Jeka tisine
četvrtak, 17.01.2008.
Pisma Prijatelju...
Hvala Ti, Prijatelju...
Pričala sam ti već o Balaševiću, zar ne???
Njegove pjesme često su pratile predstavu mog života... Obilježavale one posebne trenutke...
Ima predivne stihove i melodije... Znaju me ponekad i nositi u oblake, ali i spuštati u nepregledne dubine moje duše...
Mislila sam da će ti se svidjeti. Znaš da sam po njegovoj jednoj pjesmi i dobila ime???
Riječi su ponekad slaba zamjena za misli i osjećaje. Toliko puta samo želim u riječima dočarati nešto što se događa u meni... I onda osjetim toliku bespomoć...
Nema takvih Riječi kojima bih mogla prikazati tu magiju koja se krije u svakomu od nas.
Ne može se opisati ni najmanja ona radost zbog gotovo banalne sitnice poput osmjeha nekog prolaznika, zrake sunca koja titra kroz prozor, buđenja nakon mirnog sna...
A kako onda u Riječi uhvatiti Ljubav, Nemir, Nadu, Tugu???
Ne znam više ni tko sam, ni što sam, a još manje kakva sam.
Učim polako prepoznavati samu sebe onakvu kakva jesam.
Učim druge prepoznavati onakve kakvi jesu...
I učim gledati ono najbolje u svemu... Ono što čini onu pravu bit svega...
U svima nama kriju se Djeca.
Koja se žele nadati i igrati i živjeti sretno.
Ono neobično začarano vrijeme kada su bajke moguće i kad živiš u jednoj od njih.
Kada vjeruješ da Dobro uvijek pobjeđuje.
Kad si siguran i kad se ne bojiš ničega jer se uvijek osjećaš toplo, zaštićeno i voljeno.
I kad vjeruješ i voliš nesebično, bez skrivanja i bez potrebe da ti se ta ljubav vrati...
Želim vjerovati u Bajke.
Negdje u sebi duboko još uvijek vjerujem, a ti???
Ako još uvijek vjeruješ, ne trebaš se bojati Mračnih puteva i Labirinata koje Ljudi kriju u sebi.
I svi oni, baš poput tebe, traže nešto.
Samo smo svi mi malo izgubljeni.
Često na nekim raskrižjima skrenemo krivo.
Često nas Bol i Razočaranje, a najviše od svega Strah natjera da činimo Ograde oko sebe, da činimo Loše i da buemo Bezobzirni i Okrutni.
Veliki je ovo Svijet, ima mjesta i za Ono Najbolje i za Ono Najgore.
Bitno je samo što želiš vidjeti.
I što Ti želiš biti.
TI pišeš svoju Istinu, svoju Priču...
I mene često posjeti taj osjećaj Usamljenosti i Stranosti.
Zapravo, većini svojih Poznanika i jesam strana.
Većim dijelom mojom Krivnjom.
Ali onima koje volim ne želim biti Strankinja. Sad želim da znaju tko sam i da me zaista vide.
Problem je samo rušenje Zidova koji su nastajali godinama.
Patnja je temelj spoznaje???
Prijatelju, Ljubav je temelj Spoznaje.
Srce koje pati u mraku je, i ne može vidjeti pravo lice stvari i Ljudi.
Srce koje pati je sebično, jer nije spremno darovati ono za čime čezne.
Patnja je temelj Zablude.
To je ono što sam naučila u zadnjih par mjeseci dok sam bila u Mraku.
Nije bilo noći bez nemirnih snova i beskonačnih čekanja zore.
Nije bilo dana bez suza.
Ne mogu više tako. Zato krećem iz početka.
Kad se osjetiš usamljeno, sjeti se da imaš Prijateljicu ispod ovog Sunca.
Kojoj će biti neopisivo drago ako će barem na tren moći maknuti ružne misli i osjećaje.
Čovjek nije tu da bude sam i usamljen.
Ne vjerujem više u Pobjede i Poraze, a naposlijetku, ni u Čudovišta.
Vjerujem samo u Izgubljene Duše koje tragaju...
Jesam li bolje???
Učim. Učim prihvaćati i voljeti iznova, na posve drukčiji način.
Oslobađam samu sebe (ono pravo lice koje ne nosi na sebi Tugu, nego Radost)...
Osobađam se sveg onog lošeg što se nakupljalo u meni tako dugo.
Upoznajem i prihvaćam sebe i ljude oko mene.
Što se događa???
Puno toga. Gradim temelje za jedan posve nov Život.
Nadam se da ću uspjeti.
A što je s tobom, Prijatelju???
Što se događalo sve ovo vrijeme???
Kako si???
Nadam se da je sve u redu...
Da se unatoč svemu sjetiš da si jači i iznad svake teškoće što ti je nosi Život,,,
Da si svjestan da Svjetlo uvijek pobjeđuje Mrak.
I da znaš da nisi sam... Tu sam, uvijek otvorena srca.
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.