Jeka tisine

ponedjeljak, 21.01.2008.

Noć kad je Mjesec svirao sonatu...

Ponovo Mjesečina ocrtava prekrasnu sliku gore na Nebu... Samo jednom u životu osjetila sam je ovako jaku i svjetlu.
Sjećaš se???
Svirala je Sonata Mjesečine i nježni tonovi očaravali su srce... Melodija koja svira samo u noćima poput ove. Ljubav koja je iz nježnog popoljka cvala u ružu koja cvate samo kad je dodirnu tanki prsti Mjeseca.
I latice su te ruže bile bijele i prozračne... Mirisale su na čežnju, Anđele, dok se sonata Mjesečine prelijevala preko njih. I trnje ju je boli okovalo, i suze na laticama bljeskale su na blijedom svjetlu.
Prošla je zima... I hladnoća je vjetrovima bure odnijela ružine krhke latice. Ostalo je samo trnje, a ruža je ostala čekati noć poput ove. I ostao je samo jedan malen pupoljak, nada da će ruža ponovo procvasti...
Bila je to jedna večer uz rijeku i stara lutalica Mjesec otkrivao je lice iza oblaka... Samo da naš put bude okićen srebrom... Da se ne izgubimo u noći...
Ipak smo se izgubili, zar ne???
I u magli sam nekako zaboravila dana poput Dana Čarolije...
I zaboravila sam, da, kako su i sam Mjesec i njegove sestrice Zvijezde crtali kulise za našu Ljubav.
Ljudi zaboravljaju. Ponekad mi se čini da je otad prošao cijeli jedan život... Čini mi se kao da sam otad prošla tako dalek put, kroz sjene i mrak i maglu, i natrag tebi u zagrljaj...
Samo što sam zaboravila noći poput ove. Možeš li me podsjetiti ako zaboravim jednom više... Na ples u ritmu Mjesečine... Na sonatu koja je svirala... Tonovi čiste ljubavi...
Zrake Mjesečine padale su ti niz lice otkrivajući pogled u kojem sam osjećala tako puno ljubavi... Tad sam još uvijek znala osjećati, hoćeš li me to ponovno naučiti???
I sanjala sam da nije ono Mjesec na nebu što svijetli, već naša ljubav. I prosipava se na rijeku koja se lijeno vukla, i na prve cvjetove što ih je Proljeće nosilo, i na nas dvoje u zagrljaju...
I bili smo opijeni... Sjećaš se???
Opijeni Mjesečinom i ljepotom i ljubavi... Opijeni nježnošću...
Sve ono što smo dotad mislili da znamo odjednom više nije bilo bitno. I vrijeme je stalo, ostao je samo osjećaj koji nam je otvarao Vrata Beskraja.
I sve je bilo tako mirno, i srebrno i krhko... Poput one ruže prozračnih latica... I došao je vjetar i odnio latice svojim nemirnim dahom i raznio ih na sve strane svijeta.
I došla je Tuga i odvela me na put dok si ti čekao na raskršću... I vratila sam se, da, ali do ove noći nisam se sjetila Sonate Mjesečine...
To je bio jedan od posljednjih puta kad sam željela raširiti svoja crna krila (jednom davno i ti si me zvao izgubljenim anđelom) i poletjeti da ti uhvatim jednu zraku Mjesečine da u nju upletem svu ljubav i nježnost koju osjećam... Da je sačuvam, zauvijek, i da zauvijek ostanemo ondje obavijeni u mreži srebrenkaste paučine...
Zaboravila sam tu večer, da, zaboravila sam i bajku, i ne mogu više čuti nježne tonove što ih je Mjesec svirao za nas...
Tek večeras, u pogledu na noćno nebo... Tisuće slika u glavi i... Toliko toga u srcu.
Ljubav za koju je i Mjesec napisao svoju sonatu...
Sjeća me na još jedan dio jedne bajke...
Svirala je Sonata mjesečine te večeri, Anđele...
Vjerovala sam da će zauvijek svirati... Samo za nas...
I tko zna zašto, vidjela sam opet onu ružu noćas... Njezine latice ponovno su se počele otvarati, ali se boji... Ponovne hladnoće i zime, i oluja koje je raznose...
Noćas svira Sonata Mjesečine... I još jednom ti u ruke pružam cvijet one ruže... Zauvijek...

Pisma Prijatelju...

Zdravo... Prijatelju...

Dobro sam??? Možda, da moram birati riječ odabrala bih jednu drugu.
Pomireno.
Znaš onaj osjećaj nakon sna, kad si još uvijek u polusvijetu i lagano počinješ otvarati oči, a s njima i svoje srce i um za svijet oko sebe... I kad kroz maglu tek počinješ nazirati gdje si, i prisjećati se tko si???
Tu sam sad. Negdje u tom polusvijetu, polusnu. Ni na nebu, ni na zemlji, ali ipak se dogodio jedan velik korak naprijed na putu prema buđenju. Oči su mi se počele otvarati i navikavaju se na svjetlost.
I u toj svjetlosti kao da neke stvari vidim prvi puta u životu... Još uvijek su to siluete obavijene sjenama. Ali... Stvarnije su od bilo čega što sam dosad susrela u svijetu sna.
Ponekad ostanem zapanjena koliko sam lijepih stvari propustila samo zato jer ih nisam htjela vidjeti!!!
Jučer sam se po prvi puta nakon dugog vremena zagledala u zvijezde!!! Prije sam znala čitave noći provesti u njihovu društvu, a u zadnjih par mjeseci rijetko sam ih i pozdravila jednim kratkim pogledom.
Bla sam u šetnji sa svojim Anđelom, i mjesečina je bila toliko jaka da je ostavljala tragove dviju zagrljenih sjena. Svjetlo Mjeseca rasipalo se šumom i osvijetlilo malene znakove proljeća koje dolazi. Umjesto snijega, na nekoliko mjesta pronašli smo male bijele točkice prvih visibaba. Prolazi vrijeme hladnoće i leda... Dolazi vrijeme topline i šarenila.
To mi daje nadu.
Nekad sam znala biti toliko opčinjena svime!!! Kad sam to zaboravila???

Balašević... Ima li uopće sjećanja kojeg ne vežem za neku njegovu pjesmu???
Od onih najranijih dana pa do ovog trena...
Čitavo moje djetinjstvo, moje prve zaljubljenosti, sreće i tuge, svi oni prosanjani snovi... Sve su to pratile baš njegove melodije. (Ljubav za njegovu glazbu naslijedila sam od tate.)
Prvi doživljaj mora i prvi dan u školi.
Prvu, jedinu i vječnu ljubav (svirao je Balašević baš onog trena kad su se mom Anđelu i eni ukrstili putevi).
I sad, u ovom trenu Balaševićev glas u podlozi, tiho svira jedna od njegovih pjesama, dok mi Anđeo spava na ramenu. Imali smo i mi nekih bura u zadnje vrijeme...
Ali... Postoje one prekrasne stvari u životu za koje se vrijedi boriti koliko god nekad teško bilo... Za ovaj osjećaj sada, ovaj mir i toplinu, vrijedilo bi proliti i oceane suza.
A za njegovu sreću... Za jedan osmjeh........... Nema toga što bi mi značilo više.

Što se tiče rušenja zidova... Dug je put do dana kad ih više neću imati.
Ali prvi su koraci napravljeni.
Ponekad zalutam...
Ponekad zastanem.
Ali nikad neću odustati.

Oslobađam se...
Prihvaćanjem. Ljubavlju. Razumijevanjem.
Svako oslobađanje u sebi ima dva procesa.
Prvi nastaje u onim tišinama i samoći u promišljanju i traženju, ili pak u osvješčivanju.
Drugi (u kojem sam puno lošija) je učenje zajedništva s ljudima oko sebe. Kontakt. S drugima, sa sobom, sa svijetom.

Temelji spoznaje... Mislim da ni ti ni ja nismo bili u pravu. Ili smo to bili oboje.
Spoznaja dolazi kao međudjelovanje ljubavi i patnje.
Patnja, čak i kad u sebi nosi neko saznanje, ne može postojati bez nečeg što je čini vrijednom proživljavanja.
Saznanje samo po sebi, ne znači ništa, bez ljubavi, bilo prema samome sebi (ne mislim na egoizam i egocentrizam, već prihvaćanje sebe kao ljudskog bića koje je unatoč svim svojim nedostatcima pozvano da bude savršeno i u svojoj prirodi to i jest), bilo prema ljudima oko sebe ili svijetu oko sebe.
I sama ljubav toliko puta može biti patnja... Možda i najveća...
Otvara najveća pitanja.
Nosi najveće izazove.
Može nanijeti najveće rane, ali ipak... Ne poznajem ni jedno biće koje ne voli.
Puno stvari sam shvatila i u jednom i u drugom i u ljubavi i u patnji.
Ali doista sam ih mogla sagledati tek onda kad sam dva različita pogleda spojila.

Istina je da srce koje pati može davati i voljeti.
Ali ne onoliko koliko bi davalo i voljelo kad bi svaki svoj otkucaj usmjerilo u čistu ljubav.

Vjerujem da postoji samo jedna istina. Nju nitko ne može posjedovati.
Ona ne može biti ničija, ni tvoja, ni moja.
Kroz ljubav ili patnju dolazi se do te istine.
I u trenu kad tu istinu spoznaš, nećeš reći da je tvoja.
Reći ćeš da si ta istina ti sam.
Da to jesi, a ne da je imaš.
A ono što je gorko, samo je put prema tome.
Treba djeliće mozaika koji t se na prvi pogled možda i ne sviđaju sklopiti u cjelinu.
I ugledat ćeš tad prekrasnu sliku, vjeruj mi.

Mnogi odustanu kad shvate koliko je put do toga težak, ali, vjerujem u tebe.
Znaš i sam da ni skrivanje ni bijeg nisu rješenje.
I sam si napisao da će jednog dana svjetlo prevladati u tebi...
Hoće... Ako to dopustiš.

Neki misle da moraš voljeti sebe da bi mogao druge.
I ja volim druge.
Oduvijek je bilo tako.
Ali ponekad sam baš u ime te ljubavi toliko uništavala sebe da su i drugi zbog toga patili.
I skoro me nestalo... Emocionalno. Psihički. Fizički.
Ali o tome neću pisati, ne sad, a možda i nikad.
Samo ću ti reći da sam došla na raskrižje... U kojem sam shvatila koliko je važno pomiriti se sa sobom. Prihvatiti sebe. Ojačati sebe da bi mogla biti tu za one koje volim.

Ne znam koji je put kojim ideš.
Ne mogu ti reći koji da smjer odabereš.
Mogu ti samo, Prijatelju, zaželjeti sreću.
I reći ti da sam tu...
Ako ti ikad bude trebala pomoć...
Netko tko će te moći saslušati i pokušati razumijeti.
I kome je doista želja da ti bude sve najbolje.
I da budeš ono najbolje...

I nemoj više govoriti da previše pišeš o sebi. To ja radim ;-)
Drago mi je uvijek te čuti...

Velik pozdrav ti šaljem...
Budi i dalje Svjetlo... Čak i ako ti se čini da je posvuda oko tebe mrak.

četvrtak, 17.01.2008.

Pisma Prijatelju...

Hvala Ti, Prijatelju...

Pričala sam ti već o Balaševiću, zar ne???
Njegove pjesme često su pratile predstavu mog života... Obilježavale one posebne trenutke...
Ima predivne stihove i melodije... Znaju me ponekad i nositi u oblake, ali i spuštati u nepregledne dubine moje duše...
Mislila sam da će ti se svidjeti. Znaš da sam po njegovoj jednoj pjesmi i dobila ime???

Riječi su ponekad slaba zamjena za misli i osjećaje. Toliko puta samo želim u riječima dočarati nešto što se događa u meni... I onda osjetim toliku bespomoć...
Nema takvih Riječi kojima bih mogla prikazati tu magiju koja se krije u svakomu od nas.
Ne može se opisati ni najmanja ona radost zbog gotovo banalne sitnice poput osmjeha nekog prolaznika, zrake sunca koja titra kroz prozor, buđenja nakon mirnog sna...
A kako onda u Riječi uhvatiti Ljubav, Nemir, Nadu, Tugu???

Ne znam više ni tko sam, ni što sam, a još manje kakva sam.
Učim polako prepoznavati samu sebe onakvu kakva jesam.
Učim druge prepoznavati onakve kakvi jesu...
I učim gledati ono najbolje u svemu... Ono što čini onu pravu bit svega...

U svima nama kriju se Djeca.
Koja se žele nadati i igrati i živjeti sretno.
Ono neobično začarano vrijeme kada su bajke moguće i kad živiš u jednoj od njih.
Kada vjeruješ da Dobro uvijek pobjeđuje.
Kad si siguran i kad se ne bojiš ničega jer se uvijek osjećaš toplo, zaštićeno i voljeno.
I kad vjeruješ i voliš nesebično, bez skrivanja i bez potrebe da ti se ta ljubav vrati...
Želim vjerovati u Bajke.
Negdje u sebi duboko još uvijek vjerujem, a ti???

Ako još uvijek vjeruješ, ne trebaš se bojati Mračnih puteva i Labirinata koje Ljudi kriju u sebi.
I svi oni, baš poput tebe, traže nešto.
Samo smo svi mi malo izgubljeni.
Često na nekim raskrižjima skrenemo krivo.
Često nas Bol i Razočaranje, a najviše od svega Strah natjera da činimo Ograde oko sebe, da činimo Loše i da buemo Bezobzirni i Okrutni.

Veliki je ovo Svijet, ima mjesta i za Ono Najbolje i za Ono Najgore.
Bitno je samo što želiš vidjeti.
I što Ti želiš biti.
TI pišeš svoju Istinu, svoju Priču...

I mene često posjeti taj osjećaj Usamljenosti i Stranosti.
Zapravo, većini svojih Poznanika i jesam strana.
Većim dijelom mojom Krivnjom.
Ali onima koje volim ne želim biti Strankinja. Sad želim da znaju tko sam i da me zaista vide.
Problem je samo rušenje Zidova koji su nastajali godinama.

Patnja je temelj spoznaje???
Prijatelju, Ljubav je temelj Spoznaje.
Srce koje pati u mraku je, i ne može vidjeti pravo lice stvari i Ljudi.
Srce koje pati je sebično, jer nije spremno darovati ono za čime čezne.
Patnja je temelj Zablude.
To je ono što sam naučila u zadnjih par mjeseci dok sam bila u Mraku.
Nije bilo noći bez nemirnih snova i beskonačnih čekanja zore.
Nije bilo dana bez suza.
Ne mogu više tako. Zato krećem iz početka.

Kad se osjetiš usamljeno, sjeti se da imaš Prijateljicu ispod ovog Sunca.
Kojoj će biti neopisivo drago ako će barem na tren moći maknuti ružne misli i osjećaje.
Čovjek nije tu da bude sam i usamljen.

Ne vjerujem više u Pobjede i Poraze, a naposlijetku, ni u Čudovišta.
Vjerujem samo u Izgubljene Duše koje tragaju...

Jesam li bolje???
Učim. Učim prihvaćati i voljeti iznova, na posve drukčiji način.
Oslobađam samu sebe (ono pravo lice koje ne nosi na sebi Tugu, nego Radost)...
Osobađam se sveg onog lošeg što se nakupljalo u meni tako dugo.
Upoznajem i prihvaćam sebe i ljude oko mene.
Što se događa???
Puno toga. Gradim temelje za jedan posve nov Život.
Nadam se da ću uspjeti.

A što je s tobom, Prijatelju???
Što se događalo sve ovo vrijeme???
Kako si???
Nadam se da je sve u redu...
Da se unatoč svemu sjetiš da si jači i iznad svake teškoće što ti je nosi Život,,,
Da si svjestan da Svjetlo uvijek pobjeđuje Mrak.
I da znaš da nisi sam... Tu sam, uvijek otvorena srca.

Pisma Prijatelju... (Uspavanka)

U početku je gotovo uvijek Pjesma... I danas je.
Uspavanka.
Tihi, nježni, prošaptani stihovi...
Djetetu pred San...
Da prije nego li zaplovi modrim Morima Čarolije zna da je na tom Tajanstvenom putu obavijeno Ljubavlju...
Da pred pragom Zemlje Mašte još uvijek u ušima odzvanja tiha jeka Nježnosti...
Ne sjećam se više Uspavanaka koje su meni bile pjevane, možeš li se ti sjetiti svojih???
Odavno već nisam Dijete. A opet jesam to, i sad, u ovom trenu...
I oči mi se još uvijek zakrijese u veseloj Igri... (Sada su Riječi moje Igračke.)
I Srce mi još uvijek vjeruje onom istom naivnošću kao prije desetak ili više godina...
I Snovi su još uvijek oni isti... (Ili njima slični???) Svjetlosti i Boje... Prelijevaju se jedne preko drugih...
I... Sve kao da je ostalo isto, ali opet... Ništa nije...
Ova Priča dobila je neke nove Likove... A neki su je napustili, bojim se, zauvijek.
Sve kao da se promijenilo, ali opet... Ništa nije...
Samo se Zemlja još jedanput okrenula oko Sunca. Samo je Sunce još jednom prešlo svojom nebeskom stazom.
Samo to...
I... Da... Samo se Ona Osoba Koja Gleda Iz Zrcala malo promijenila.
Strankinja sad ima 175 centimetara u visini i kosu tek toliko dugu da je sveže u kratku pletenicu.
I oči joj, iako još ponekad imaju isti onaj stari sjaj, ponekad budu malo mutne, kao rijeka nakon jesenjih kiša...
I to je sve... Ništa više.
Prijatelju. Možeš li se sjetiti sebe iz dana Djetinjstva??? Možeš li ponovo biti Dijete???
Možeš li vratiti one Stare Snove, Stare Igre???
Možeš li mi ispričati Priču o Dječaku Jednom Davno??? I što je s njim danas???
Na kraju ostane samo Uspavanka...
Tihi,nježni prošaptani stihovi...
Koji prelaze u jeku... I gube se u modrim morima Sna...

četvrtak, 10.01.2008.

Neki stari tekstovi...

(S jednog starog bloga kojeg više ne mogu otvoriti... ):

Misao na Vječnost


Kažu da se svi trenutci koje proživimo, vrte i vrte u Vječnost, bezbroj se puta ponavljaju kao mreškanja u beskonačnom moru...
I tako sam se zamarala nekim "prokletstvom", jer sve loše proživljeno vrtjelo mi se u duši poput strašnog vihora, ponovo i ponovo...
Je li to imalo smisla???
Sad znam. Ponovila bih to opet... I ponovo. I ponovo...
Samo za jedan trenutak, jedan od njih nebrojeno... Za samo jedan trenutak Ljubavi.
I tako se vraćam u dan... Posljednji, još jedan u nizu onih Najljepših...
Mi. Sunce zalazi. Tišina. Mir...
Opustjela polja. Tek šuška još neobran kukuruz... I zov prvih noćnih ptica. Jesen je išarala svoje akvarele u šumarcima... Nebo se šara plamenim oblacima.
Na pruzi plamen neba se širi u odsjaju na tračnicama te dolazi do dva zaljubljena bića...
Stoje onako, zagrljeni, gledajući kako im Netko Ondje Gore ponovo crta savršene kulise za njihovu ljubav...
Plamena srca na nebu...
Ali oni se i ne obaziru.
Samo stoje u zagrljaju. Gledaju se u oči, i u tom trenu i u tiho prošaptanim Riječima Ljubavi prelaze u Vječnost.
Dive se ljepoti tog osjećaja, ostaju začarani, još jednom...
Još jednom prelaze u Zauvijek, u Beskraj.
Još jednom postaju Vječnost, Ljubav...

Sve ljepote koje sad vidimo, Anđele, proći će... Jer prolazan je Ovaj Svijet, možda jednom neće ostati ni sjećanja ni spomena o njemu... Ali ovo u našim srcima... Ono što osjećamo... Naša je Vječnost. Nikad neće prestati...
13.10.2007. u 12:23

......................................................................................................


Adieu, adieu... (Ili Miris jasmina i ciklama...)


Adieu, adieu... Moja je Lađa isplovila... Široko, daleko More...
Podsjeća me na tvoje oči, Anđele, oči u kojima tonem i nestajem... Nedostaješ mi već. Srce mi je žeđalo za tobom već kad smo se odvojili u zadnjem poljupcu, već kad su crte dragog lika iščezle u daljini...
Adieu, adieu, Dome moj.
Miris jasmina, slatkoća koja djeluje opojno, ali s toliko gorčine u sebi...
Odlazim, a ne želim.
Čekaju me Daleke Zemlje, Svjetovi koje nikad nije okusila Jedna Mlada Provincijalka koja je jedva vidjela i obrise svoje Domovine... Ali ne čezne Ona za Dalekim Putovima, čezne za... Zagrljajem. Njegovim.
Tuđina nudi toliko Ljepota i Užitaka, a sve su toliko isprazne...
Mislila sam da vjerujem u Sklad i Uzvišenost, da želim slušati Priče jednog Drevnog Svijeta koje priča Tisućljetno Kamenje, no sada znam... Nije to ono što sam tražila.
Zašto mi nisi rekao da ostanem??? Ostala bih i tijelom, jer Dušu sam i Srce zauvijek ostavila u Tebi.
Znaš???
Čime da se tješim sad??? Da se gubim, kao i Drugi, u izmaglici Alkohola, da umjetnim putem izbrišem Bol???
Neću, ne...
Jer ta Bol nije moja. Ništa što je bilo moje više nije samo moje. Tvoje je...
I znam da i sad djeliš ovaj izjedajući osjećaj... Što nam para Duše...
Znam, Anđele. Osjećam.
I zato...
Nosit ću Te sa sobom. Tvoju sliku. U dlanu i u srcu, uvijek ćeš biti tu... Uz mene... I uvijek ću biti uz Tebe... Čuvat ću Te, Anđele... Tvoje Ime nosit ću u svakoj Molitvi...
Svaka moje Želja bit će ona da Ti budeš dobro. Da budeš sretan. Zauvijek.
I...
Srce će mi se slomiti. Još tisuć puta. I tisuć ću ga puta ponovno sklopiti za Tebe, samo da Ti ga još jednom dam.
Mislim da nemam pravo uništavati nešto što nije moje. Odavno već.
Ali vratit ću se...
Donijet ću Ti Priče o hramovima Olimpije, Epidaurskom teatru, slavi Akropole i vrevi na ulicama Atene... Pričat ću Ti o Delfijskom proročištu, o starom Korintu...
Pričat ću Ti o svemu što sam gledala, a nisam vidjela, slušala, a nisam čula, osjećala, a nisam osjetila. Jer bila sam tad u nekoj Drugoj Stvarnosti, Stvarnosti u kojoj sam ostala u Tvom Zagrljaju.
I reći ću Ti da sam tih dana stvarna i živa bila samo dvaput.
Jednom, gledajući plavetnilo mora u kojem je skončao dobri kralj Egej... S visoke litice do hrama boga Mora vidjeh u na nebu boju koja me sjetila na tvoje oči... I beskrajno plavetnilo ispod nje, valovi koji jedan drugog drže u zagrljaju... Osjetila sam te Tad, cijelim svojim Bićem, Vjetar što mi je pomicao pramenove kose podsjetio me na tebe, na način koji Ti to voliš raditi... Podsjetio me na Tvoj Dah u kojem mi predaješ Dušu i na Tvoje Ruke što me nježno obavijaju...
I tad sam oživjela... Za Tebe... I cijelo svoje Biće svela u samo dvije Riječi- Volim Te, te ih šapnula u Vjetar, neka ih odnese Tebi...
Oživjela sam još jednom, nekoliko dana prije...
Na zidinama moćne Mikene, jakim i starim... Nije me zadivila ni njihova starost, ni njihova moć... Nisu me očarale sure i mrke litice oko dvora, ne...
Opčinilo me nešto sasvim malo i krhko...
Ciklame...
Nekoliko nježnih cvjetića raslo je iz kamena... Opirući se mrkom i grubom krajoliku...
Toliko velike u svojoj nježnoj ljepoti.
Sjetile su me na Dom.
Brežuljci su mi zagorski ostali u krvi po ocu, iako sam rođena u ravnici... Malene, mirisne ciklame što sam ih brala u djetinjstvu.
No ovog puta nisam pomislila na zagorske brežuljke, ni na ravnicu varaždinskog polja.
Nisam pomislila na zadnju kuću u jednom malom selu...
Nisam, ne...
Sjetila sam se svog jedinog Doma, Tvog Zagrljaja...
Uz miris tog malog, nježnog cvijeća... Vratila sam se tebi, svom svojom Dušom...
08.10.2007. u 15:21

......................................................................................................


I ponovo pogled sa druge strane jastuka...


Pusti me da te gledam, tražiš. Očima upijaš svaki detalj koji možeš razabrati kroz zadnji sjaj dogorjelih svijeća.
Pusti me da te gledam...
A želim se sakriti. Jer moja je Duša preotvorena, nema Zidova u ovom trenutku, nema ni one zadnje linije moje obrane i bojim se... Ponovno ćeš mi slomiti Srce, i ne znajući. I ponovno će More Suza krenuti... Hoće... Znaš.
I ponovno će ti Riječi biti Prazna Opravdanja. I mnogo, mnogo Volim te samo da utišaš Bol...
Ali sad postojimo samo mi... I sretni smo, zar ne???
Jesmo.
U Svijetu koji ne liči na Moj Svijet, u Životu koji i ne liči na Moj Život... Daj mi da zaboravim... Sve... Zaboravimo onu Jabuku Spoznaje u ovom našem Raju...
Goli smo, ali čemu se skrivati od nečeg što jesmo mi???
Želim zaboraviti...
Na Tugu. Brige. Stresove. Na Sutra...
Živimo u Trenu... Sada.. Ovdje...
To nikad nisam mogla ni znala, nauči me... Ne želim se više osvrtati jer Mostovi iza mene su spaljeni. Povratka nema. Muklo, tiho Nikad Više...
I nikad više onaj topli rujan, i nikad više djetinjstvo, i nikad više naivnost, i nikad više... Nikad...
Kažu da se svi Sretni Trenuci vrte i vrte u Vječnost, da nikad ne prestaju...
Želim vjerovati, pomozi mi...
Nauči me...
Jer nikad više se neće ponoviti Sad, ovaj tren dok me gledaaš s druge strane jastuka... Samo u Sjećanju.
I tako polako upijaš svaku česticu mene, trudeći se zadržati najviše kad od mene ostane samo otisak na tvom jastuku...
Pa čak ni to. Slutnja da sam jednom bila tu...
Pusti me da te gledam...
Nemoj me samo gledati, Ludo... Zagrli me...
20.09.2007. u 20:19

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.