Samo za poremecene....
H.H. Stepski vuk
Ovo sto ce uslijediti fragmenti su proslih dnevnika, onih pisanih rukom u nekim tajanstvenim biljeznicama.
Datum 25.5.2007., petak
Nastavljam ove dnevnike, ne znam zasto, ali potreba za pisanjem i biljezenjem svih dogadjaja, a prije svega dozivljaja i osjecaja sve je jaca, gotovo neizdrziva, Jedino ovako se mogu barem djelomice izraziti, rijeci su nekad slaba zamjenba za osjecaje i sjecanja, ali cini mi se da izbora nemam. Vise i ne znam kome da se povjerim, ne znam kome da vjerujem, pa zato ovu malu biljeznicu smatram svojom najboljom prijateljicom, svojim ispovdjednikom... Danas se osjecam tako otupjelo... Suplje. Poput starog panja izrovanog vremenom. Kao prazna, golema pecina u kojoj postoji samo mrak i u kojoj svaki pa i najmanji sum izaziva gromoglasnu jeku.
Osjecam se kao da sam prestala biti osoba, kao da sam izgubila ono zadnje ljudsko u sebi, bvise nemam vlastitih osjecaja, vise nemam duse, napustili su me jucer, jos jednom. Otisli su s mojim andjelom, negdje daleko, tek stotinu kilometara u stvarnosti, a za mene u neki drugi svijet.
Vise i ne mogu osjecati. Ni tugu, ni zalost... Nista.
Kad se nasmijesim, taj smijeh mi se ucini tako lazan, kad zaplacem, suze mi se ucine praznima. Cemu??? Ima li smisla radovati se, ljutiti, patiti, biti tuzan??? Ima li smisla svaki ovaj beznacajan udah, otkucaj srca, svako ovo slovo i svaki korak koji ucinim???
Pretvaram se u sjenu, vucem se okolo nevidljiva ljudima, a ionako me oni i ne zele zamjecivati, gledam ih s ravnodusjem, slutim njihove osjecaje i misli, prozirem ih, vidim njihove mane i prednosti, strahove, nade i zelje, ali naposlijetku mi je svjedno. Svejedno??? Znam kako zvuci ova rijec, radije bih da nije tako, ali znam da bi me neki, pa cak i najmanji osjecaji u ovom trenu zdrobili, ne bih ih izdrzala. Osjecam se kao da vise i ne zivim.
A jucer???
Jos jucer bila sam ziva, bila sam prava osoba, bila sam... Puna iscekivanja zagrljaja svog voljenog. I srce bi mizatitralo svaki putkad bih pogledala na sat, cije su kazaljke crtale svoje krugove... Jos samo malo... Jos malo... I zajedno smo.
Jos malo i nasa ce srca kucati jedno pored drugog.
I jucer sam bila sretna. Beskrajno. Kad sam ga ugledala i krenula prema njemu, ustajuci s klupice gdje sam ga cekala na dan naseg upoznavanja... Bila sam toliko sretna... Kad me zagrlio, kad sam osjecala njegove usne na svojima i cula jegovo Volim te. Cinilo mi se da je vrijeme stalo ondje, u zelenilu parka, kod fontane, u onom prvom poljupcu....
I jucer sam bila dijete, zezala sam se, zadirkivala, smijesila na svaku glupost... Jucer sam si dozvoloila da budem ocarana svijetom. I jucer sam bila zena, puna njeznosti i strasti.
Jucer sam bila ziva, disala sam s veseljem, svaki novi korak bio mi je izazov, a ne muka. Jucer sam mastala, sanjarila, gubila se u toplini ljubavi. I sve to odjednom je nestalo. Pred ponoc u samo jednoj suzi rastanka i tiho prosaptanim rijecima ljubavi. Ponoc je otkucala. Jucer je proslo.
Danasnja biljeska, datum 4.7.2007., srijeda
Oprostite mi na neveselom karakteru ovog posljednjeg teksta, a i na tuzi u tekstu prije... Sad moram izbaciti neke stvari iz sebe... Moram si malo olaksati dusu.
No znajte.
Jos uvijek volim. On jos uvijek voli mene. Beskrajno. Ljubav je to koja me jos uvijek zna ostaviti zatecenom kad shvatim... Da zapravo ne znam kolika je... Svakim danom sve veca...
Jos uvijek se nadam. Jos uvijek nisam izgubila vjeru.
I jos uvijek se borim. Za sve ono najbolje, za svjetlost.
Zelim vam sve dobro.
Vasa prijateljica Athropa
Post je objavljen 04.07.2007. u 11:24 sati.