Ponovo Mjesečina ocrtava prekrasnu sliku gore na Nebu... Samo jednom u životu osjetila sam je ovako jaku i svjetlu.
Sjećaš se???
Svirala je Sonata Mjesečine i nježni tonovi očaravali su srce... Melodija koja svira samo u noćima poput ove. Ljubav koja je iz nježnog popoljka cvala u ružu koja cvate samo kad je dodirnu tanki prsti Mjeseca.
I latice su te ruže bile bijele i prozračne... Mirisale su na čežnju, Anđele, dok se sonata Mjesečine prelijevala preko njih. I trnje ju je boli okovalo, i suze na laticama bljeskale su na blijedom svjetlu.
Prošla je zima... I hladnoća je vjetrovima bure odnijela ružine krhke latice. Ostalo je samo trnje, a ruža je ostala čekati noć poput ove. I ostao je samo jedan malen pupoljak, nada da će ruža ponovo procvasti...
Bila je to jedna večer uz rijeku i stara lutalica Mjesec otkrivao je lice iza oblaka... Samo da naš put bude okićen srebrom... Da se ne izgubimo u noći...
Ipak smo se izgubili, zar ne???
I u magli sam nekako zaboravila dana poput Dana Čarolije...
I zaboravila sam, da, kako su i sam Mjesec i njegove sestrice Zvijezde crtali kulise za našu Ljubav.
Ljudi zaboravljaju. Ponekad mi se čini da je otad prošao cijeli jedan život... Čini mi se kao da sam otad prošla tako dalek put, kroz sjene i mrak i maglu, i natrag tebi u zagrljaj...
Samo što sam zaboravila noći poput ove. Možeš li me podsjetiti ako zaboravim jednom više... Na ples u ritmu Mjesečine... Na sonatu koja je svirala... Tonovi čiste ljubavi...
Zrake Mjesečine padale su ti niz lice otkrivajući pogled u kojem sam osjećala tako puno ljubavi... Tad sam još uvijek znala osjećati, hoćeš li me to ponovno naučiti???
I sanjala sam da nije ono Mjesec na nebu što svijetli, već naša ljubav. I prosipava se na rijeku koja se lijeno vukla, i na prve cvjetove što ih je Proljeće nosilo, i na nas dvoje u zagrljaju...
I bili smo opijeni... Sjećaš se???
Opijeni Mjesečinom i ljepotom i ljubavi... Opijeni nježnošću...
Sve ono što smo dotad mislili da znamo odjednom više nije bilo bitno. I vrijeme je stalo, ostao je samo osjećaj koji nam je otvarao Vrata Beskraja.
I sve je bilo tako mirno, i srebrno i krhko... Poput one ruže prozračnih latica... I došao je vjetar i odnio latice svojim nemirnim dahom i raznio ih na sve strane svijeta.
I došla je Tuga i odvela me na put dok si ti čekao na raskršću... I vratila sam se, da, ali do ove noći nisam se sjetila Sonate Mjesečine...
To je bio jedan od posljednjih puta kad sam željela raširiti svoja crna krila (jednom davno i ti si me zvao izgubljenim anđelom) i poletjeti da ti uhvatim jednu zraku Mjesečine da u nju upletem svu ljubav i nježnost koju osjećam... Da je sačuvam, zauvijek, i da zauvijek ostanemo ondje obavijeni u mreži srebrenkaste paučine...
Zaboravila sam tu večer, da, zaboravila sam i bajku, i ne mogu više čuti nježne tonove što ih je Mjesec svirao za nas...
Tek večeras, u pogledu na noćno nebo... Tisuće slika u glavi i... Toliko toga u srcu.
Ljubav za koju je i Mjesec napisao svoju sonatu...
Sjeća me na još jedan dio jedne bajke...
Svirala je Sonata mjesečine te večeri, Anđele...
Vjerovala sam da će zauvijek svirati... Samo za nas...
I tko zna zašto, vidjela sam opet onu ružu noćas... Njezine latice ponovno su se počele otvarati, ali se boji... Ponovne hladnoće i zime, i oluja koje je raznose...
Noćas svira Sonata Mjesečine... I još jednom ti u ruke pružam cvijet one ruže... Zauvijek...
Post je objavljen 21.01.2008. u 18:40 sati.