, nista vise nije bilo kao prije, sav moj poznati svijet postao mi je prazan i besmislen, a onaj novi, kojeg sam tek pocela istrazivati zastrasujuc, s novim pravilima koja nisam poznavala, tisuce novih puteva bilo je odjednom otvoreno, izgubila sam se negdje u tom Labirintu. Stare Sjene nasle su put do moje Duse zazivajuci neke nove da im se pridruze...
Trazila sam pristaniste u Oluji. Kad je Nebo postalo strasno, mrklo i prijetece, a mirna povrsina vode postala Bjesnilo i Nemir... Valovi su postajali sve visi... Na tren bi i doslo zatisje, tren u kojem bi Vjetar prestao sibati moju ladju svojim nevidljivim bicevima, oblaci bi se rastvorili i vidjela bih Zvijezde i mjesto kojem tezim. Mir. Ljubav.
Ali u iducem trenu Oluja bi se vratila, jos jaca i mracnija, jos silnija i spremnija da izbrise svaki pa i najmanji trag mog postojanja, da me u svojim vrtlozima odnese na Dno.
I borila sam se, svakim danom iznova, svakim satoim, minutom i sekundom. Cekala one trenutke zatisja da gledam u Zvijezde. Tad bih na njihovoj blagoj Svjetlosti i Mjesecini koja bi se razlila nad Morem trazila mjesto da se sklonim od iduceg naleta strasnog Nevremena. Trazila sam Pristaniste.
I nasla sam ga. Ljude u cijim sam Srcima nasla svoje Pristaniste barem na tren nazivam svojim Andjelima. Moji Andjeli... Nije to bio samo Andjeo kojeg volim najvise, Suvlasnik moje Sudbine i Zivotni Pratitelj. Njegovo narucje bilo mi je cesto Zaklon, da, ali nisam mogla uvijek biti uz njega i s njim. Zbog toga mi je Nebo poslalo jos nekoliko Andjela, ljudi koji su barem na trenutak pruzali jednoj ranjenoj Dusi zaklon, bili njeno Pristaniste. Moji Prijatelji, neki stari, neki novi... Zelim svima samo reci Hvala. Hvala vam u Beskraj.
Nebo koje mi je poslalo sve te Andjele da me cuvaju u Oluji dalo mi je jednu Zadacu. Da drugima pruzim jednaku Dobrotu i Ljubav kakva je meni darovana. Da budem neciji Zaklon i Pristaniste. Da nekome pomognem kad Oblaci sakriju Zvijezde. Da budem neciji Suborac u njegovom Nevremenu.
Jedna osoba rekla mi je da imam Dar. Dar su bile moje Rijeci, kojima sam mogla nadahnuti, potaknuti, docarati i zacarati... Zbog toga ovaj blog dobiva novi dio naslova. Pristaniste za sve izgubljene Duse. Neka ovo bude mjesto u kojem se svaka od Dusa koja trazi svoje Pristaniste nadje Sigurnost, Prijateljstvo i Razumijevanje...
Neka se svatko osjeti dobrodosao. Bit ce mi drago ako ce Netko zeljeti podijeliti sa mnom ono sto ga muci. Ovdje imate Prijateljicu. Ovo je Pristaniste... Mjesto u kojem su Cuda jos uvijek moguca.

JOS NESTO IZ TAJNIH DNEVNIKA...

Datum 25.5.2007., petak

SCENARISTI MOG ZIVOTA...

Danas sam se u okviru jedne skolske zadace sjetila jedne moje davne vizije... Pisala sam o njoj vec... Davno.
Cesto je se sjetim... Ponavljam je u razlicitim verzijama...
Bilo je to nekako ovako... Zamisljam... I naposlijetku vidim samu sebe kako sjedim u praznom gledalistu, posve sama, oko mene samo tisina... Poznata mi je to pozornica i kazaliste, jedino u mom gradu... Neobicno... Nikad nisam bila ondje, a da je prostor bio prazan i to me ispunjava osjecajem nesigurnosti.
Odjednom se svjetla pocinju gasiti, a zastori na pozornici polako se dizu i od prizora koji vidim ostajem zatecena. Na daskama koje zivot znace odigrava se predstava. No ne bilo kakva i bilo koja. To je predstava mog zivota.
Kako li je neobicno gledati samu sebe, prvo kao dijete, sve svoje zaboravljene snove, lude djecje zamisli, prosla veselja, nade, snove, tuge!!!
I tad se na prepad javi jedno pitanje... Tko je to bio scenarist za tu predstavu??? Tko je odredio vrijeme kad ce poceti, tko je iscrtavao kulise mog zivota??? Tko je odredio kad cu to biti rodjena i dan u kojem cu napustiti ovaj svijet??? Bog??? Neka tajanstvena sila??? Sudbina??? Slucaj??? Tko je odredio likove na sceni, ljude koji ce zauvijek obiljeziti moj zivot, ili ce samo proci kao dasak jesenjeg vjetra??? Gdje su to bili pisani dogadjaji u mom zivotu, mozda u zvijezdama, mozda u linijama mog dlana, mozda... Mozda u nekoj zlatnoj knjizi negdje na Nebu ili crnoj u Paklu... Tko je to odredio tko cu postati, tko je pisao scenarij mog zivota, tko je to bio kovac moje sudbine??? Jesam li bila marioneta, nitima vezana za Tajanstvenog Lutkara koji usmjerava svaki moj pokret??? Sto su bile te niti??? Ocekivanja mojih roiditelja??? Moje drustvo??? Moje ideje i zablude??? Je li to netko izvana upleo svoje duge prste u moj zivot???
Zelim vjerovati u slobodnu volju, no pise li doista covjek pricu svog zivota sam??? Ili tek igra svoju ulogu na pozornici zvanoj Svijet???
I tako se ponovo vracam pogled na ono sto se dogadja na sceni. Vidim osobu na pragu odrasle dobi, jos manje od godine i sama cu moci donositi svoje odluke... Vrijeme koje nosi slobode, ali i odgovornosti...
Ali ipak... Hocu li doista biti slobodna??? Ili ce Netko ili Nesto jos uvijek upravljati mojim zivotom???
Sve uloge koje sam igrala... Kci, sestra, prijateljica, ucenica, djevojka... Sve uloge koje cu mozda igrati... Maturatica, studentica, zena, majka...
Tko je pisao tu pricu mog zivota???
Zelim vjerovati u vlastiti izbor, ali sto vise razmisljam, shvacam... Tko su to bili i tko ce to biti... Kovaci moje sudbine??? Tko to kroji moj zivotni put???
Ne zelim jednog dana shvatiti da sam citav zivot bila samo lutka, zapletena u necije niti... Ne zelim biti sputana, zelim sama pisati svoju pricu i osobnu povijest... Zelim slobodu... Zelim...
Kad se svjetla na pozornici mog zivota budu gasila, kad ovoj predstavi dodje kraj ne zelim zaliti ni za cim... Zelim onda biti svjesna da sam ucinila najbolje sto sam mogla. Zelim napustiti to gledaliste bez zaljenja.
Ta predstava je zavrsila, reci cu. Ali bila je prekrasna, imala je i sreca i tuga, radosti i boli, imala je u sebi teske, ali i neopisivo lijepe trenutke.
U trenu kad se zastori budu spustali zelim samo reci Ovo je bio moj zivot. nasmijesiti se i otici u miru, bez zaljenja, ispisavsi posljednju stranicu svoje price. Zelim biti scenarist svoje sudbine. I zelim da zadnje sto cu napisati, sto cu ostaviti iza sebe bude Ljubav.

SA DRUGE STRANE JASTUKA...

Gleda me s druge strane mog jastuka... Moj Andjeo i njegove oci neodredive boje... Cak i sad u mraku sjaje bljeskom Ljubavi... Njegove ruke zovu me u zagrljaj. Primicem se kroz razne Svjetove sve blize njemu... I sad sam ondje, s njim, cijelom svojom Dusom. Pronasla sam svoj Raj...
I ostajemo tako ondje... Sakriveni od Svijeta. Ovo je nasa osobna dimenzija u koju ne moze nitko drugi... Kljuc za nju je samo beskrajna Ljubav... Teze je proci taj prag nego se to cini... Tesko je otvoriti ta vrata. Ali ono iza njih vrijedi svih boli na tom putu. Moj Andjeo me drzi u narucju... I znam... On me nikad vise ne zeli pustiti, isto kao sto ja ne zelim pustiti njega... Moj Andjeo me voli... I ja njega volim, kad bih samo znala reci koliko...
Gleda me u oci, sad u toplini naseg zagrljaja. Smijesi se... Ali oci su mu uvijek tako tuzne... Tako tuzno uvijek djeluju... Privija me sve cvrsce uz sebe... Necu otici, Andjele, nemoj se bojati... Tu sam... Za tebe i zbog tebe.
Gleda me u oci... Kao da u njima trazi nesto, a one mu polako odaju svaku moju tajnu... Mi smo jedno. I dijelimo sve...
Otkriva mi svoje boli... U tihom sapatu na mom jastuku... Otkriva mi svoje rane, a ja ih zelim iscijeliti poljupcima. Zelim ih izbrisati Ljubavlju... Otkriva mi svoje slabosti... U tihom sapatu na mom jastuku... I ja pozelim da budem njegova Snaga... Snaga Ljubavi...
I odjednom shvacam... Koliko je i njegova Dusa slaba i krhka. Koliko su i krila mog Andjela lomljiva, kao od stakla... Tanke niti paucine... Nikad ga nisam vidjela toliko kao Covjeka. Nikad nisam shvacala koliko me zapravo treba. Koliko zapravo treba moju Ljubav i paznju... Koliko me dugo cekao i trazio... Bas kao sto sam i ja cekala i trazila njega... I koliko je patio... Toliko bih zeljala da sam tad bila uz njega... Da svog Andjela Ljubavlju ponesem ponovo u Nebo kad padne... Da budem njegovo Svjetlo, kao sto je i on moje...
Gleda me u oci drzeci me cvrsto u zagrljaju... Dopusta mi da vidim da je i njegova Dusa slaba i ljudska. Prepusta se meni na milost i nemilost. Pruza mi svoje Srce, jos jednom.
Ima pogled djecaka ponekad... Naivnost, sanjivost.
Ponekad mu u ocima vidim nesto drugo. Hoce li ti oci ikada poceti djelovati sretno, Andjele???
Dopusti mi da ti pokazem put do Neba...
Moj Andjeo nocas je bio Covjek.
Boze mili, nikad ga nisam voljela vise.

srijeda, 04.07.2007.

IZ TAJNIH KRONIKA...

Samo za poremecene....
H.H. Stepski vuk

Ovo sto ce uslijediti fragmenti su proslih dnevnika, onih pisanih rukom u nekim tajanstvenim biljeznicama.

Datum 25.5.2007., petak

Nastavljam ove dnevnike, ne znam zasto, ali potreba za pisanjem i biljezenjem svih dogadjaja, a prije svega dozivljaja i osjecaja sve je jaca, gotovo neizdrziva, Jedino ovako se mogu barem djelomice izraziti, rijeci su nekad slaba zamjenba za osjecaje i sjecanja, ali cini mi se da izbora nemam. Vise i ne znam kome da se povjerim, ne znam kome da vjerujem, pa zato ovu malu biljeznicu smatram svojom najboljom prijateljicom, svojim ispovdjednikom... Danas se osjecam tako otupjelo... Suplje. Poput starog panja izrovanog vremenom. Kao prazna, golema pecina u kojoj postoji samo mrak i u kojoj svaki pa i najmanji sum izaziva gromoglasnu jeku.
Osjecam se kao da sam prestala biti osoba, kao da sam izgubila ono zadnje ljudsko u sebi, bvise nemam vlastitih osjecaja, vise nemam duse, napustili su me jucer, jos jednom. Otisli su s mojim andjelom, negdje daleko, tek stotinu kilometara u stvarnosti, a za mene u neki drugi svijet.
Vise i ne mogu osjecati. Ni tugu, ni zalost... Nista.
Kad se nasmijesim, taj smijeh mi se ucini tako lazan, kad zaplacem, suze mi se ucine praznima. Cemu??? Ima li smisla radovati se, ljutiti, patiti, biti tuzan??? Ima li smisla svaki ovaj beznacajan udah, otkucaj srca, svako ovo slovo i svaki korak koji ucinim???
Pretvaram se u sjenu, vucem se okolo nevidljiva ljudima, a ionako me oni i ne zele zamjecivati, gledam ih s ravnodusjem, slutim njihove osjecaje i misli, prozirem ih, vidim njihove mane i prednosti, strahove, nade i zelje, ali naposlijetku mi je svjedno. Svejedno??? Znam kako zvuci ova rijec, radije bih da nije tako, ali znam da bi me neki, pa cak i najmanji osjecaji u ovom trenu zdrobili, ne bih ih izdrzala. Osjecam se kao da vise i ne zivim.
A jucer???
Jos jucer bila sam ziva, bila sam prava osoba, bila sam... Puna iscekivanja zagrljaja svog voljenog. I srce bi mizatitralo svaki putkad bih pogledala na sat, cije su kazaljke crtale svoje krugove... Jos samo malo... Jos malo... I zajedno smo.
Jos malo i nasa ce srca kucati jedno pored drugog.
I jucer sam bila sretna. Beskrajno. Kad sam ga ugledala i krenula prema njemu, ustajuci s klupice gdje sam ga cekala na dan naseg upoznavanja... Bila sam toliko sretna... Kad me zagrlio, kad sam osjecala njegove usne na svojima i cula jegovo Volim te. Cinilo mi se da je vrijeme stalo ondje, u zelenilu parka, kod fontane, u onom prvom poljupcu....
I jucer sam bila dijete, zezala sam se, zadirkivala, smijesila na svaku glupost... Jucer sam si dozvoloila da budem ocarana svijetom. I jucer sam bila zena, puna njeznosti i strasti.
Jucer sam bila ziva, disala sam s veseljem, svaki novi korak bio mi je izazov, a ne muka. Jucer sam mastala, sanjarila, gubila se u toplini ljubavi. I sve to odjednom je nestalo. Pred ponoc u samo jednoj suzi rastanka i tiho prosaptanim rijecima ljubavi. Ponoc je otkucala. Jucer je proslo.

Danasnja biljeska, datum 4.7.2007., srijeda
Oprostite mi na neveselom karakteru ovog posljednjeg teksta, a i na tuzi u tekstu prije... Sad moram izbaciti neke stvari iz sebe... Moram si malo olaksati dusu.
No znajte.
Jos uvijek volim. On jos uvijek voli mene. Beskrajno. Ljubav je to koja me jos uvijek zna ostaviti zatecenom kad shvatim... Da zapravo ne znam kolika je... Svakim danom sve veca...
Jos uvijek se nadam. Jos uvijek nisam izgubila vjeru.
I jos uvijek se borim. Za sve ono najbolje, za svjetlost.
Zelim vam sve dobro.
Vasa prijateljica Athropa

utorak, 03.07.2007.

NOVE PRICE...

Vracam se.
Nedavno sam optuzena da je bijeg postao moja navika. Mozda je, moje osobno prokletstvo... Jedno u moru njih... Vracam se, da. Vracam se da ponovno postanem vasa prijateljica, vasa iluzionistica... Zelim vam ponovno pokazati svoju magiju.
Gdje sam bila??? Pitanje je to koje nemojte postavljati. Tijelom... U jednom malom selu blizu jednog malog grada... Dusom... Ne znam gdje sam bila dusom... Vrata u nove svjetove bila su mi otvorena, vidjela sam toliko toga... Ne, necu reci da sam vidjela ono najbolje i ono najgore. Nisam. Jos uvijek istrazujem i otkrivam...
I ponovo vam mogu ponuditi samo jedno. Rijeci. Svoju magiju. Rijeci kojima cu vas rastuziti, razveseliti, ocarati, zavesti... Rijeci koje su lezale duboko u meni... Koje su cekale samo ovaj dan da ih pruzim vama u dlanove...
Jednom sam rekla da vam nudim samo jedno, i ponovit cu to... Dajem vam ono što mi neizrecivo puno znači-dajem vam svoje riječi, prijatelji moji... U njima svoje srece, tuge, zbunjenosti, pitanja. Moje osmjehe i suze. Na vama je da ih prihvatite ili odbijete. Cekam ovdje, otvorena srca...

Prica koja slijedi nije dio Dnevnika jedne ljubavi. Prica je to koju dugujem... Nekomu...


SJETI SE, COVJECE, DA SI PRAH...

Zao mi je sto je prva od novih prica ova... Ali cinilo mi se da moram odati pocast nekim ljudima... Ljudima kojih vise nema.
Moram priznati da su neke moje navike neobicne, pa i vise od toga... Mozda i morbidne. Jedna od tih navika je moja sklonost setnji po grobljima, privlaci me njihov mir i tajanstvenost... Njihova dostojanstvena tisina. Iako su to mjesta bez radosti i smijeha, moram priznati da kad zelim srediti misli odlazim upravo tamo... Na posljednje pocivaliste mnogih tijela cije su ih duse napustile i sad je zemlja njihov dom... Mnogi nemaju razumijevanja za tu moju naviku, zapravo, dosad me u tim setnjama pratila samo jedna moja prijateljica, jedna setnja grobljem uvijek je bila u sastavu nasih odlazaka na kavu... Ponekad bi tad pricale o smrti, gledajuci mjesta gdje pocivaju ostatci ljudi koje smo poznavale, ljudi koji su zivjeli medju nama, bili nasi prijatelji, rodjaci, susjedi.
Setnje po grobljima postale su mi ceste u zadnje vrijeme... Ne mojom voljom. To su bile setnje u crnini, u ispracaju ljudi koji su prerano napustili ovaj svijet.
Prvu osobu nisam poznavala osobno, bio je otac moje poznanice, tek cetrdesetak godina, covjek koji je ovaj svijet napustio vlastitom voljom, napustio je svoju obitelj s pitanjem Zasto??? i bezbrojnim suzama koje su bile prolivene. Tog dana okupilo se drustvo prijatelja njegove kceri da joj budu utjeha i potpora. Bila sam medju njima, u crnini i s crvenim karanfilom kasnije bacenim u grob. Jesmo li joj pomogli svojim prisustvom??? Je li joj bilo imalo lakse jer smo joj pokazali da smo uz nju??? Ne znam. Ne znam koje i kakve bi to bile rijeci ili djela bila dovoljno jaka da bar na tren bude utjeha za takav gubitak, a jos vise u okolnostima koje su tad bile... Tog dana izrekla sam toliko molitava i toliko sam zeljela da budu uslisane. Molitve za spokoj njegovoj dusi i mir njegovoj obitelji.
Razmisljala sam mnogo o tome... Iako sam razumjela mozda i vise od svih ostalih... Razmisljala sam sto bi moglo nagnati covjeka na takav cin, iako... Jednom davno i mozda jos ponekad moram se boriti protiv svojih osobnih demona koji me zele odvuci od ovoga svijeta... Ne, ne zelim smrt. I nikad jos nisam predala borbu. Samo bih ponekad da me nema, da ne postojim, da svi zaborave moje ime i lik i da jednostavno nestanem poput onih zadnjih tragova snijega u rano proljece... Iako to ne odobravam, ne odobravam cak ni ovaj moj nacin razmisljanja... Zivot je dar koji je uvijek premalo cijenjen. Zivot je prilika za srecu, prilika koja se mora iskoristiti... Zivot je bitka, da, ali ujedno i... Zivot je nasa pobjeda nad mrakom. Zivot je slavlje ljubavi. Svjesna sam svega toga, iako se zna dogoditi da mi se sjene uvuku u misli... Mozda sam bas zbog toga osjetila toliko zaljenje za tim covjekom. Zasto je predao svoju bitku??? Zasto je dopustio... Zasto nije mogao naci nijedan razlog vise da ostane... Zasto je pocinio takav zlocin nad sobom??? Pitanja koja nikad nece biti odgovorena... Ostaju samo suze. Suze onih koji su ga voljeli.
I druga smrt dosla je prerano i toliko besmisleno... Bilo mu je tek devetnaest, vrijeme u kojem mladi misle da im je citav svijet u rukama. Postaju odrasli, upoznaju nova pravila igre. Konacno misle da su gospodari svoje sudbine. I onda... Bilo je prerano, da, prerano da shvati da je u krivu... Iduci puta kad sam hodala pogrebnom povorkom, nista mi od toga svega nije bilo stvarno.
Bilo mu je tek devetnaest, bio je godinu stariji od mog brata i bili su prijatelji. Znao bi ponekad doci u moju kucu, pozdravili bi se negdje u prolazu, za mene je bio tek poznanik. Doselio je u moje selo prije dvije ili tri godine... Sjecam se veceri kad smo se upoznali. Bilo je to na kraju moje ulice, gdje se selo stapa u polje. Bio je s jednom mojom prijateljicom i malim bratom... Izigravali smo djecu, igrali se prstenovima i lovice. Nismo vise bili djeca, no pretvorili smo se u njih... Tu vecer mozda smo i bili prijatelji, no kasnije samo znanci, nismo se inace bas druzili... Mozda uglavnom jer sam vecinu vremena bila u svom svijetu.
Sad kako idu sjecanja iz ranijeg djetinjstva, cini mi se da smo se poznavali i prije... Jos kao djeca, prije vrtica. Imao je djeda u mom selu... Cini mi se da je bas on bio on djecak s kojim sam jedne veceri isla oko rijecice u blizini... Noc se blizila, a mi smo skakali bosonogi u svaku lokvu koju smo mogli naci govoreci da je svaka lokva jedan san... Sve mi je to u magli, no cini mi se da je bilo tako...
Vijest o njegovoj smrti... Prometna nesreca, zajedno sa jod dva prijatelja. Svo troje je tesko stradalo, a on je umro, borio se za zivot sve dok nije dosao do bolnice. Izdahnuo je dok je cekao CT. Nitko zapravo ne zna sto je bilo... Pricaju se razne price, neprovjerene glasine... Brzina, vjerojatno i alkohol... Jedan mladi zivot izgubljen, a ostala dva zauvijek obiljezena. A ja... nisam ispustila ni suzu. Nista od toga mi nije bilo stvarno, cak ni u trenu kad sam bila na groblju... Nista. Ni suze dtugih, ni ljudi u crnom, ni cvijece, ni tuzna pogrebna glazba, ni njegovo tijelo u lijesu... Nisam mogla vjerovati. Jos dan ili dva prije vidjela sam ga na raskrscu moje i njegove ulice kako popravlja onu svoju limenku od auta, staru smedju skodu u cije je uredjenje dao puno ljubavi i truda. S prednje strane je stavio crtez zmije, stakla je zatamnio malo improvizirajuci... Auti su bili njegova strast, njegova ljubav. Nasmijesio mi se tad i pozdravio me. Vratila sam mu pozdrav. Oko auta skakutao mu je mladji brat u veseloj igri.
Nikad nije uspio popraviti taj auto.
A meni se nista od svega toga nije dogadjalo u stvarnosti. Nekako sam obamrla, i cak dok sam bacala grumen zemlje na njegov bijeli lijes i gledala njegovo ime ispisano na krizu, sve je bilo to toliko daleko...
Njegov maleni brat... Toliko zaljenja i suza. Tek dovoljno velik da shvati da mu brata vise nema, a premalen da razumije da ce ga opet vidjeti i sresti, samo u nekom drugom svijetu... Nisam mu mogla pomoci. Bespomoc kad ne mozes nekomu dati utjehu, a zelis to svim srcem...
Obamrla od svaga vracala sam se doma. Bio je vruc ljetni dan, crna odjeca samo je povecavala efekt... Na uglu moje i njegove ulice odjednom mi je sve doslo k svjesti. Sjetila sam se kako je to bilo zadnje mjesto gdje sam ga vidjela. Sjetila sam se da ga vise nema u ovom svijetu.
I nisam pomislila kako on nikad nece postati prava odrasla osoba, jer u dusi je jos bio djecak. Nisam pomislila na to kako nece upoznati ljubav, ozeniti se, upoznati radost da bude otac i djed. Nisam pomislila na sve sto nece vidjeti, iskusiti ili doznati. Tad jos nisam pomislila na to.
Samo jedna misao prosla mi je glavom. On nikad nece popraviti onu svoju krntiju od auta. Toliko je volio aute... I na kraju i zivot je izgubio u jednom...
I u tom trenu sve je postalo tako surovo stvarno, sve je odjednom postalo istina, magla se maknula. Njega vise nema. U kutu ociju pojavile su se suze. Suze koje nisam isplakala. Suze koje sad svodim na ove rijeci ovdje... Neka one budu te suze jer inace one nikad nece napustiti moju dusu...

Jednom sam osjetila Smrt, tad to nisam znala. Uzela je zivot jedne noci, u kuci nedaleko od mene. Ta noc bila je jedna od najstrasnijih koje sam dozivjela, vec zbog samog osjecaja nemira za koji nisam znala razlog i uzrok. Tolika hladnoca me obuzela... Tek ujutro sam doznala sto je to bilo...
Necu reci da se bojim umiranja, ali isto tako necu ni reci da me ta pomisao ne ispunjava jezom. Necu reci da se Smrti divim, a ipak ne mogu poreci da me ponekad fascinira. Dio je to jednog ljudskog zivota. Kraj ili pocetak??? Necu u te rasprave. Ne znam idemo li iz ovog u iduci zivot, ili u Pakao ili Raj, ili nema niceg. Znam samo da je bivanje u ovom svijetu kratko i da se treba najbolje iskoristiti... Zato, budite sretni. Volite. Sanjajte. Borite se.
Budite vise od praha koji cini vase tijelo. Budite neciji Andjeo, budite necija Dusa...

<	srpanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.