Jeka tisine
srijeda, 04.07.2007.
IZ TAJNIH KRONIKA...
Samo za poremecene....
H.H. Stepski vuk
Ovo sto ce uslijediti fragmenti su proslih dnevnika, onih pisanih rukom u nekim tajanstvenim biljeznicama.
Datum 25.5.2007., petak
Nastavljam ove dnevnike, ne znam zasto, ali potreba za pisanjem i biljezenjem svih dogadjaja, a prije svega dozivljaja i osjecaja sve je jaca, gotovo neizdrziva, Jedino ovako se mogu barem djelomice izraziti, rijeci su nekad slaba zamjenba za osjecaje i sjecanja, ali cini mi se da izbora nemam. Vise i ne znam kome da se povjerim, ne znam kome da vjerujem, pa zato ovu malu biljeznicu smatram svojom najboljom prijateljicom, svojim ispovdjednikom... Danas se osjecam tako otupjelo... Suplje. Poput starog panja izrovanog vremenom. Kao prazna, golema pecina u kojoj postoji samo mrak i u kojoj svaki pa i najmanji sum izaziva gromoglasnu jeku.
Osjecam se kao da sam prestala biti osoba, kao da sam izgubila ono zadnje ljudsko u sebi, bvise nemam vlastitih osjecaja, vise nemam duse, napustili su me jucer, jos jednom. Otisli su s mojim andjelom, negdje daleko, tek stotinu kilometara u stvarnosti, a za mene u neki drugi svijet.
Vise i ne mogu osjecati. Ni tugu, ni zalost... Nista.
Kad se nasmijesim, taj smijeh mi se ucini tako lazan, kad zaplacem, suze mi se ucine praznima. Cemu??? Ima li smisla radovati se, ljutiti, patiti, biti tuzan??? Ima li smisla svaki ovaj beznacajan udah, otkucaj srca, svako ovo slovo i svaki korak koji ucinim???
Pretvaram se u sjenu, vucem se okolo nevidljiva ljudima, a ionako me oni i ne zele zamjecivati, gledam ih s ravnodusjem, slutim njihove osjecaje i misli, prozirem ih, vidim njihove mane i prednosti, strahove, nade i zelje, ali naposlijetku mi je svjedno. Svejedno??? Znam kako zvuci ova rijec, radije bih da nije tako, ali znam da bi me neki, pa cak i najmanji osjecaji u ovom trenu zdrobili, ne bih ih izdrzala. Osjecam se kao da vise i ne zivim.
A jucer???
Jos jucer bila sam ziva, bila sam prava osoba, bila sam... Puna iscekivanja zagrljaja svog voljenog. I srce bi mizatitralo svaki putkad bih pogledala na sat, cije su kazaljke crtale svoje krugove... Jos samo malo... Jos malo... I zajedno smo.
Jos malo i nasa ce srca kucati jedno pored drugog.
I jucer sam bila sretna. Beskrajno. Kad sam ga ugledala i krenula prema njemu, ustajuci s klupice gdje sam ga cekala na dan naseg upoznavanja... Bila sam toliko sretna... Kad me zagrlio, kad sam osjecala njegove usne na svojima i cula jegovo Volim te. Cinilo mi se da je vrijeme stalo ondje, u zelenilu parka, kod fontane, u onom prvom poljupcu....
I jucer sam bila dijete, zezala sam se, zadirkivala, smijesila na svaku glupost... Jucer sam si dozvoloila da budem ocarana svijetom. I jucer sam bila zena, puna njeznosti i strasti.
Jucer sam bila ziva, disala sam s veseljem, svaki novi korak bio mi je izazov, a ne muka. Jucer sam mastala, sanjarila, gubila se u toplini ljubavi. I sve to odjednom je nestalo. Pred ponoc u samo jednoj suzi rastanka i tiho prosaptanim rijecima ljubavi. Ponoc je otkucala. Jucer je proslo.
Danasnja biljeska, datum 4.7.2007., srijeda
Oprostite mi na neveselom karakteru ovog posljednjeg teksta, a i na tuzi u tekstu prije... Sad moram izbaciti neke stvari iz sebe... Moram si malo olaksati dusu.
No znajte.
Jos uvijek volim. On jos uvijek voli mene. Beskrajno. Ljubav je to koja me jos uvijek zna ostaviti zatecenom kad shvatim... Da zapravo ne znam kolika je... Svakim danom sve veca...
Jos uvijek se nadam. Jos uvijek nisam izgubila vjeru.
I jos uvijek se borim. Za sve ono najbolje, za svjetlost.
Zelim vam sve dobro.
Vasa prijateljica Athropa
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.