Jeka tisine
ponedjeljak, 21.01.2008.
Noć kad je Mjesec svirao sonatu...
Ponovo Mjesečina ocrtava prekrasnu sliku gore na Nebu... Samo jednom u životu osjetila sam je ovako jaku i svjetlu.
Sjećaš se???
Svirala je Sonata Mjesečine i nježni tonovi očaravali su srce... Melodija koja svira samo u noćima poput ove. Ljubav koja je iz nježnog popoljka cvala u ružu koja cvate samo kad je dodirnu tanki prsti Mjeseca.
I latice su te ruže bile bijele i prozračne... Mirisale su na čežnju, Anđele, dok se sonata Mjesečine prelijevala preko njih. I trnje ju je boli okovalo, i suze na laticama bljeskale su na blijedom svjetlu.
Prošla je zima... I hladnoća je vjetrovima bure odnijela ružine krhke latice. Ostalo je samo trnje, a ruža je ostala čekati noć poput ove. I ostao je samo jedan malen pupoljak, nada da će ruža ponovo procvasti...
Bila je to jedna večer uz rijeku i stara lutalica Mjesec otkrivao je lice iza oblaka... Samo da naš put bude okićen srebrom... Da se ne izgubimo u noći...
Ipak smo se izgubili, zar ne???
I u magli sam nekako zaboravila dana poput Dana Čarolije...
I zaboravila sam, da, kako su i sam Mjesec i njegove sestrice Zvijezde crtali kulise za našu Ljubav.
Ljudi zaboravljaju. Ponekad mi se čini da je otad prošao cijeli jedan život... Čini mi se kao da sam otad prošla tako dalek put, kroz sjene i mrak i maglu, i natrag tebi u zagrljaj...
Samo što sam zaboravila noći poput ove. Možeš li me podsjetiti ako zaboravim jednom više... Na ples u ritmu Mjesečine... Na sonatu koja je svirala... Tonovi čiste ljubavi...
Zrake Mjesečine padale su ti niz lice otkrivajući pogled u kojem sam osjećala tako puno ljubavi... Tad sam još uvijek znala osjećati, hoćeš li me to ponovno naučiti???
I sanjala sam da nije ono Mjesec na nebu što svijetli, već naša ljubav. I prosipava se na rijeku koja se lijeno vukla, i na prve cvjetove što ih je Proljeće nosilo, i na nas dvoje u zagrljaju...
I bili smo opijeni... Sjećaš se???
Opijeni Mjesečinom i ljepotom i ljubavi... Opijeni nježnošću...
Sve ono što smo dotad mislili da znamo odjednom više nije bilo bitno. I vrijeme je stalo, ostao je samo osjećaj koji nam je otvarao Vrata Beskraja.
I sve je bilo tako mirno, i srebrno i krhko... Poput one ruže prozračnih latica... I došao je vjetar i odnio latice svojim nemirnim dahom i raznio ih na sve strane svijeta.
I došla je Tuga i odvela me na put dok si ti čekao na raskršću... I vratila sam se, da, ali do ove noći nisam se sjetila Sonate Mjesečine...
To je bio jedan od posljednjih puta kad sam željela raširiti svoja crna krila (jednom davno i ti si me zvao izgubljenim anđelom) i poletjeti da ti uhvatim jednu zraku Mjesečine da u nju upletem svu ljubav i nježnost koju osjećam... Da je sačuvam, zauvijek, i da zauvijek ostanemo ondje obavijeni u mreži srebrenkaste paučine...
Zaboravila sam tu večer, da, zaboravila sam i bajku, i ne mogu više čuti nježne tonove što ih je Mjesec svirao za nas...
Tek večeras, u pogledu na noćno nebo... Tisuće slika u glavi i... Toliko toga u srcu.
Ljubav za koju je i Mjesec napisao svoju sonatu...
Sjeća me na još jedan dio jedne bajke...
Svirala je Sonata mjesečine te večeri, Anđele...
Vjerovala sam da će zauvijek svirati... Samo za nas...
I tko zna zašto, vidjela sam opet onu ružu noćas... Njezine latice ponovno su se počele otvarati, ali se boji... Ponovne hladnoće i zime, i oluja koje je raznose...
Noćas svira Sonata Mjesečine... I još jednom ti u ruke pružam cvijet one ruže... Zauvijek...
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.