Hvala Ti, Prijatelju...
Pričala sam ti već o Balaševiću, zar ne???
Njegove pjesme često su pratile predstavu mog života... Obilježavale one posebne trenutke...
Ima predivne stihove i melodije... Znaju me ponekad i nositi u oblake, ali i spuštati u nepregledne dubine moje duše...
Mislila sam da će ti se svidjeti. Znaš da sam po njegovoj jednoj pjesmi i dobila ime???
Riječi su ponekad slaba zamjena za misli i osjećaje. Toliko puta samo želim u riječima dočarati nešto što se događa u meni... I onda osjetim toliku bespomoć...
Nema takvih Riječi kojima bih mogla prikazati tu magiju koja se krije u svakomu od nas.
Ne može se opisati ni najmanja ona radost zbog gotovo banalne sitnice poput osmjeha nekog prolaznika, zrake sunca koja titra kroz prozor, buđenja nakon mirnog sna...
A kako onda u Riječi uhvatiti Ljubav, Nemir, Nadu, Tugu???
Ne znam više ni tko sam, ni što sam, a još manje kakva sam.
Učim polako prepoznavati samu sebe onakvu kakva jesam.
Učim druge prepoznavati onakve kakvi jesu...
I učim gledati ono najbolje u svemu... Ono što čini onu pravu bit svega...
U svima nama kriju se Djeca.
Koja se žele nadati i igrati i živjeti sretno.
Ono neobično začarano vrijeme kada su bajke moguće i kad živiš u jednoj od njih.
Kada vjeruješ da Dobro uvijek pobjeđuje.
Kad si siguran i kad se ne bojiš ničega jer se uvijek osjećaš toplo, zaštićeno i voljeno.
I kad vjeruješ i voliš nesebično, bez skrivanja i bez potrebe da ti se ta ljubav vrati...
Želim vjerovati u Bajke.
Negdje u sebi duboko još uvijek vjerujem, a ti???
Ako još uvijek vjeruješ, ne trebaš se bojati Mračnih puteva i Labirinata koje Ljudi kriju u sebi.
I svi oni, baš poput tebe, traže nešto.
Samo smo svi mi malo izgubljeni.
Često na nekim raskrižjima skrenemo krivo.
Često nas Bol i Razočaranje, a najviše od svega Strah natjera da činimo Ograde oko sebe, da činimo Loše i da buemo Bezobzirni i Okrutni.
Veliki je ovo Svijet, ima mjesta i za Ono Najbolje i za Ono Najgore.
Bitno je samo što želiš vidjeti.
I što Ti želiš biti.
TI pišeš svoju Istinu, svoju Priču...
I mene često posjeti taj osjećaj Usamljenosti i Stranosti.
Zapravo, većini svojih Poznanika i jesam strana.
Većim dijelom mojom Krivnjom.
Ali onima koje volim ne želim biti Strankinja. Sad želim da znaju tko sam i da me zaista vide.
Problem je samo rušenje Zidova koji su nastajali godinama.
Patnja je temelj spoznaje???
Prijatelju, Ljubav je temelj Spoznaje.
Srce koje pati u mraku je, i ne može vidjeti pravo lice stvari i Ljudi.
Srce koje pati je sebično, jer nije spremno darovati ono za čime čezne.
Patnja je temelj Zablude.
To je ono što sam naučila u zadnjih par mjeseci dok sam bila u Mraku.
Nije bilo noći bez nemirnih snova i beskonačnih čekanja zore.
Nije bilo dana bez suza.
Ne mogu više tako. Zato krećem iz početka.
Kad se osjetiš usamljeno, sjeti se da imaš Prijateljicu ispod ovog Sunca.
Kojoj će biti neopisivo drago ako će barem na tren moći maknuti ružne misli i osjećaje.
Čovjek nije tu da bude sam i usamljen.
Ne vjerujem više u Pobjede i Poraze, a naposlijetku, ni u Čudovišta.
Vjerujem samo u Izgubljene Duše koje tragaju...
Jesam li bolje???
Učim. Učim prihvaćati i voljeti iznova, na posve drukčiji način.
Oslobađam samu sebe (ono pravo lice koje ne nosi na sebi Tugu, nego Radost)...
Osobađam se sveg onog lošeg što se nakupljalo u meni tako dugo.
Upoznajem i prihvaćam sebe i ljude oko mene.
Što se događa???
Puno toga. Gradim temelje za jedan posve nov Život.
Nadam se da ću uspjeti.
A što je s tobom, Prijatelju???
Što se događalo sve ovo vrijeme???
Kako si???
Nadam se da je sve u redu...
Da se unatoč svemu sjetiš da si jači i iznad svake teškoće što ti je nosi Život,,,
Da si svjestan da Svjetlo uvijek pobjeđuje Mrak.
I da znaš da nisi sam... Tu sam, uvijek otvorena srca.
Post je objavljen 17.01.2008. u 15:37 sati.